PONEDJELJAK Spašavanje Keruma
Split može odahnuti: naš “doktor za novac” definitivno se spasio. Taman kad su svi pomislili da na podu, nokautiran i nemoćan, Željko Kerum se uzdigao poput feniksa i zajahao na čudnovatom institutu predstečajne nagodbe. Prije godinu dana govorkalo se da je dužan i Bogu i čovjeku, a nakon prokuhavanja u Linićevom laboratoriju ispalo je da su se puste stotine milijuna kuna zagubile gotovo jedino na relaciji Kerum – Kerum.
Najprije je otpustio svakoga koga je mogao, najbliže je zbrinuo u gradskoj upravi i komunalnim tvrtkama, a potom i prodao sve dućane – pa je dosanjao svoj novi san. Onaj da uopće nema zaposlenih.
I tada je na scenu stupila država.
Predstečajnom nagodbom spašene su sve tri Kerumove posrnule tvrtke, iako se de facto ne spašava nikoga osim njihovog vlasnika. Radnika, kažemo, one nemaju, a preko milijardu kuna dubioza mahom je nastalo u stvarnim i imaginarnim transakcijama unutar obiteljskog biznisa. Država je sve to skupa lijepo počistila, odrekla se svih kamata i 30 posto svoje glavnice, a ostatak mu lijepo reprogramirala na rok od pet godina uz kamatu od 4,5 posto. Mašala.
I eto ti prilike za novi početak. Uz puno računovodstvene gimnastike i nešto novca poreznih obveznika, Kerum danas može ponosno šetati gradom. Osim ako ne sretne kojeg nesnalažljivog dobavljača, izigranog u nedavnom prebacivanju dućana s jedne na drugu tvrtku.
Pa sad recite da SDP ne zna vratiti uslugu.
UTORAK Pametni znaju čemu služi fotelja
Kombinirati definitivno znaju, u tome su majstori, ali kad se treba primiti konkretnog posla naši lokalni političari kao da su hipnotizirani. Razbacuju se do bola prožvakanim frazama i obećanjima, nešto petljaju s uvijek istim projektima, a u stvarnosti nisu u stanju riješiti ni jedan tako bitan i temeljni problem poput, recimo, smeća.
Zbilja, koji je uopće smisao postojanja gradske vlasti ako je nesposobna obavljati osnovnu komunalnu funkciju? Zašto, dovraga, godinama plaćamo puste komunalije, odvoze smeća, poreze i prireze – samo za beskrajna studijska putovanja, besplodne analize i nezbrojive autorske honorare? Ili bismo stvarno trebali očekivati još nešto, poput grada koji funkcionira barem na minimumu?
Pitanja ovih dana postavljaju Makarani i Trogirani, mada bi se i Splićani trebali zamisliti jer Karepovac samo što se nije rasprsnuo. Desetljećima građani uredno plaćaju svoje račune i očekuju da će se vlast pobrinuti za normalan život, a ona nezainteresirano čačka nos i čeka kraj mandata. Svugdje, od Trogira do Makarske – a posebno u Županiji, toj meki političkog uhljebljivanja. I ništa ih neće pokrenuti, pa čak ni prijetnje kaznama iz Europe – jer, eto, to bi se moglo dogoditi tek za duge četiri godine, a dotad će se ptice razletjeti na još bolje i još bogatije pozicije…
Ovih dana navodno su shvatili bit problema, i to tek nakon što se smeće počelo skupljati na ulicama. Mada, ako ćemo pravo, možda bi još učinkovitije bilo da su ga građani istovarili pred njihovim kućnim vratima. Što je dosta, dosta je.
SRIJEDA Inspektori, gdje ste?
Kako sa smećem, tako i sa cestama: u Splitu je šef Prometne policije morao otvoreno zaprijetiti pozivanjem inspekcije kako bi potaknuo ekipu iz Banovine da prospe barem mrvicu asfalta na mjestima koja su doslovno za izgubiti glavu. On prijeti, a Baldasar nemoćno sliježe ramenima – nema ni za plaće, a kako će za ceste. Iako, da je bio pošten, rekao bi da nema za ceste upravo zato što ima za plaće.
Jer, sjetit ćemo se, krajem prošle godine gradonačelnik nam je objašnjavao da je proračunska stavka za vojsku zaposlenih u gradskoj upravi povećana za punih pet milijuna kuna godišnje zato što se radi o “ulaganju”. Da je ulagao pametnije, pa malo bolje procijenio prioritete, imao bi milijun i pol kuna neophodnih za osnovne popravke gradskih prometnica. A onda bi mu ostalo još duplo toliko da nas iznenadi s, recimo, Bračkom, Zajčevom, Vukovarskom, Manđerovom…
Ovako, on neka samo troši na svoje uhljebe – a normalnim nestranačkim građanima ne preostaje ništa drugo nego uzeti telefon u ruke i službeno alarmirati inspektore za ceste. Kad naletiš na rupu, a ti rupu prijavi.
Kako su bili brzi na smrtonosnom križanju kod škole Bol, tako će i ovdje tek tada shvatiti što je uopće njihov posao. I zašto nam svakog mjeseca na kućne adrese šalju uplatnicu.
ČETVRTAK Uberi Ljubicu
A u samoj Banovini ništa novo: Baldasar se i ovog četvrtka šalio na svoj račun i objavio da bi na zgradu gradske uprave komotno mogao staviti natpis “Zavod za zapošljavanje – sigurno vam se zaposliti kod nas”. Jer, eto, nema srca svaki put odbiti svakoga tko mu pokuca na vrata. Pa jadan ponekad popusti, obično kad se radi o kakvom kolegi iz stranke ili rođaku/nećaku/kumčetu…
I ovog tjedna dogodilo se par novih uhljeba. I taman kad čovjek pomisli da bismo svi skupa trebali vrisnuti i bagri lansirati nogu u dupe, javila se neponovljiva Ljubica Vrdoljak. Njoj ništa nije sporno.
“Zar djeca dužnosnika ne mogu nigdje raditi?”, zapitala se, gotovo dječji nevino. Nesretnica, naime, vrlo dobro zna da je i njena kćerka bez natječaja zaposlena u Turističkoj zajednici, pa joj očito nije u interesu čačkati po ovoj temi.
Blago nama s ovakvom opozicijom.
PETAK Dopao vas Štimac
U Bolu na Braču mudraci iz Općinskog vijeća odbili su ugostiti Ultra Beach, odnosno zadnji dan festivala koji je u Splitu tek zahuktava i koji ga je stavio na ozbiljnu svjetsku koncertnu mapu. Silno su se zabrinuli ‘za prostor’, kao da dolazi kakva horda divljaka koji će rastaviti Zlatni rat i odnijeti ga doma, pojesti borove i samljeti žalo.
I neka im, valjda će guštati u svom lokalpatriotskom, a u stvari silno kratkovidnom i maloumnom inaćenju. Dabogda im se vratio Igor Štimac.
SUBOTA Sama pozitiva!
Subota je obično dan za pozitivne vijesti, pogotovo otkad se bablje ljeto spojilo s proljećem. Grupa entuzijasta snimila je splitsku verziju spota “Happy” i gotovo začepila Facebook i YouTube, podsjetivši nas kako malo nam nedostaje do općeg entuzijazma, pozitive i optimizma.
Potom je Hajduk udružio snage s DES-om, sklopio još jedan sponzorski ugovor i prvi put se odrekao komercijalne zarade u korist “društvene odgovornosti”, pojma koji nam tek na ovako konkretnim primjerima pokazuje svoje pravo značenje.
A onda je par stotina Splićana (neki kažu i do tisuću) zasukalo rukave i krenulo dobrovoljno uređivati Marjan, odazvavši se pozivu entuzijaska Joška Kalilića i vrlo koordiniranoj, organiziranoj i smislenoj akciji. Bravo naši.
NEDJELJA Adio, Demetri
U nedjelju su, čini se, Splićani ponovno otkrili Zoološki vrt na Marjanu. Taman kad se počelo raspravljati o rješenju splitske sramote i organizirati premještaj divljih životinja u neko pitomije, komotnije i humanije okruženje, pohrlili su na Marjan pozdraviti tigra Demetrija i ekipu.
Posljednji put, nadamo se. Jednom kada Split ponovno postane veliki i bogati polis, potreba za ZOO-om će se valjda sama nametnuti. Dotad, doviđenja…
