“Dobra večer ovom stanu i njegovom gospodaru. I litoska i dolita ode
nadobro vam sveti Mikula dojde. Došli smo vas pohoditi kako čovika
pravoga, za ne zaboraviti običaja staroga.”

Nijedna pjesma ne zvoni bolje od kolende. U zimskoj noći, kada su
kalete naših malih mjesta puste i kada su ljudi okupljeni oko svojih
toplih komina ili špahera, te nema ničeg što bi zvukom kontaminiralo
večernji mir, višeglasna pjesma iz nekog malog dvora zvoni i odzvanja
čitavim mjestom bolje nego ijedna druga pjesma, u bilo kojem drugom
štajunu.

A upravo ovim gore navedenim  riječima započinje kolenda svetome
Mikuli, bolje rečeno, onima koji časte njegovo ime, a pjeva se večer
prije njegovog imendana.

Kolenda se pjeva svim svecima, od svete Kate do svetog Ante, ali i za Božić i Novu Godinu, pjevaju je djeca i stariji, siromašni i bogati. Njene riječi nose izraze poštovanja prema domaćinu i gospodaru kuće, lijepe želje, blagoslov, vjeru i nadu. Iznad svega ona se pjeva iz “običaja staroga”.

Ti stari običaji nisu vrijedni samo zbog toga jer su stari i jer su
običaji, nego zbog toga jer ih je narod desetljećima ili stoljećima
uređivao iz svog vlastitog životnog iskustva, brige za svojim i
poštovanja prema tuđim. Oni su višedimenzionalni, te imaju neprocjenjivu
glazbenu, literalnu i sociološku vrijednost. Toliko izraza poštovanja,
dobre volje i lijepih želja u njihovim tekstovima, a posebno raznolikost
među pojedinim mjestima ili otocima fascinantna je.

Sa glazbenog aspekta gledano može se slobodno reći da su kolende, uz
pučke Božićne i Marijanske pjesme, jedno od naših najvećih tradicijskih
blaga, sa tolikim razlikama u melodijama napjeva između susjednih
mjesta, kao i u slučaju tekstova.

Sociološka komponenta, pogotovo u našim malim mjestima, neizmjerna
je. Okupljanje ljudi oko dobre riječi i pjesme, hrane i pića, svakako
predstavlja nešto uzvišeno, pogotovo u vremenima u kojima je sve manje
mjesta za druženje.

A kolendaje se ovako; okupljena družina ispred vrata domaćina pjeva pjesmu, kolendu, sve dok ona domaćinu ne osvoji srce i ovaj otvori vrata. To je poseban užitak za kolendare, jer iz hladne noći mogu pristupiti toplini kuće i
bogatoj trpezi koju domaćin priređuje. Ukoliko su kolendari i domaćin
bliski, onda se kolenda zna oduljiti do kasno u noć ili do rano u zoru.
Ipak treba napomenuti da ta spomenuta “bogata trpeza” predstavljala
više bogatstvo u duhovnom smislu, jer se čovjek u dobrom društvu
zadovolji  i ispuni suhim kolačem i prošekom, više nego ičim drugim.

Na odlasku se obavezno pjevalo “I litoska idolita ode lipo ste nas
darovali ode”, što je bio znak zahvale za gostoprimstvo i čašćenje.

Nažalost kolenda je jedna u nizu naših tradicijskih perli, koja se
polako sprema u škrinju povijesti, kao nekakv znak prošlog i svršenog
doba. U ovom vremenu napretka i pogleda na budućnost ti stari običaji
kao da prestavljaju nešto nazadno, nešto što bi nas moglo odvući unazad.
I tako hodajući naprijed pjevušimo pjesme stranih jezika u kojima nema
svetaca ni boga, već praporci, saonice i snijeg. Umjesto djeteta
očekujemo djedicu, a Božić ne spominjemo jer bi njegovo spominjanje
moglo povrijediti one koji misle drugačije. Zato gradimo trgovačke
centre nulte tolerancije, u kojima se može doživjeti čaroban Advent, bez
da se povrijedi ikoga. Taj doživljaj možemo plaćati kreditnim
karticama, jer i kune mogu simbolizirati nešto nazadno.

Tamo nam pregršt svjetlucavih darova donose  jeleni i sobovi, na čije
saonice krcamo naše zaboravljeno blago, kako bi ih na povratku
nepovratno odnjeli iz naših duša.

Ipak, još uvijek ima dvora, ima djece, ima domaćina koji će znati poštovati sebe i druge, zakone i običaje,
koji će znati cijeniti skromnost, imati vjere i nade i iznad svega
ljubavi prema bližnjemu i bogu, kao što i zadnja štrofa kolende
zabilježene u Vrbanju na Hvaru kaže;

“Ljubav od svih kako zlamen, posve vike vikov, amen”.

Dalmacija News objavljuje serijal u kojem ulogu vodiča po dalmatinskim mjestima imaju predstavnici turističkih zajednica. Tomislav Balić, direktor Turističke zajednice općine Dugopolje, odgovorio je na naša pitanja… 

MJESTO DOBILO IME: Dugopolje, današnje naselje i općina, udaljeno 15 km od Splita smjestilo se u tipičnom krajobrazu Dalmatinske zagore – na rubu prostranoga krškog polja po kojem je i dobilo ime.  Dugopoljsko polje ima smjer pružanja sjeverozapad-jugoistok, dužina polja je 3,5 km, a širina oko 0,5 km. Naselje Dugopolje smjestilo se duž sjevernog ruba polja.

POVIJEST MJESTA U TRI REČENICE: Krajem 13. stoljeća upravno središte cijelog prostora Dalmatinske zagore bio je Klis, tada pod vladavinom hrvatskih knezova Šubića. Posredno su tako Šubići postali i gospodari Dugopolja i okolice. Naselje Dugopolje po prvi puta se spominje u pisanom obliku godine 1283. u jednom kupoprodajnom ugovoru. Krajem 15. stoljeća Dugopolje zauzimaju Osmanlije koji u opljačkana i opustjela naselja doseljavaju pučanstvo iz drugih krajeva pod turskom upravom. Nakon gotovo dva stoljeća pod Turcima Dugopolje oslobađa mletačka vojska koja na svoje nove posjede dovodi kršćansko stanovništvo iz turskih krajeva u Bosni i Hercegovini. Današnji stanovnici Dugopolja većinom su  potomci hrvatskog puka iz srednje Bosne i zapadne Hercegovine koji su na ove prostore doselili bosanski franjevci iz Rame krajem 17. stoljeća.

BROJ STANOVNIKA: 3469 prema popisu stanovništva iz 2011.

PRIČA KOJU MORATE ZNATI: Mitski višestoljetni hrast Balića dub smješten uz sam rub Dugopoljskog polja skriva u sebi pjesme, bajke i predaje o vilama u Mosoru i epska je poveznica nadnaravnih bića iz Mosora sa stvarnim svijetom i životom žitelja Dugopolja. Balića dub i danas ima jaku sentimentalnu vrijednost za sve Dugopoljce.

LEGENDA KOJA SE PRENOSI: Vile iz Mosora strijeljaju mladiće i djevojke na Miholjdan u Dugopolju kod Balića duba gdje se plesalo kolo

Zbor zborile vile u Mosoru 
Na Ljubljanu, na vr’u visoku.
Među sobom one govorile:
”Već odavna nismo ustrilile
Mlada momka il kršne divojke.”
…
Sletit ćemo dubu na ogranke,
S ogranaka postriljati momke,
Kršne momke i lipe divojke.
Tu nam eto zgode i prigode,
Jerbo ni’ko ne će pomisliti,
Da mi vile nji’ smo ustrilile;
Svak će mislit da se posvadili,
Među sobom rad’ cura pobili.
…
(Narodne pjesme iz sela oko Mosora i Cetinske krajine, zabilježio don Ivan Čulin)

MJESTA NA KOJIMA SE MORATE FOTOGRAFIRATI: Špilja Vranjača u naselju Kotlenice, zaštićeni geomorfološki spomenik prirode. Bogatstvom sigastih ukrasa zasigurno je najljepša turistički uređena špilja u Dalmaciji. U sezoni špilja je otvorene za posjetitelje svakim danom od 9 do 20 sati.

MUZEJ KOJEGA TREBATE POSJETITI: Etnografska zbirka Narodne knjižnice u Dugopolju

ZDRAVSTVENI TURIZAM: Medicinski centar i poliklinika ”Analiza” u gospodarskoj zoni Podi

ETNO-EKO: Seosko domaćinstvo ”Zmajevi” –  poljoprivredno gospodarstvo obitelji Dodoja, ugostiteljski objekt, proizvodnja suhomesnatih proizvoda, degustacija hrane i pića

DANI OPĆINE: Blagdan zaštitnika općine Dugopolje sv. Mihovila i Jeronima 29. i 30. rujna

MANIFESTACIJE: Međunarodni folklorni susreti ”Ljepota u kamenu kamenitom” svake godine u srpnju u organizaciji KUD-a ”Pleter” iz Dugopolja

INFORMACIJE: [email protected]

KAKO DOĆI: Iz pravca Splita brzom cestom Solin-Klis-Dugopolje, iz pravca Zagreba autocestom do čvorišta i izlaza Dugopolje-Split

NAJBROJNIJI TURISTI: Iz Španjolske, Francuske, Italije, Koreje, Japana…

NAJLUKSUZNIJA OPCIJA SMJEŠTAJA: Hotel Katarina (4 zvjezdice) u gospodarskoj zoni Podi

PREPORUKA ZA RESTORANE: Restorani ”Dolis” i ”Feniks” u gospodarskoj zoni Podi

IZLETIŠTA: Sjeverne padine planine Mosor

REKREACIJA: Planinarenje prema mosorskim vrhovima Ljubljan (1262 m) i Vickov stup (1325 m), šetnja Malim putem kroz Dugopoljsko polje

DOMAĆI SPECIJALITET: Gastronomska ponuda uključuje specijalitete tipične za Dalmatinsku zagoru (kruh ispod peke, janjetina s ražnja, teleće pečenje, domaći pršut i sir i sl.)

MORATE DOŽIVJETI: Pogled s vrha Mosora

NESVAKIDAŠNJA PONUDA: Shopping u gospodarskoj zoni Podi –”Top Outlet Park Dugopolje”

PORUKA NAŠEG VODIČA: Neka najbolja dobrodošlica u Dugopolje bude citat don Lovre Katića, poznatog hrvatskog povjesničara koji je o Dugopoljcima 30-ih godina prošlog stoljeća zabilježio: ”Svaki će ti Dugopoljac dat banak u crkvi, katrigu u gostioni, počastit te u kući od žive duše i ispratit od opasnosti.” Dobrodošli u Dugopolje, vrata Dalmatinske zagore!

Dalmacija News objavljuje serijal u kojem ulogu vodiča po dalmatinskim mjestima imaju predstavnici turističkih zajednica. Tanja Miličić, direktorica Turističke zajednice grada Hvara, odgovorila je na naša pitanja… 

GRAD DOBIO IME: Ime mu dolazi od riječi Pharos – grčkog naziva za otok Hvar i grad koji se nekoć nalazio na mjestu današnjeg Starog Grada (a od kojega je Hvar u 13. st. preuzeo naslov otočkog središta).

POVIJEST MJESTA U TRI REČENICE: Trebat će nam malo više rečenica…

1. st. pr. K. – Na prostoru današnjega grada Hvara nalazi se najranije poznato naselje. Utemeljili su ga starosjedioci Iliri, a prostire se na obronku brda sa sjeverne strane gradskog trga (koji je tada bio mala uvala što je sezala sve do današnje katedrale). Na vrhu brda nalazi se pak jaka utvrda – gradina.

4. st. pr. K. – U Starom Gradu Grci s otoka Praosa utemeljili su grad Pharos.

4. – 3. st. pr. K. – Neki povjesničari pretpostavljaju da se u ovo vrijeme na mjestu današnjega grada Hvara nalazi grčki polis Heraclea.

2. – 5. st. po K. – Oko male uvalice, koja je kasnije nasuta i postala sadašnji gradski trg, nalazi se manje rimsko naselje i luka.

6. – 7. st. – Hvar (Lesna) važna je vojno pomorska postaja unutar bizantske Dalmacije. Sam grad smješten je na prostoru oko današnjega gradskog trga, a s južne strane trga nalazi se utvrda.

8. – 13. st. – Hvar (Lesna) gotovo je pusto mjesto. Pri dnu uvale, na mjestu današnje katedrale, nalazi se benediktinski samostan sv. Marije.

11. st. – Otok Hvar je u sastavu hrvatske države

1278. g. – Pod utjecajem moćne Venecije, otočko središte premješta se iz Starog Grada u Hvar. Hvar tako postaje središte biskupije (koja obuhvaća otoke Hvar, Brač i Vis) i središte komunalne uprave.

1420. g. – Hvar (Lesna) ponovno je okupirala Venecija i njena vlast će potrajati sve 1797.g. U okviru mletačke države luka grada Hvara predstavlja glavnu vojno pomorsku postaju na Jadranu i važno tranzitno središte. Vrijeme je to kulturnoga razvitka Hvara, koji se temeljio na zemljoradnji, ribarstvu, pomorstvu i trgovini. U ovom je razdoblju Hvar izgradio svoj prepoznatljivi urbani lik, te iznjedrio najviše duhovne vrijednosti (brojne pjesnike, dramatičare, povjesničare i teologe). Među ovim tečevinama svakako je najvažnije prvo građansko kazalište utemeljeno 1612. godine.

1510. g., 6. veljače – Čudo u Hvaru! Mali drveni križić prokapao je krvlju.

1510. – 1514. g. – Na Hvaru traju vojni sukobi između plemića i pučana, koji će se okončati intervencijom Venecije.

1571. g. – Otok Hvar napali su Turci.

1579. g. – Eksplozija baruta u gradskoj tvrđavi izazvala je velika razaranja u gradu Hvaru.

1813. – 1918. g. – Hvar je u sastavu Austrije. Ovo je razdoblje izrazitog pada gospodarskog i kulturnog života Hvara, koji će oživjeti tek krajem 19. st. s razvojem vinogradarstva.

1868. g. – Grupa uglednih Hvarana na čelu s tadašnjim biskupom dr. Jurjem Dubokovićem osnovala je profesionalno turističko udruženje pod nazivom “Higijeničko društvo Hvar” kojemu je cilj bio promicanje i razvoj ugostiteljske ponude u gradu. Ovaj se datum uzima kao početak organiziranoga bavljenja turizmom u gradu.

1900. g. – Otvoren lječilišni hotel Carice Elizabete nastao je na temeljima Kneževe palače – današnji hotel Palace.

1921. – 1941. g. – Hvar je u sastavu Kraljevine Jugoslavije. Razdoblje je to siromaštva i iseljavanja Hvarana u prekomorske zemlje. Polagani razvitak turizma u Hvaru otvara međutim nove gospodarske perspektive. Osiguravaju se sredstva za razvoj turističkih usluga i ponude kao i veliku promidžbu Hvara. Tada je izgrađeno i gradsko kupalište koje se u ono vrijeme spominjalo kao najljepše na Jadranu.

1945. – 1990. g. – Hvar se od malog provincijskog gradića pretvara u mondeno turističko ljetovalište što rezultira masovnim ljetnim rekreativnim turizmom.

1991. g. – Hvar je ponovno u svojoj domovini, slobodnoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj. Za vrijeme Domovinskog rata Hvar organizirano nudi smještaj izbjeglima s ratnih područja.

2003. g. – Hvar u poslijeratnim godinama ponovno postaje “in” odredište mladih turista Europe, ostvareno je više od pola milijuna noćenja unatoč turističkoj recesiji u svijetu.

BROJ STANOVNIKA: Općina Hvar (grad Hvar, Brusje, Velo Grablje, Malo Grablje, Milna, Zaraće, Dubovica, Sv. Nedjelja, Jagodna, Bojanić bad, Paklinski otoci) 4.239 stanovnika, sam grad Hvar 3.738 stanovnika.

PRIČA KOJU MORATE ZNATI: Cudo u For

Tijekom 16. stoljeća otok Hvar zadesio je niz katastrofa. U dva je navrata kolera pokosila stanovništvo, eksplodiralo je skladište municije na tvrđavi Španjola iznad grada Hvara, veliki ljudski gubici zabilježeni su i u pučkom ustanku koji je četiri godine trajao na području cijeloga otoka, napad, pljačka i palež  obilježili su i provalu Turaka na otok. Svaka od ovih nesreća događala se i drugdje, ali “čudo” koje je tema radio-drame jedino je u običajima preživjelo u narodnoj svijesti i jedino se ono još uvijek obilježava.

Upravo godine 2010. na dan 6. veljače bilo je točno 500 godina otkad se “čudo” u Hvaru dogodilo. Na taj se dan slavi sv. Križić, a vjernici se u procesiji gradom Hvarom mole, pjevaju i nose relikvije koje su preživjele pola tisućljeća – drveno raspelo i tkanine na kojima je, vjeruje se, sačuvana krv koja je iz križa kapala.

Procesija nije više tako dramatična kao što je bila u doba “čuda” dok je na otoku bio jak pokret bičevalaca, niti se hoda bosih nogu za reklivijama, ali utjecaj ovog događaja možemo jasno vidjeti u nešto većoj, masovnijoj i puno napornijoj vjerskoj svečanosti koja se na veliki četvrtak održava na otoku Hvaru, a poznata je pod imenom “Za križem”.

U narodu su se sačuvali i napjevi iz tog doba, a priča se upravo pretvara u radio-dramu. “Cudo u For” priča je o potlačenoj većini koja je odlučila pobiti bahatu manjinu koja vlada, ali krv koja poteče iz Križića, nad kojim se zavjera kovala, mijenja i odgađa planove o ustanku. Jedan od glavnih zavjerenika od grižnje savjesti gubi razum dok se puk povodi za njegovim riječima i kaje, kažnjava i moli oprost.

Ipak, pučki je ustanak na otoku počeo svega dva mjeseca nakon “čuda”, ali se širio iz Staroga Grada, dvadesetak kilometara udaljenog od Hvara i trajao četiri duge i krvave godine.

Cijelo stoljeće nakon završetka ustanka u gradu je Hvaru kao najljepši znak pomirenja otvoreno prvo komunalno – i pučko i plemićko kazalište (1612. godine).

Legenda o “čudu” govori da je djevojka (kojoj nitko nije zapisao ime), u trenutku kad je otkrila krv na križiću, peglala te se u Hvaru zadržao običaj da na dan sv. Križića i ako ne idete u procesiju i ne pjevate religijske napjeve – barem nipošto ne pegla.

LEGENDA KOJA SE PRENOSI: Legenda o Paklinskim otocima

Kako je zapisao grčki povjesničar Teopomp, bog mora Posejdon zaveo je Zeusovu miljenicu nimfu Dahomar, te onako zaljubljeni, strepeći pred bijesom olimpskog vrhovnika, utekoše u Hadrijski zaljev, kako se tada zvalo Jadransko more. Misleći da su pronašli utočište, na usamljenoj hridi predadoše se strasti. Ipak, nisu mogli tek tako uteći Zeusu. I dok su sljubljeni ležali na postelji od busja matara koje se ispružilo kao tepih po oštrim otočnim hridima, Zeus, izbezumljen od ljubomore, hitnu s neba smrtonosnu munju na iznenađene pohotnike. Odmah su, prije negoli je munja pogodila i zapalila postelju od matara, zaronili u more, a Posejdon je svoju ljubavnicu zaštitio zakrivši joj tijelo svojim leđima pokrivenim školjkama i morskom travom, a potom su, na Zeusovo zaprepaštenje, nastavili ljubavnu igru. I baš kad je strast u podmorju dosegnula vrhunac, sjeme koje je izbacio uzdrhtali Posejdon suknu iz njegova uda prema površini. Tek što su kapi iskočile kao mali vodoskok spali ih Zeusova munja i pretvori u kameno otočje. Po nekima u Kornate, a po Teopompu Paklinski arhipelag pred Hvarom, gdje još i danas viri iz mora ona hrid, ljubavna ložnica Posejdona i nimfe Dahomar.

NAJZNAČAJNIJE OSOBE U POVIJESTI: Hanibal Lucić, Petar Hektorović, Ivan Frano Biundović

MJESTA NA KOJIMA SE MORATE FOTOGRAFIRATI: Hvarska tvrđava, hvarska Pjaca…

MUZEJ KOJEGA TREBATE POSJETITI: Muzej Hanibala Lucića (benediktinski samostan, muzej hvarske čipke), muzej franjevačkog samostana

POVIJESNO ZDANJE KOJE TREBATE VIDJETI: Hvarska tvrđava Fortica

NAJPOPULARNIJA PLAŽA: Vela Plaža kod hotela Amfora i plaža Pokonji dol

PLAŽA NA KOJOJ ĆETE NAĆI MIR: Dubovica i Mlini

PLAŽA ZA INVALIDE: Vela plaža kod hotela Amfora

NUDISTIČKA PLAŽA: Službeno nema, a neslužbeno Jerolim (2011. godine CNN je proglasio Jerolim najljepšom nudističkom plažom na svijetu)

MJESTA ZA DJECU: Gradski trg (zabranjen promet), gradske plaže i park Šumica s igralištem za djecu

PONUDA ZA NAUTIČARE: Aci marina Palmiža i luka Hvar

MJESTO ZA FJAKU: Restoran na otočiću Galešnik

PONUDA ZA STUDENTE: Kulturne znamenitosti i hvarsko ljeto (koncerti klasične glazbe)

PONUDA ZA UMIROVLJENIKE: Šetnica prema hotelu Amfora i šetnica prema uvali Pokonji dol

ETNO-EKO: Etno-eko sela Brusje, Velo Grablje, Malo grablje

DAN GRADA: Dan grada Hvara (blagdan sv. Stjepana, zaštitnika grada Hvara) – 2. listopada, zatim sv. Prošper (blagdan suzaštitnika grada Hvara) – 10. svibnja

MANIFESTACIJE: Dani hvarskog kazališta (znastveni skup i kazališne predstave)
10.5. – Gastro manifestacija povodom fešte sv. Prošpera
29.6 – 30.6. – Festival levande
Zadnja subota u kolovozu – Fešta vina u Jelsi
2.10. – Dan grada Hvara (tjedna događanja)

INFORMACIJE:
Turistička zajednica grada Hvara
Trg sv. Stjepana 42
Tel. +38521 742977
Mail: [email protected]

www.tzhvar.hr

KAKO DOĆI: 

Katamaranom iz Splita za luku Hvar
Trajektom iz Splita za Stari Grad (autobusom iz luke Stari grada za Hvar)
Trajektom iz Drvenika za luku Sućuraj (osobnim automobilom za Hvar)

Cijene se kreću od 47,00 za trajekt do 55,00 i 70,00 za katamaran

NAJBROJNIJI TURISTI: Englezi, Talijani i Njemci

NAJPOZNATIJI GOSTI: Prince Harry, jordanski kralj Abdulah II., Bernie Ecclestone, Vladimir Klitschko, Roman Abramovich, princeza Caroline od Monaca, Steven Spielberg, Sean Connery, Beyonce Knowles, Jack Nicholson, Clint Eastwood, George Clooney, Brad Pitt, Orson Welles (snimao film na Hvaru), John Malkovich, Michael Douglas & Catherine Zeta Jones, Tom Cruise.

NAJPOVOLJNIJA OPCIJA SMJEŠTAJA: Privatni smještaj do tri zvjezdice 100 – 150,00 kn po osobi i kampovi

NAJLUKSUZNIJA OPCIJA: Hotel Adriana **** Sensori Spa Suite 798 eura soba

PREPORUKE ZA RESTORANE: Prednost svih hvarskih restorana je svježa riba netom izvađena iz mora

PIZZERIJA: Alviž, Mizzarola, Kogo, Mama Leona, Villa Dinka, Bepo

IZLETIŠTA: Glavno hvarsko ljetno izletište su Paklinski otoci do kojih je moguće doći taxi brodovima iz luke Hvar. Ovisno o destinaciji, cijena karte je od 35,00 kn za otočić Jerolim do 60,00 kn za uvalu Palmižana.

Poluotok (lovište) Pelegrin ograđen žičanom ogradom da jeleni, mufloni i ostala divljač ne bi izlazili iz lovišta. Dok nije lov u tijeku, izletnicima je slobodan ulaz u područje lovišta. Lovište je bogato vegetacijom, divljači, prekrasnim uvalama i plažama, te Markova špilja s arheološkim nalazima od prije 6000 godina.

Područje između naselja Brusja i Velog Grablja je poznato po, pješačkim stazama koje prolaze kroz maslinike i lavandina polja, te starim suhozidima.

Sveta Nedjelja sa poznatim vinogradima na padinama ispod najvišeg vrha (sv. Nikola 626 m) otoka Hvara, te istoimena špilja (špilja sv. Nedjelje, 80m dubine).

Uvale jugoistočno od grada Hvara (Dubovica, Pišćena i Lučišće).

Crvene stijene istočno od uvale Pišćena.

OD SUMRAKA DO ZORE: Lokalni caffe barovi do 2 sata ujutro, a nakon toga Pink Chanpagne i Carpe Diem beach Stipanska

REKREACIJA: 120 km pješačkih i 96 km biciklističkih staza. Specijalizirane agencije za pustolovni turizam (Hvar Adventure i Secret Hvar). Mogućnost Climbinga, Sailinga i Kayakinga.

DOMAĆI SPECIJALITET: Hvarska gregada, crni rižot od sipe i za desert forski koloc

DOMAĆE PIĆE: 2400 godina tradicije vina. Najpoznatija crna vina su Plavac i bijela vina Bogdanuša

MORATE DOŽIVJETI: Kayaking kroz Paklinske otoke, skydiving iznad Starogradskih polja, snorkeling na južnoj strani otoka Hvara

NEMOJTE URADITI: Kupati se u gradskoj luci i hodati u kupaćima u staroj gradskoj jezgri

SUVENIR: Proizvodi od lavande na štandovima, hvarska čipka od agave u muzeju benediktinskog samostana, nakit od autohtonog crvenog koralja (Coral shop)

ZANIMLJIVOSTI: Hvarsko povijesno kazalište (lani 400. obljetnica)
Hvarska tvrđava “Fortica”
Muzej benediktinskog samostana sa čipkom od agave
Muzej franjevačkog samostana sa slikom posljednje večere i čempresom starim 500 godina
Hvarska pjaca – trg sv. Stjepana
Stara gradska jezgra pod tvrđavom

PRIRODNE ZANIMLJIVOSTI:
Paklinski otoci (skupina 20-tak otočića i hridi južno od grada Hvara)
Kanjon kod napuštenog sela malo Grablje
Suhozidi kod Velog Grablja
Najviši vrh otoka Hvara sv. Nikola (626m)
Crvene stijene i hrid Mali biskup kod uvale Pišćena
Klisure prema Svetoj Nedjelji
Poluotok Pelegrin 
Špilja Sv. Nedjelje
Grabčeva špilja

PORUKA NAŠEG VODIČA: Posjetite otok lavande i vina, posjetite otok raznovrsnosti!

Prije neki dan šetao sam kalama našeg najstarijeg grada zajedno
sa svojim dobrim prijateljem. Bilo je vrime po večeri i o čemu smo mogli
pričati nego o spizi, a uz spizu, zna se ide i vino, a poza vinom
pisma, pa smo tako slijedeći stope Hektorovića i Ivanića uživali u malim stvarima koje život čine bogatijim.

Kako je moj prijatelj tenor, često se znamo samozadovoljiti
jednostavnom tercom neke stare pisme, lišene kompliciranih aranžmana, u
bilo kojoj prilici i na bilo kojem mistu, a kada nam to duša zaište. A
primijetili smo već odavno da je takovog ugođavanja duši sve manje i
manje, te da se pivanje pretvorilo u zadovoljavanje drugih, a ne samog
sebe, pa ono poprima obličje prodavanja, podavanja ili ponekad, da me
prostite prostitucije.

A onda nas iz naših razmišljanja kroz piriju uske kale trgne
dubok bas. Još jedan par povečernjih šetača; dvojica opernih pjevača od
kojih jedan splitski, a drugi, nama dobro poznat domaći starogrojski. I
oni su šetnjom obilazili grad vjerojatno u sličnim mislima, jer mi
Dalmatinci po večeri mislimo većinom isto.

A onda je moj prijatelj iza kantuna diga pismu: “Ako ti draga ja na more pojdem” …, a ja sam uhvatio tercu…

Dok smo mi ispod glasa pivali, čuli smo kako se koraci iz dna
kale ubrzavaju i već na drugoj štrofi legadinu akorda zalizali su
bariton i bas.

Kad je pisma završila, a zadnja nota još lebdila po kali, oko nas su se skupili ljudi, ka pirci kad se na dnu mora nešto makne.

Bas je reka: “A?”. A tenor: “E!” i odma diga drugu.

Oko nas je već bio auditorij kojeg se ne bi posramio i neki pomno
organiziran koncert, a aplauz skromnoj pismi ispod glasa odzvanjao je
starim zidovima.

Treću je uputio bariton, glave su nam bile sve bliže i bliže, a zadnji akord trajao je do isteka zaliha arije u našim plućima.

Onda je bas reka: “Kako smo rekli” i sa svojim prijateljem nastavio hod u nepoznato.

Bez riči smo se okrenuli i provukli kroz iznenađena lica publike
koja je još pljeskala, ali vjerojatno nije baš znala točno čemu.

U njihovim očima nazirala su se pitanja: Tko su ovi ljudi? Zašto
pjevaju? Što pjevaju? O čemu pjevaju? Tko ih je angažirao da pjevaju?…

Nastavljajući naš razgovor niz rivu, zaključili smo zajedno: “Ovo je ono što fali čoviku – spontano pivanje!

I ne samo da fali našem domaćem čoviku, nego fali i fureštome. Svima fali.

Spontano, za dušu. Nas četvorica nikada u životu nismo zajedno
zapivali, kao tu večer, nikada! I nije bilo važno je li netko od nas
pogriješio, je li falša, važno je da se piva s dušom iz duše.

To pivanje je spontano, ali ono nikako nije slučajno, kao što ništa u
našem životu nije slučajno i sve ima neke svoje duboke razloge i uzroke.
Čak ni naš susret u kali najstarijeg grada nije slučajan, već plod
sudbine koja je namjerila četvoricu zaljubljenika u pismu da se nađu,
nasite dušu i obraduju druge, bez umjetničkog vodstva, upjevavanja i
uštimavanja. Možda neki od onih iz publike sada u svojim dalekim
domovima slažu doživljaje sa svojih odmora, pregledavaju zapise i
pokušavaju i dalje pronaći odgovore na ona pitanja o ljudima i pjesmi,
ali teško će ih naći. Teško će razumjeti da postoji nešto što ima snagu
spajanja ljudi preko generacijskih, statusnih i drugih razdaljina, što
ih ispunjava, čini sretnim i zadovoljnim, pa i u najtežim vremenima. To
nešto je ljubav prema iskonu, tradiciji, običaju i kulturi, u ovom
slučaju izražena u jednostavnoj, pučkoj, skromnoj spontanoj pismi na
uho.

Ta ljubav obogaćuje čovjeka, čini mu život lakšim, predstavlja smisao i omogućava da mu svi dani budu sveci.

Spontano pjevanje, nastalo negdje na putu između skala konobe i
crkvenog kora, samo je jedan u nizu bisera iz naše tradicijske škrinje,
kojeg nam nitko ne može ukrasti. Možemo ga samo mi izgubiti.

Dalmacija News objavljuje serijal u kojem ulogu vodiča po dalmatinskim mjestima imaju predstavnici turističkih zajednica.

Luka Kolovrat, direktor Turističke zajednice grada Imotskog, odgovorio je na naša pitanja…

GRAD DOBIO IME: Imotski je dobio ime po središtu starohrvatske župe Imota (Emotha). Ime je ilirskog podrijetla

POVIJEST MJESTA U TRI REČENICE: Imotski je postojao i za vrijeme Ilira i Rimljana, a prvi put ga spominje bizantski car i povjesničar Konstantin Porfirogenet 950. godine. Za vrijeme narodnih vladara, Imotski je u sastavu Hrvatske, od 12. stoljeća vladaju kraljevi iz mađarske dinastije Arpadovića, na početku 15. stoljeća Imotski je pod vlasti bosanskog vojvode i dalmatinskog bana Hrvoja Vukčića Hrvatinića, a od 1493. do 1717. pod Turcima. Kasnije Imotski osvajaju Mlečani, pa Francuzi, Austrijanci sve do Kraljevine Jugoslavije preko NDH do druge Jugoslavije i konačno do današnjih dana i Republike Hrvatske.

BROJ STANOVNIKA: 10.902  prema popisu iz 2011. godine

PRIČA KOJU MORATE ZNATI: Priča (legenda) o načinu na koji je određena sadašnja granica prema Bosni i Hercegovini ispaljivanjem topovskih kugli s utvrde Topana kako bi se utvrdila linija razgraničenja između Turaka i Mlečana 1717. godine. Zbog polukružnog padanja topovskih kugli, i sadašnja granica sa susjednom državom ima takav oblik baš oko Imotskog

LEGENDA KOJA SE PRENOSI: Legenda o Gavanu – legenda o nastanku Crvenog jezera.

Evo teksta kojega je napisao fra Silvestar Kutleša po kazivanju Stipana Mršića, Ivana Sliškovića i Mate Škore, 15. studenog 1936. godine:

Bio je u davna doba, blizu Imotskoga, jedan bogati čovik zvani Gavan. Po kipu čovik, ali po srcu i duši đava. U Gavana bilo svega samo duše nije. U Gavana dvoji dvori, jedni lipši od drugi. U dvorima svakog blaga, a van dvora ni broja se ne zna. Čije polje? Gavanovo. Čije brdo? Gavanovo. Novca je ima toliko da mu pogotovu broja nije zna. Novac je drža u sobam, na tavanu, a ne u sanducim.

Zlato u jednoj, srebro u drugoj, bakar u trećoj sobi. Mala je ima na sedamdeset i sedam mista. U svi sedamdeset i sedam mista bile su pojate i torovi. Različite pojate za krupni, a različite za sitni zub. Otklen Gavanu toliko blago? Ništo i stariji doranili, a najviše Gavan krivo steka i primaka. Što privarom, što silom, što kamatom, pritiska i grad i sva sela, od Kamenjaka do Gruda, svu burnu i zapadnu stranu polja i oko polja imotskoga. Ima je dosta kmeta i slugu, bezdušni ka i on sam (Gavan). S pomoću kmeta otima je čoviku parnicom. Kmeti se zakuni krivo, a Gavan dobij parnicu. Je li ti zajmijo sto kroz godinu dana, valja mu vratiti dvista. U jednim dvorima litova je Gavan, a u drugim dvorima zimova. Ima je Gavan ženu i jedno muško dite, nejako. Žena bila prava slika i prilika svog čovika pa i gora, jer olija. Težaka mrzila, a prosijaka s vrata gonila. Dosta je palo sirotinjski suza. Uzdasi i suze sirotinjske i Bogu dodijali. Jednom Isus – milosnaga bila – dođe ka prosijak, prid istočne dvore Gavanove. U dvorima ne bilo Gavana, nego mu žena.

Otiša Gavan u zapadne da miri i broji novac. Zakuca Spasitelj na Gavanovim vratima šćapićem i reče:

– Daj štogod prosijaku, Bog ti da! Pogledaj na sirotu, Bog na te pogleda! Utiši gospodarice gladna, utišijo tebe Bog!

Kad dodija Gavanovici, izađe na vrata i reče prosijaku:

– Ajde mi s vrata! Vi skitančine i linčine ne date mi mira meni i ditetu mome u kući mojoj!

– Daj zalogaj kruva, Bog ti da! – proslidi prosijak.

– Šta će meni Bog tvoj, dok je meni Gavan moj! – uzgorito reče Gavanovica.

Nu da se otrese prosijaka, donese joj sluga iz kuće koru kruva, metnu joj sluga na papuču od noge i ona dobaci prosijaku. Sramota joj se činilo da rukom prosijaku dade.

– Daj mi gazdinice i jedan trs kupusa, kad ti ga je Bog da u vrtlu ovliko – opet će prosijak.

Gavanovica naredi slugi da mu odriže trs kupusa, ali oni trs uz put što u nj pasi zapišaju. Sluga ode i odriza, ne oni trs, nego drugi zdravi. Boja se je Boga ovi sluga. Prosijak primi i ode. Ali na rastanku reče slugi:

– Noćas će biti svašta, ti se ne boj ništa! Gromovi će pucati, zemlja će se tresti, i jezera će se otvarati. Ali sve to tebi nauditi neće! – prosijak reče i ode.

Sluga ostade zamišljen. Sluga je ovi virova u Boga, i zaradi Boga i svoje duše Gavana pošteno služijo, ali prosijaku nije sve virova. Od sveg Gavanova dobra najvolijo je ovi sluga Gavanovo dite. Kad se naš Gospodin – milosnaga bila – rasta od poštenoga sluge, poša je od jednog do drugog čobana i kmeta Gavanova. Od sedamdeset i sedam čobana, i isto toliko kmeta nađe ji samu dvojicu sa srcem i dušom. Kako bi Isus kome doša, pita bi kakav darak na put Božji. I svi ga odbiše ili zanikaše osim dvojice. Ali ji je zato sve Bog i pokara, osim ove dvojice čobana. U jednoga od ove dvojice zapita Isus jedno janje.

– Bi li ti prijatelju – upita Isus prvoga – zaradi Boga pogleda na čovika siromaja i prigorijo jedno janje? Odavna se omrsijo nisam?

– Moj gospodar Gavan – reče Isusu kmet – ne daje mi godišnje nego tri ovce. Tri ovce ojanjile po jedno, to ti je troje janjaca. I moja su dica i gola i bosa i sotna, ali kad pitaš zarad Boga, prigoriću janjca. Evo ću otići odma po nj.

– Nemoj ići – reče mu Isus – ako je srce ka i jezik, sam će janjac doći!

Kad evo ti domalo janjca iđe sam iz tora. Kmet uze nož, zakla janjca i sadri. Žena mu navisi vodu i pristavi meso. Kad je janjac bijo gotov, reče Isus:

– Svi idimo i blagujmo, ali nijedne košćice nemojmo na stranu baciti!

Kad su blagovali i nasitili se, Isus skupi kosti sa sinije i metnu na sridu. Kosti se sjediniše, janjac oživi i uteče u tor. A Isus reče:

– Prijatelju, od ovog janjca Bog će ti dati iljadu ovaca!

Tako je i bilo. Kad dođe Isus drugomu poštenjaku Gavanovu čobanu, zapita šaku vune na put Božji. I ovi čoban reče:

– Kad pitaš prijatelju, na put Božji, daću ti ne šaku, nego jedno runce. I ja sam go i odrpan, žena i dica još gore. Kmet sam Gavanov.

– To je dosta reći! Svejedno, kad pitaš na put Božji, evo ti cilo runce!

Isus primi runo vune, prikriži rukom i ukaza se cili plast vune prid kućom. Prosijaka nestade, a vuna ostade. Gavan ta dan vazdan novac mirijo i brojijo, i nije ga pribrojijo. Ka puno ga bilo. U brojenju i noć ga zatekla, pa osta na konaku u zapadnim dvorima. Dok je on s novcom se bavijo, nije ni pogleda šta na dvoru biva. Na dvoru crne oblačine spušćale se do zemlje. Ne vidi se prsta prid očima. Od Bijakove i Zavelima siva i grmi. Gromovi pucaju i Gavana pozivlju zadnji put na obraćenje i skrušenje. Ali sve zaludu. Gavan ne viruje u Boga, nego u novac. Munje i gromovi se približaju, vitrina trese Gavanovim dvorim, Gavan isto u novac pilji. Pod zemljom čuje se tutnjava, zemlja se već trese, Gavan ne more da se rastavi od nonca. Dolazi jeda jaki udarac od potresa, za njim drugi još jači.

Kad dođe treći – najjači – proside se zemlja. I dvori Gavanovi, i vas novac, i Gavan sa svom svojom službom ode u zemlju. Stvori se Crljeno jezero. Kako su zidovi oko dvora uokruga bili, tako je i jezero okruglo. Zidovi od dvora, za vedra neba i mirne vode, mogu se nazriti i danas u vodi. Ali Gavana nigdi. Gavan se nije ustavijo prvo pakla, a novci i dvori jesu. Iste te noći prosidoše se i istočni dvori i Gavanovica u njima. Vitar, munje, grmljavina i trišnja uplašiše nemilo Gavanovu ženu u istočnim dvorima. Vapije Gavana u pomoć, a Gavana nema. Zove sluga, ni slugu nema. Bave se sami sobom. Prišnija je njima glava nego gospodarica. I dok Gavanovica kriči, plače i jauče, Boga neće u pomoć da zove, jutrošnji prosijak javlja se virnomu i dobromu slugi Gavanovu, i veli mu:

– Uzmi tu zobnicu što visi o gredi, u njoj ti je vas najam. I odma biži, ovo će sve otići u propuntu! U elać! Ovo je prokleta kuća i prokleto misto!

Kad to reče, nestade ga. Sluga uze zobnicu i obisi o ramenu. I dok se mislijo, šta će poniti još od svoji stvari, pade mu na pamet, u bešici dite Gavanovo. Skoči do diteta, uze ga u naručaj i biži. Čim izađe iz dvora, utonuše dvori u zemlju i Gavanovica u njima. Kako je sluga biža i dite nosijo, za njim je zemlja tonula i jezero se stvaralo. Tako je postalo Modro jezero zvano i Imocko, ali najviše zvano Gavanovo. Zato je i Modro jezero otišlo u dugljinu, a ne uokruga. Sluga je biža najprvo polju, zatim u zapad, rođenoj kući, jer se u Kamenjaku rodijo. Kad je stiga u Proložac, čuje glas iz oblaka:

– Baci dite, ako misliš svoju glavu iznit!

Sluga se ustavi, malo promisli i dite baci. Kako ga baci, zemlja se otvori i proguca dite. Iz zemlje rastvorene udari velika voda, živa voda. Ta se i danas zove “Utopišće”. Sluga se za ditetom raskaja, ne da mu se ni koraka naprid. Ali opet oćuti glas iz oblaka:

– Biži dalje, ne žali diteta! Od zla roda nek nije ni poroda!!!

Malo poviše Gospine crkve u Prološcu imadu dva okrugla i duboka jezerca. Zovu ji danas Grbavčeva jezera. Tu su – kažu – bila dva guvna Gavanova. Niki vele, dva plasta sina. Bili plasti bila guvna, danas su dva jezerca, dva svidoka, kako Bog pedipsaje olost i lakomost. Ispod Donji Vinjana imadu dvi bare, zovu ji danas Krenice i Udovica. I U Krenicam i Udovici bili su zimski torovi Gavanovi. Marva nije kriva što je gospodar pas. Jezera se nisu tu otvorila, ali su se iste noći virovi otvorili i voda marvu podušila. I Krenice i Udovica nesrtno je i prokleto misto. I danas Krenice kada krenu voda dosta šćete učini. A Udovica dosta je žena u crno zavila, i udovicam rano učinila. Istina, niki Udovicu zovu Duovica, ili zbog duova, ili zbog dušenja, ili je to igra riči, ko bi zna.

U današnjem Prološkom Blatu, tri su jezera: Provalija, Krenica i Postranjsko jezero. Provalija je malešna, ali duboka. I tu je bilo guvno i pojata Gavanova. U Krenici, snopi i granice. U Postranjskom jezeru, pojate i plasti. Iste noći provali se Provalija, utonu Krenica, i stvori se Postranjsko jezero. Sve što je Gavan drža prida se, te strašne noći, zemlja proguca i voda pokri, a pokriva i danas. Od sedamdeset i sedam čobana, isto toliko kmeta, te strašne noći, pogibe ji sedamdeset i pet čobana i svi kmeti. Pogiboše strašnom smrću, proguca ji crna zemlja, ali ji ne pokri voda, ka Gavana i Gavanovicu. Prid Bogom manje krivi. I to su suva jezera.

Od svega Gavanova jedine kokoši ostadoše žive i kokošinjak uzgor. Kokošinjak je Gavanov ima tri tavana. Između Modrog i Crljenog jezera, stare zidine, ne samo da iz zemlje vire, nego se i uzgor drže. Maovina, kupina i bršljan jesu ji poklopili, ali se zidine još drže. Ove zidine narod nazivlje “Gavanov kokošinjak”. Ovde vas narod o Gavanu pripovida. Svak znade po štogod, ali ritko ko sve i vezano!

NAJZNAČAJNIJE OSOBA U POVIJESTI: Tin Ujević, dr. Mate Ujević, Vlade Gotovac, Bruno Bušić, Ivan Raos, Mate Parlov i mnogi drugi

MJESTA NA KOJIMA SE MORATE FOTOGRAFIRATI: Modro i Crveno jezero, tvrđava Topana, nogometni stadion “Gospin dolac”, Tinovi skalini, tematski park Asanaginica, Zelena katedrala

MUZEJ KOJEGA TREBATE POSJETITI: Muzej grada Imotskog i Zbirka franjevačkog samostana

POVIJESNO ZDANJE KOJE TREBATE VIDJETI: Tvrđava Topana i u sklopu nje zavjetna crkvica Gospi od Anđela, arheološko nalazište Crkvine – Cista Velika, serpentine koje vode do vode u Modrom jezeru koje su starije od 100 godina, mlinica i kompleks na Perinuši, stara jezgra grada ispod Topane, ulica A. Starčevića, zgrade kompleksa “Režije duhana” – Dogana, crkva sv. Franje, mnogobrojni stećci u Lovreću, ostaci bazilike u Zmijavcima

MJESTA ZA DJECU: Ulaz u Modro jezero

MJESTO ZA FJAKU: Kafić na Modrom jezeru

PONUDA ZA UMIROVLJENIKE: Šetnje po obilježenim stazama oko imotskih jezera i po staroj gradskoj jezgri

ETNO-EKO: Eko sela Grabovac i Karoglan

DAN GRADA: 2. kolovoza, u spomen na dan oslobođenja Imotskog od Turaka

MANIFESTACIJE: Karnevalske svečanosti u veljači, “Žive slike muke Isusove” na Cvjetnicu, međunarodni festival “Mandolina Imota” u svibnju, “Imotska sila” tijekom srpnja i kolovoza, smotra vinara “Cvit razgovora” 13. kolovoza, Glumci u Zagvozdu tijekom srpnja i kolovoza i dr.

INFORMACIJE: www.tz-imotski.hr, 021-842-221

KAKO DOĆI:  S Makarske rivijere kroz tunel Sv. Ilija, ukoliko se koristi autoput onda se vozi do izlaza u Zagvozdu ili redovnim autobusnim linijama. O redu vožnje autobusa možete saznati više na 021 841 268

NAJBROJNIJI TURISTI: Iz Njemačke, Slovenije, Češke i Italije

PREPORUKE ZA RESTORANE: Gurman, Ružin Dvor, Lučica, Zdilar, Venezia

PIZZERIJA: Antonio

NAJPOVOLJNIJA OPCIJA SMJEŠTAJA: Pansion Milard

NAJLUKSUZNIJA OPCIJA: Apartmani Slišković, kuća za odmor Medvidović i Vučak, hoteli Zdilar i Venezia

IZLETIŠTA: Vinske ceste, rijeka Vrljika  i gradska šuma “Gaj”

OD SUMRAKA DO ZORE: Disco klub Jaguar

REKREACIJA: Trekking oko imotskih jezera, planinarenje na Biokovu, trekking uz kanjon Badnjevice i Lokvičićka jezera, kajak po rijeci Vrljici

DOMAĆI SPECIJALITETI: Imotska gastronomska ponuda varira od jednostavnih jela baziranih na pripremi namirnica iz vrtova, s polja, jezera i rijeke, ili biljaka samoniklih u prirodi, endemskih riječnih riba i rakova, te divljači i uzgojenih životinja. Strani gastronomski utjecaji duboko su se ukorijenili, pa su orijentalna, francuska, austrijska i talijanska jela sačuvana u recepturama i nazivlju. Od slastica, naravno istaknuli bi Imotsku tortu i rafijole.

DOMAĆE PIĆE: Vina Kujundžuša (bijelo) i Trnjak (crno)

MORATE DOŽIVJETI: Kupanje u Modrom jezeru

NEMOJTE URADITI: Nemojte bacati kamenje s litica u vodu Modrog jezera zbog mogućnosti ozljede kupača

LOKALNO RIVALSTVO: Između dva naselja na rubovima Modrog jezera, tj. Vukodlaka i Vilenjaka za vrijeme nogometne utakmice na dnu presušenog Modrog jezera

SUVENIRI: Razni suveniri od keramike, male bukare, zovnice, slikovnice i knjige o prirodnim ljepotama Imotske krajine pa sve do popularnih magneta i razglednica. Veći dio ponude suvenira možete vidjeti i kupiti u suvenirnici na Modrom jezeru i u sklopu prodajnog centra Park&Shop u Glavini

ZANIMLJIVOSTI: Imotski je mjesto nastanka poznate balade Asanaginica pa je upravo u tijeku i izrada tematskog spomen parka posvećenog ovoj baladi na obroncima Modrog jezera

PORUKA NAŠEG VODIČA: Najljepšu pozivnicu za posjet Imotskom napisao je veliki Tin Ujević u pjesmi: “Hodočašće po Zagori”

… ovdje su raskošne boje,
slike se nude kistu.
Život treperi u listu
Sad grlim prirodu čistu

i mirno je srce moje.

Tu ću srknuti ledenu rijeku,
sjesti po rubu staroga mlina.
Baršunasto prići će tišina,
obuzet će me milina.

Ovdje su sveta jezera
čudnovata kao priča,
i vjetrovi što raspinju pera
ptica iz vrhunskih sfera.
Na uspomene sliče gradine:

to obzorje je moja mjera …

Kada je car Dioklecijan odlučio svoje umirovljeničke dane provesti na jednom od najljepših mjesta na svijetu, današnjem Splitu, sigurno je kulturu svakodnevnog druženja s vinom, u svojim aktivnim danima,
nastavio i u onim rasterećenim, u palači, okruženoj vinogradima i morem.

Poznavajući tadašnje trendove, vrlo je vjerojatno da je
Dioklecijan imao vlastite nasade vinograda, od kojih je pravio vino,
koje je, da podsjetimo, bilo svojevrsni statusni simbol.

Da bi se grožđe s vlastitih vinograda ili možda drugih od
Primoštena do Pelješca, pa i onih otočkih, preradilo i skladištilo,
potrebna je naravno bila konoba (cellar).

Ako postoji mjesto s gotovo idealnim uvjetima pogodnim vinu, to
je onda konoba u palači cara Dioklecijana. Ne samo da je ukopana, već je
opasana sa svih strana filigransko složenim masivnim kamenim blokovima,
koji su činili prostor konobe besprijekornim.

Obzirom na veličinu podzemnog prostora palače, Dioklecijanova
konoba mogla je biti ne samo mjesto u kojem se je proizvodilo i
skladištilo vino dobiveno od lokalnog grožđa, već i svojevrsna enoteka
vina dobavljenih iz raznih dijelova carstva od Bordoa do Iloka.

Amfore, bačve, a za izuzetne prilike i fine staklene boce, napunjene
vinima dobivenih od raznih sorti, različitih regija, bili su prava
riznica i meka za sve one koji su hodočastili carskim domjencima. Ostaci
velikog turna (presa, tijesak) koji se koristio u preradi grožđa za
proizvodnju vina i danas su vidljivi u jednoj od velikih dvorana carske
konobe. Pod tim su se turnom cijedili najslađi sokovi Dalmacije, te
izvlačili vrijedni tanini koji su vinu davali prepoznatljivu boju.

Nikada nećemo znati koja su sve imena tada nosili vina, te jesu
li postojali neki istaknuti brendovi (brands) ili zaštićena imena (trade
marks), ali je sigurno da su temelji vinske kulture u gradu Splitu ustanovljeni upravo u palači cara Dioklecijana.

Taj duh strasti za vinom, druženjem i zabavom, ostao je živjeti u
utrobi palače, ali i u genima stanovnika Dalmacije sve do današnjih
dana. Tako su stoljećima kasnije ljudi ove lijepe regije živjeli od vina i s vinom. U svojim skromnim konobama, u odnosu
na onu carsku, proizvodili su vino od grožđa iz svojih vinograda, te ga
njegovali i odgajali na gotovo isti način kako su to radili i Rimljani u
njihovo doba.

Među bačvama s mladim vinom, znali bi se tako skupili susjedi te uz slanu srdelu, sir iz ulja
i čašu vina zapjevati o ljubavi i sreći. To je bio njihov stil života.

Rijetke su danas konobe koje su zadržale taj stari oblik i
namjenu, rijetki su i vinogradari koji žive od vina, pogotovo u urbanim
sredinama, pa se tako i običaj okupljanja u konobi prenio u suvremene
restorane, konobe, koji svojim ambijentom i dobro spremljenom domaćom
hranom, evociraju stare uspomene i nadomještaju ono staro. U tim se
modernim konobama mogu čuti još uvijek one iste pjesme o ljubavi i
sreći, u možda nešto modernijim tj. aranžiranim notama.

Naravno, život se mijenja, novo nadomješta staro, ništa nije kao prije, ali strast za
vinom, druženjem i pjesmom nikada nije napustila genetski kod čovjeka
ovog grada i kraja.

Temelje strasti dobro je učvrstio car Dioklecijan, u temeljima
svoje rezidencije, ostavivši trajne zapise u kamenu generacijama koje
baštine njegovu želju za mirnim životom, u možda jednoj od najljepših
uvala na svijetu onoj splitskoj.

I danas, nakon 17 stoljeća, njegov duh osjeća se na drevnim
ulicama i trgovima, mauzoleju, zidinama i ostalim dijelovima njegove
velebne palače, ali na poseban način u njezinom podzemnom dijelu, u
njegovoj konobi; prvoj splitskoj konobi.

U svibnju 2010. godine na otoku Hvaru u mjestima Vrbanj, Stari Grad i
Hvar, održan je simpozij naslovljen “500. obljetnica ustanka hvarskih
pučana 1510. – 2010.” čiji je cilj bio iznošenje novih spoznaja o tom događaju,
koji je po svom karakteru, programu i ciljevima, premašio hvarske,
dalmatinske i hrvatske okvire, te se u mnogome stavio ispred svog
vremena.

Vođa tog ustanka bio je Vrbanjanin Matij Ivanić, iz
tada već poznate trgovačke, poljoprivredne i pomorske obitelji, a koja
je prema dostupnim dokumentima posjedovala, među ostalim, 45 vinograda i
sedam kuća “gradskog tipa”, čime je zasigurno bila imućnija od mnogih
tadašnjih obitelji plemića “po krvi”, koji su imali isključivo pravo u
odlučivanju i upravljanju komunom.

Upravo ta činjenica bila je glavni motiv ustanka, čiji je cilj bio
izjednačavanje prava pučana i plemstva. To je zapravo bila tipična
građanska revolucija, koja je svojim programom, porukama i parolama bila
čitava dva stoljeća ispred poznate Francuske revolucije. U svojim
temeljima ona je imala intelekt, poznavanje prava, stranih jezika i
globalne situacije, te golem interes za sudjelovanjem u upravljanju i
odlučivanju.

I ono lokalno stanovništvo manjeg imovinskog stanja stalo je na
stranu Matija, te svojim mašklinima i motikama stvorilo impresivnu
vojsku koja je pomogla dostizanju zadanih ciljeva.

Trebalo je četiri godine da Venecija smogne snage i u krvavom
obračunu uguši ovaj ustanak, te poništi sve njegove, za to vrijeme
nezamislive, emancipacijske ostavštine.

Ogroman doprinos u sakupljanju, uređivanju i objavljivanju građe o ustanku na otoku Hvaru dao je vrijedni barba Andro Gabelić, autor monumentalne knjige “Ustanak hvarskih pučana 1510. – 1514.”.

To njegovo životno djelo potvrđuje tradiciju sudbine iznošenja istine, jer je ta knjiga
premda remek djelo, ostala u nemilosti njegovog vlastitog ideološkog
sistema jer nije bila “na liniji”.

Naime, tadašnjem sistemu više je odgovarala slika Matija Ivanića i njegove obitelji
kao proletera i seljaka s mašklinom u ruci, nego učenih i bogatih, pa
se tu knjigu i njezine poruke, kao i čitav ustanak, malo stavilo po
strani, a ustanak degradiralo u neku vrstu seljačke bune. Čak se i ime
vođe ustanka poistovjetilo s onim Matije Gupca, pa ga se i danas zove Matija, premda je to genitiv njegovog pravog tradicionalnog hvarskog imena Matij.

Nažalost, može se zaključiti kako je i u današnjem sistemu odnos
prema ovom povijesnom segmentu ostao i dalje “po strani”, u sjeni ideja
održivog razvoja i sličnih suvremenih parola.

A ono što impresionira jest činjenica da je taj čovjek iz malog
otočkog mjesta prije 500 godina znao iznijeti svoje interese i stavove
pred sustav iza kojeg je stajala tadašnja svjetska sila, želeći biti
potpuno ravnopravan u svemu, ne zadovoljavajući se s očigledno dobrim
stanjem, riskirajući vlastitu egzistenciju i život.

Malo je toga što je danas ostalo od duha Matija Ivanića, ne samo na
Hvaru, nego i u čitavoj Hrvatskoj; zadovoljavaju se mnogi i s manje,
iznijeti svoj stav ne zna više nitko, a mašklinima su davno sagnjila
držala.

Već tradicionalno povijest nam postaje kamen spoticanja, umjesto da
bude kamen zaglavni, na kojem će se izgraditi priča o ponosu, slavi i
bogatoj baštini što nas izjednačava s onim velikim svjetskim silama,
štoviše stavlja nas u mnogočemu ispred njih.

A treba samo malo volje i želje za upoznavanjem vlastitih nasljednih
škrinja, koje su prepune vrijednosti stvorenih u teškim vremenima, koje
bi nam mogle pomoći da bolje cijenimo sebe i ne osjećamo se “malim na
điografskim kartam”

Dalmacija News objavljuje serijal u kojem ulogu vodiča po dalmatinskim mjestima imaju predstavnici turističkih zajednica.

Valentina Vitković, direktorica Turističke zajednice Općine Brela, odgovorila je na naša kratka pitanja…

MJESTO DOBILO IME: Po izvorima (vrelima) vode. Brela = vrela

POVIJEST MJESTA U TRI REČENICE: Mnogi pisci lociraju staru Porfirogenetovu Beruliju, ili još određenije mjesto Brelo, na više mjesta: današnja Brela Gornja, Vrulja, Verulja, kod crkve sv. Nikole u polju s južne strane ili pak kao malo seoce na uzvisini uz morsku obalu blizu Vrulje. “To Beroyllia” najstariji je pisani povijesni i kulturni spomenik mjesta, kojeg je povijest sačuvala zahvaljujući bizantskom caru Konstantinu Porfirogenetu oko 950. godine, koji ga spominje na grčkom jeziku u knjizi “O upravljanju carstvom”, kao jedan od četiri utvrđena grada stare neretvanske kneževine Paganije. Brela na hrvatskom jeziku zabilježena su – koliko se zna – prvi put 1694. godine u oporuci don Nikole Ursića.

BROJ STANOVNIKA: Prema zadnjem popisu stanovništva 1.643

LEGENDA KOJA SE PRENOSI: U narodu postoji legenda o velikoj ljubavi djevojke i mladića koje je zla kob okamenila na Nevisti. Nevistina stina također je i prijevoj, nekad jedina spona Primorja i Zabiokovlja, te prekrasan vidikovac. Prema legendi, djevojka negdje “odozgo”, vjerojatno iz Dalmatinske zagore, trebala se udati u Primorje. Majka je bila protiv te ljubavi, a nadasve protiv kćerine udaje za nekog koga obitelj nije odabrala. Možda je bio problem i što je mladić primorac, odnosno iz siromašna kraja. Kako bilo, majka je kćer ispratila riječima: kad more ugledala, dabogda se okamenila! Unatoč tim strašnim riječima, svadbena povorka je krenula predvođena mladoženjom i mladom na konju, i ne sluteći koju snagu ima majčina kletva. Međutim, kad je vesela družba stigla na vrh brda iznad Brela, kletva se ostvarila. Dokaz tome su stijene u obliku konja s mladencima, pogače i burače za vodu koje su se radile od mješina. Ako se pažljivo pogleda, može se vidjeti i mladenkin veo koji je u tom trenutku vjetar skinuo s njezine glave, a i cijelu povorku svatova koja je išla za njima, a danas ih je malo teže vidjeti ako ih se ciljano ne traži, jer je borovina kroz desetljeća dosta izrasla

MJESTA NA KOJIMA SE MORATE FOTOGRAFIRATI: Kamen Brela, Šuplja stina na Biokovu, Vruja

MUZEJ KOJEGA TREBATE POSJETITI: Prezentacijski centar Parka prirode Biokovo “Brela Gornja” u Subotišću, te novootvoreni prostor za suvremenu umjetnost MAP, u ulici Stare Soline, Brela

POVIJESNO ZDANJE KOJE TREBATE VIDJETI: Brojne crkve i kapelice na području Brela

NAJPOPULARNIJA PLAŽA: Dugi rat sa simbolom Brela (kamen Brela)

PLAŽA NA KOJOJ ĆETE NAĆI MIR: Ima ih puno, na prostoru od 6,5 km sigurno ćete naći idealnu za sebe

PLAŽA ZA INVALIDE: Nema nijedna s rampom za u more. S pristupom za invalide može se na plažu Dugi rat, Stomarica i Berulia

MJESTA ZA DJECU: Dječje igralište, programi s animatorima u srpnju i kolovozu

KUĆNI LJUBIMCI: Plaža Pročiok

PONUDA ZA NAUTIČARE: Prihvat u sportskoj lučici

MJESTO ZA FJAKU: Ima ih puno. Brela su po svojoj prirodi romantična, plaže su u hladu borove šume, priroda je očuvana, iznimno lijepih vizura… Dojam opuštenosti vas prati posvuda

PONUDA ZA STUDENTE: Ukoliko žele malo aktivniji odmor – ronjenje, penjačka stijena “Brela” za avanturiste

PONUDA ZA UMIROVLJENIKE: Aktivni odmor “Sunce i more”, wellness program, organizirani i individualni izleti na Biokovo i u okolicu…

ZDRAVSTVENI TURIZAM: Wellness program kombiniran s izletima u prirodu i planinu Biokovo

DAN MJESTA: Na dan sv. Stipana, zaštitnika Brela, 3. kolovoza

MANIFESTACIJE: Program ljetnih događanja (ribarske večeri koje su uglavnom četvrtkom i druge zabavne večeri, zatim dvije centralne fešte – fešta sv. Stjepana 3.8. i fešta Gospe od Karmela 16.7. – na kojima će ove godine kao gosti nastupiti Hari Rončević i TBF). Sva događanja možete pratiti na našoj stranici www.brela.hr, kao i FB stranici Brela

INFORMACIJE: www.brela.hr, telefon 021/618 455, faks 021/618 337

KAKO DOĆI: Cestom, Brela su udaljena 55 kilometara od zračne luke Split

NAJBROJNIJI TURISTI: Nijemci, Austrijanci, Česi, BiH, Švicarska… U stalnom porastu turisti iz Švedske, Rusije…

NAJPOVOLJNIJA OPCIJA SMJEŠTAJA: Sobe i apartmani u smještaju kod domaćina

NAJLUKSUZNIJA OPCIJA: Aparthotel “Sunčeva postelja” (4 zvjezdice), hotel “Berulia” (4 zvjezdice)

PREPORUKE ZA RESTORANE: Jako je puno dobrih restorana i konobi 

PIZZERIJA: Arca, Marko

IZLETIŠTA: planina Biokovo. Uz to, Brela su na te idealnom položaju za cjelodnevne i poludnevne izlete u okolna mjesta i otoke

REKREACIJA: Brojne pješačke i biciklističke staze, ronjenje, ljetni sportovi i zabava na moru

DOMAĆI SPECIJALITET: Sve vrste svježe morske ribe uz domaće maslinovo ulje

DOMAĆE PIĆE: Domaće vino, orahovica, višnjevača

MORATE DOŽIVJETI: Pogled s planine Biokovo na Brela i okolicu, izlet do “Biokovskog oka”, fotografiranje pored Kamena Brela…

NEMOJTE URADITI: Penjati se na Kamen Brela

SUVENIR: Proizvodi na bazi višnje i masline

PORUKA NAŠEG VODIČA: Dobrodošli u Brela, vrela ljepote!

Svake godine kada se približava Veliki tjedan u meni se bude neke posebne emocije i naviru sjećanja iz albuma memoriranih slika uspomena običaja vezanih za te dane ispunjene velikim događajima. Na poseban način smo s Velikim tjednom povezani mi, koji imamo privilegiju da smo odrasli na otoku Hvaru, u njegovom središnjem dijelu u kojemu se između šest mjesta Vrboske, Jelse, Pitava, Vrisnika, Svirača i Vrbanja već stoljećima odvija tradicionalna procesija “Za križen”, ali i u kojima su se održali već drugdje gotovo zaboravljeni paraliturgijski obredi Velikog tjedna.

Mi smo živi svjedoci čuvene Papine rečenice “Ovdje povijest ne šuti”, te svjedočimo o neizmjernom bogatstvu kulturnog sakralnog nasljeđa koje su nam ostavili naši preci, a koje je sagrađeno u vremenima, kada je prehraniti obitelj trebao biti jedini životni cilj.

To nasljeđe ima nekoliko aspekata, ali one emocije koje me obuzimaju bivaju pobuđene zvukovima pjesama starih pučkih pjevača koje odzvanjaju stoljetnim kamenim pragovima i balaturama crkvenim. Psalmi, štrofe, molitve, plačevi, antifone, blagoslovi i zazivi svojim porukama opominju i podsjećaju na ljudsku muku i patnju kroz vjekove. Iz grla čvrstih težaka zbijenih u koru ti napjevi prodiru u srž duše slušatelja, te izazivaju poštovanje i poniznost.

Stihovi lamentacija proroka Jeremije, Zaharijine zahvale, Davidovih psalama, te Gospina plača, ne ostavljaju ravnodušnim nikoga, a svojom suvremenošću i svevremenskim značenjem potiču nas na razmišljanje o smislu života, tragediji ponavljanja grešaka i našoj budućnosti.

Sveti Augustin je rekao “Tko pjeva dvostruko moli”, pa se za pučke pjevače može reći da su se svojim pjevanjem za života dovoljno namolili, a sigurno su i druge potaknuli na molitvu, te tako zaslužuju vječni život. 

Bilo bi lijepo kada bi im i na ovom svijetu netko sagradio nekakav spomenik koji bi osigurao vječnu uspomenu na ono čega u budućnosti više neće biti.

Naime, pjevači stare, polako odlaze na onaj svijet, a dolaze mlade generacije svećenika i pjevača koji zaboravljaju staro i prihvaćaju novo, pa se napjevi gube i padaju u zaborav.

Sakralna glazba sve se više unificira pa se u našim mjestima izvode isti napjevi kao i u velikim gradovima ili u drugim državama.  

Veliki tjedan u Hrvatskoj bio je vjerojatno najveći festival glazbe na svijetu u kojem je sudjelovalo svako i najmanje mjesto sa svojim jedinstvenim napjevima. Pa čak i ona mjesta udaljena svega nekoliko kilometara imali su samo naizgled slične napjeve, desetljećima ili stoljećima uglađivane specifičnostima lokalnih pjevača.

Za prolivenim mlijekom kažemo da ne treba žaliti, ali svakako trebamo žaliti što naša djeca neće imati priliku okusiti ljepotu tog majčinskog mlijeka kojeg više nema. Ti napjevi sada su samo dio sjećanja starijih generacija, koji ih nisu u mogućnosti prenijeti na ove mlađe, tako da oni i neće biti svjesni čitavog jednog bogatstva na koje bi i te kako trebali biti ponosni.

Oni najstariji pjevači prepričavaju korizmeno vrijeme u kojem se u vinogradima čula pjesma težaka koji bi se u vrijeme odmora skupili zajedno i probali koju štrofu ili psalam.

Upravo su te sakralne pjevačke utjehe u težačkom ambijentu polja ili konobe bile podloga  za ono što danas zovemo klapska pisma, te bi tim više trebali uvažavati i poštovati pučko pjevanje kao baštinsku jaslicu ne samo Dalmacije nego i čitave Hrvatske.

Veliki tjedan kao svojevrsna glazbena kruna polako blijedi, njeni se biseri rasipaju, pa ostaje samo vjera i nada da će bar malo njenog sjaja ostati sačuvano kao podsjetnik na neko vrijeme u kojem su ljudi iz ničeg stvarali nešto, te u kojem je pjesma značila život, premda život nije bio pjesma.