U ovo vrijeme, kad se sprovodi sprovode “na traci” pred grobljanskom mrtvačnicom, kad je svaki sprovod skoro navlas isti, vrijedi se prisjetiti kako smo se u Dalmaciji opraštali od preminulih članova svoje svojte na kudikamo dostojanstveniji, intimniji, kolektivniji način u kojemu, kao hostija u tabernakulu, pohranjena bje – pohvala čovještvu.
Sprovodni običaji odvajkada su iziskivali da se prema svježem pokojniku valja odnositi s pijetetom zasićenim svakim uvažavanjem. Jerbo, u času opraštanja od koga praštanje ima biti u prvom redu, te se ne kaže zalud: “o mrtvima sve najbolje”! Pa makar to bila i kakva ljepokrila budalaština: sasvim skladno umetnuta u mozaik lica licemjerja, te sasvim sukladno privržena i pridružena u mozak našeg svakodnevlja (znamo i sami da i za one za koje također znamo da ih nisu resile ljudske vrline, nad odrom ili grobom nađu se odreda sve samo riječi hvale!). Još od trogloditskih jedinki koje, oprugama evolucije, uspravile su se na zadnje noge, preko sviju onih iz spilja izbjeglih praljudi do participanata civilizacija što ih poznajemo (usve) u zadnjih par tisuća godina, svaki je “sisavac” s epitetom homo u sebi htio, i želio, zadnji pozdrav od umrloga režirati na kakav istodobno i svečan i tugaljiv, i gloriozan i lamentacijski način: bez obzira na to je li dotični obred sadržavao spaljivanje ili pokapanje, balzamiranje ili sušenje svojega – mrtvaca! Uvijek i vazda bila je nekakva étude humaine što je, svaka u svojem vremenu, crtala skice i pisala note po kojima će se i pisati i pjevati u prilici ovozemnog pozdravljanja s nekim tko je agregatno stanje stanja ovog načina življenja zamijenio stanjem nekim drugim, nama nepoznatim, ali zato snažnom voljom obilježenim, živo slutećim, možda i priželjkivanim…
Način odavanja počasti prema umrlima u svim uljudbama, očito i jamačno, vazda je bio važnim i utilitarnim receptom nekovrsne priprave na mogućnost vlastite eternitatnosti, ìmānja svoje osobne stolice u nepotrošivoj vječnosti, u očima Svevišnjega… Boga… Onoga… Njega…
Muški i ženski zvonac
Interesantno je za notirati kako i dandanas u bračkim Selcima, kad premine čeljade, postoji dvostruki način oglašavanja sumještaninove smrti zvonjenjem. Jedno je “muški zvonac”, drugo je “ženski zvonac”. Kad umre muškarac, nekoć bi remeta (danas župnik ili časna sestra) u najveće zvono u kampanelu klatnom zabrecao tri odvojena grozda kratkih udaraca (najprije tri, pa pet, pa sedam takvih otkucaja) nakon čega uslijedi neprekinuta zvonjava tog istog zvonca u trajanju od minute ili dvije, a kad zvon sasvim utihne, tada se iznovice ponovi postupak brecanja in triplo. Kad zgasne ovozemni život žene, postupak je stubokom jednak, s tom jedinom razlikom što se sve ovo zvonjenje ne vrši posredstvom najprofondnije kampane u zvoniku, nego klaćenjem srednjeg po veličini zvona, kojim se obično zvoni podne, zatim poziv na svakodnevnu misu, te jutarnji zvon (ava Marija) i onaj večernji (zdrava Marija).
Kao naročitost valja naznačiti i običaj da, ako netko premine u kasnijim večernjim satima, ili u noći, “mrtvački zvonac” ne oglašava se ako je već odzvonio večernji zvon. To će se dogoditi tek sutradan, kad odzvoni i jutarnji zvon.
Okupljanje pred pokojnikovom kućom
Veličajnost sahrane u dalmatinskim mjestima (napose na škojima), svoje je fundamente imala u činu okupljanja žitelja pred pokojnikovom kućom. Uru ili nešto više vremena prije samog funerala sumještani i ini pristižu u dom mrtvaca na žalovanje ucviljenim članovima familije. U Dalmaciji je bio običaj izraziti sućut iliti kondolijancu otprilike ovim riječima:- Ja ti se žalujen za tvojin ocen, neka ti se Bog da radovat.A na te riječi ožalošćeni bi član obitelji odgovorio riječju:- Fala.Široko po Dalmaciji dugo je trajao običaj da se noć ili dvije – u interregnumu između preminuća i sprovoda – bdije u kući s pokojnikom, časteći u karminama povazdan i povaznoć namjernike koji naiđu samoinicijativno, kao i one štono zatekoše se uz lijes bilo iz rodbinske, bilo iz prijateljske obligacije. Iz tog običaja, koji se lijepim i zaboravljenim hrvatskim riječima zove podušje ili daća, baš se i razvila jedna duhovita pošalica. Naime, kad se nekoga upozori da mu je otvoren rasporak s patentom na hlačama (griža), a osobito ako je posrijedi kakav stariji gospodin, on će vam odgovoriti: “Kad je mrtvac u kući vrata su uvik otvorena!”
U onim sredinama gdje se vas puk na sprovodu okupljao u kući preminule ili preminuloga, nakon dolaska svećenika s podvorbom i obavljene za tu priliku specifične molitve, svekolika množina svijeta formira se u povorku na način da na čelo iste stane ministrant (ili tko ini od vjernika) s vitkim križem u rukama. Križonoši za leđima koračaju muškarci u dvoredu, pa onda žene s vijencima od mirte ili buketima cvijeća u rukama, zatim limena glazba (ako je ima) i pop s ministrantima zdesna i slijeva. Ako i njih ima, pred prezbiterom idu i kantaduri, pučki pjevači, i pjevaju psalam “Pomiluj mene, Bože”. Iza dušobrižnika u ljubičastom ornatu i ministranata u koti hodaju nosači lijesa ilitiga kase (njih šest, obično susjedi ili netko izrazito blizak obitelji umrloga), a po njima članovi familije: najbliže drvenom sanduku najbliži pokojnikovi, djeca i udovica/udovac, te potom svi ostali poredani u hijerarhiji slijeda neke njihove logike.
Udarci čekića u dvoru
Danas se lijes u većini slučajeva gura na prigodnim kolicima, uz nezaobilaznih i tradicionalnih “njih šest”, a u ne tako davna vremena – svatko to ima čvrsto ubodeno u ušima! – posebnost sprovoda bili su oni udarci čekića u dvoru pred samim domom, kad je kovčeg s mrtvim tijelom netom iznesen iz kuće, te kad su se u nj čavlima zakucavale poprečne letve što su šestorici nosača služile kao ručice. Udarci čekića naglašavali su tišinu koja je tada glasno vladala: jedino se čuo glas onoga što čekìćā, kad bi se kakvom sugestijom obratio onome koji drži “nogu” lijesa, a to bubnjanje mlatom – što se refleksno ubrzavalo u acellerandu bližeći se zadnjem udarcu – mamilo bi plač, naricanje ili vrisak (obično) žene, kćerke ili sestre onoga koji u sanduku ukočeno leži u svojoj hladnosti. Pamtim i sad te slike nečijeg zadnjeg odlaska od kuće – ustvari, taj ili ta ne odlazi, nego ga, ili je, zavazda odnose! – kao i reakcije onih što svojom vrlo vidnom emocijom to razumiju i pokazuju. Pamtim i sad te slike nosača mrtvaca nosa zabijenog u pod u crnim veštitima i bijeloj košulji, s crnom kao remen tankom jednoobraznom kravatom i tome sličnoj kurdili oko desne mišice; vidim ih i sad kao i onda, te ljude što nose prijatelja ili susjeda, nekog od svojte ili kolegu s posla, kako im se nadimaju vratne žile kao u opernih tenora, kako su im na drobu oslonjeni prsti ruku crveno-modri od težine kao mlijeko u smutici… Tempi passati…Iz doma pokojnikovog ravno se odlazi u crkvu, gdje se odmah služi misa zadušnica. A kad bi preminuo nevjernik, (govorilo se: “Partijac”), tada je sprovodna povorka od kuće išla ravno na mjesno grobište (govorilo se: “bez popa”).Pamtim riječi mojih davnih Selčana, koji su mi pripovijedali o načinu ispraćanja smrću pokošenog susjeda ili uopće umorenog onoga što je prebivao u zajedničkom naselju, mjestu, selu… A isti običaj – ili njegov kakav varijetet – vladao je i drugdje po dalmatinskim otocima, odnosno u mjestima na litoralu iz kojih se ti otoci sa čvrste teraferme gledaju pogleda uprtog i upravljenog prema pučini i obzoru. Tako, u tri takozvana “razreda” obavljao se crkveni obred što neposredno prethodi misi zadušnici, pa se već i po samom opijelu znalo tko je pripadao kakvoj društvenoj skupini. Svaki od “razreda” imao je cijenu svojega koštanja.Stalež klateži, dakle sirotinja u puku, bila je, naravno, treći razred, oni srednjega posjedovnog stanja stavljali su se u drugi, dok je prvi razred pripadao viđenijim i imućnijim seljanima, najbogatijima u mjestu. Dakle, ipak se vrednovala materijalna snaga, jakost opipljiva u imovinskom ekvivalentu, a ne ona duhovna, nemjerljiva tuzemnim menzurama! Jerbo, za pretpostaviti je da je među svakog bogatstva lišenoj nejači, jamačno bilo puno više onih u čistoj vjeri i ljubavi prema Bogu, nego li što je to bio slučaj u redovima tobože uglednih i moćnih grupacija među malomišćanskim bogatunima!? Pa se i u tome, i po tome, vidi snaga jednog negdje davno napisanog, i ostavljenog, aforizma kako: “i u znaku jednakosti, jedna se crtica nalazi poviše druge”…!Treći razred bio je najčešći. Lijes je bio postavljen na tzv. baraturu ilitiga katafalo, a mjedeni svijećnjaci s utaknutim voštanicama pri vrhu bili su metnuti postrance. Pri drugom razredu sanduk se lijegao na još jednu razinu ponad prethodne, dok je prvi razred bio najviši i tada bi lijes bio na najuzdignutijem postolju. Ovaj se pijedestal još nazivao i “pod ćoku”, jer je bio visoko, gotovo do pod sam onaj raskošni stakleni kruškoliki luster sa šterikama što visi s plafona središnjeg broda u crkvi. Ovisno o veličini bogomolje, takvih je lustera nekoliko, a u Dalmaciji njegov je naziv – ćoka. Kad je bio sprovod djetetu, lijes je bio bijele boje (“bila kasa”), i ispraćalo ga se obredom prvog razreda.U crkvi, pred zadušnicu, pjevao se Psalam 94 (“Kralju kojemu sve živi”), nakon čega je slijedila Jutrenja za mrtve koja se sastojala od tri noćnice. Svaku noćnicu čine po tri psalma i poslanice. Izvodilo se to na antifonijski način, u dvije grupe muških pjevača, “u dva banka” ili “u dva kora”. Prvi razred pratila je cijela Jutrenja, drugi dvije noćnice, a treći samo jedna noćnica. Zadnji psalam u nizu pjevao se razvučenijom melodijom, dok su se svi oni ostali pjevali recitativno. Sve to, “salmi” i “pištule”, nekoć se pjevalo na šćavetu, ali se rekvijem iliti “mrtvačka misa” izvodio na latinskom jeziku. Najpopularnija poslanica za sprovod, koja se i danas najraširenije čuje, jest Prosti mi Gospodine (Job, 16-21).Diljem Dalmacije pjeva se i bratimska pjesma “Braćo brata sprovodimo”. Koliko uzvišenosti može biti na pjevanim sprovodima potvrdio je i legendarni Ljubo Stipišić Delmata, kojega sam imao priliku čuti govoriti za sprovod u Solinu: “Ovod se isplati umrit!”
“U bičvi” čuvali šolde za “ukopat se”
Ceremonijal sprovoda obično nam odaje kakva je preminula osoba bila i što je značila za sredinu u kojoj je živjela i u koju ju se ukapa, makar se na sam sprovod može gledati dvojako: nekad se na sahranu dolazi radi pokojnika, a nekad se dolazi iz poštovanja naspram nekome od živih članova obitelji.Miljenko Smoje svojevremeno je spominjao slučajeve u kojima je “kapsil duži od sprovoda” (taj je usud i njega zatekao), što na jedan vrlo slikovit, i duboko filozofski način opisuje fenomenologiju sprovodnog okupljanja.Kad se pečatira administrativni dokument, to se čini tragom voska pečatnjaka (čerešpanja, reklo bi se u Dalmaciji), a kad se meće biljeg na dokument života, lijepak ploči nadgrobnici jest vapno, japanj, spaljena stijena kojoj je podan neki novi vid života, što može simbolizirati i novi vid života mrtvaca poslije smrti, pa se njegov grob, tako, zapečaćuje bivšom stijenom, mrtvom, ali sa – živim vapnom.
Stari ljudi u Dalmaciji na svoj su sprovod mislili još dok su bili živi, pa su “u bičvi” čuvali šolde za lijes i pogreb. Radije su bili “gladni kruha”, nego da se im dogodi nemanje sredstava za “ukopat se”. Naši stari nisu željeli umrijeti u nekoj vrsti procjepa inter spem et metum, između nade i straha, već su željeli biti sigurnim da će ih doteći čeljadetu pripadajući bokunić posthumne pomnje: dostojanstveni funeral i tijela svojeg sarkofag.