“Arrigo Boito e
morto nel momento piu tragico del gigantesco confiltto di razze e di civilta e
alla sua anima sublimemente italiana non e stata concessa la goia attesissima
della vittoria.”(1918. Musica di Roma)

Prvi susret s Mefistofelom Ariga Boita u splitskom HNK 15. ožujka 2014. dugo je pripreman,
angažirao je brojne goste, najavljivao je uzbudljivu kreaciju i stvaralačku
fantaziju koja raskida s tradicijom akademske dostatnosti minulih vremena,
smjeran na vitalizam i traganja širokog zamaha. Mnoge od tih težnji, ponajprije
izvanjskog bljeska i tehničke sofistikacije, naišle su na burna odobravanja i
forsirane doze bodrenja, premda je i ukupna izvedba izuzetno složene opere
djelovala kao svojevrsni novitet, nudeći u više navrata atraktivnu i dovoljno
čvrstu glazbenu atmosferu. Razumije se, uvijek ostaje pitanje koliko je
“vanjsko uznemiravanje” blisko Boitu, njegovoj tihoj i mučnoj
intoksinaciji idejom koja razara čipku sjete i dodiruje faustovski opus magnum koji je budućnost koliko i
prošlost, ponajviše bolna sadašnjost.

Verdi je ipak
vjerovao Boitu

Izbjegavajući
ponavljanja općih mjesta o nastanku i značaju djela i autora, spomenimo tek da
je smjerni i radoznali Boito povukao istomišljenike (Praga, Illica, Giacosa, Fontana i dr.) u pokretu avangardnih literata i zauzetih kritičara
Scapigliatura da krenu novim
romantizmom (Hugo, Heine) mimo ranijih zasada i nadolazeće
estetike verizma, nastojeći da svoje umijeće prezentira upravo u “Mefistofelu”.
Boito je dugi niz godina, u sjeni spisateljskog i prevodilačkog rada, skladao
nastojeći pronaći formu koja bi pomirila u njemu sukobljene dihotomije između
dobra i zla, između onog “angelico” i “demonico”, zavođenja
koja se događaju u ljudskoj duši. Usklađene “slučajnosti” vodile su
ga Goetheu i mukotrpnom naporu da se
dosegne izazovna simbioza glazbe i filozofije, njemačke poezije i talijanske
operne estetike. Valjalo je pobjeći iz uske ulice razočaranja i vrtoglavice koju
je izazivao Gounodov
“Faust” ili Verdijev
“Don Carlos”, imena čuvana od redara manje talentiranih ali panično
zabrinutih za prodore onih koje su zvali “dell’ avvenire”. Verdijeve
reakcije na Boita, prije čvrste profesionalne veze, bile su zanimljive i
otkrivale da stari maestro zamjera mladom “pomanjkanje spontanosti i
melodije”… Teško je kazati može li Boito Italiji podariti remekdjelo. On
ima talenta, aspiracije prema originalnosti, ali je rezultat čudan. Ipak,
zaključuje Verdi,  on ima mnogo glazbenih
kvaliteta. Uzevši u obzir sve te naznake 
on može više ili manje uspjeti sa sadržajem tako bizarnim i teatralnim
kao što je Mefistofele. Danas djeluje čudnovato da su sredinom 19. stoljeća u
Milanu riječi glazba i opera bile sinonimi i samo uspješno izvedene opere u
“La Scali” imale su konjukturnu popularnost, dok su imena poput Bacha, Beethovena, Mozarta, Mendelssohna ili Schumanna bila potpuna nepoznanica! Boito praćen tjeskobama
dodiruje granice znalački odabranih tonskih modulacija, njegov doživljaj
stilski je zaobljen i nadahnjuje izražajnom melodikom ili stiliziranim
glazbenim govorom kojega krasi raskošna koloristička paleta. Ako je sve još
bilo maskirano dojmom a fresco, to ni
približno nije značilo traganje za bidermajerskom senzibilnosti ili
dodvoravanjem ukusu publike. Štoviše, skladatelju bogate imaginacije, koji se
asocijacijama bliži Beethovenu i Wagneru,
nisu strane ni nagle promjene i dramatična ekspresija kao ni stereotipna rješenja.
Nije teško razumjeti mladog skladatelja koji nastupa s prtljagom idealističkih
predodžbi i velikih snova… Unatoč svemu tomu i nakon 146 godina poslije
praizvedbe Mefistofela (La Scala, 1868.) i niza kasnijih preinaka, još uvijek
postoji mnogo sumnji, pa i otvorenih osporavanja, glazbene vrijednosti djela
(usp. W. Ashbrook, Boito Arrigo,
London 2001; E. Newman, Musical
Studies, N.Y.1969; P. Smith, The
Tenth Muse, N.Y.1970. i dr). Dok ga engleski muzikolog i Wagnerov biograf
Ernest Newman smatra glazbenim autsajderom čudeći se njegovom pokušaju da se
uopće približi engleskom pjesniku Christopheru
Marloweu i Goetheu, dotle Jay
Nicolaisen i glazbenik Peter Ross
istražuju detalje upravo rada na “Mefistofelu”, koji bi trebao biti
psihološka drama u kojoj bi se zlo, ružnoća i dekadansa tretirali na isti način
kao ljepota ili moralnost. Konačno, Fianna
Nicolodi u svojoj “Italian Opera” (Cambr. 2003.) upravo Boitovog
“Mefistofelea” ubraja među najznačajniji opere postverdijanskog
razdoblja i to stoga što su tu zbrisane mnoge konvencije i pravila
tradicionalne opere. Uzroke negativne recepcije djela Nicolodi vidi u
postizavanju glazbenoj jedinstva (tonalnog, tekstualnog, melodijskog i dr.)
kroz cijelu operu, kombinaciju rapsodijske strukture i dramske aluzije.

Splitski Mefisto
kao “men for all seasons”

Boitova mozaična
struktura drame-tragedije “Fausta” nadopunja “mali svijet” Goetheovog
prvog dijela drugim “velikim dijelom” makrokozmosom, ostajući vjerna
duhu i skrivenim zanosima velikog pjesnika. Čini se da su u pravu oni koji
misle da je sudbina Fausta ujedno i sudbina europske kulture, odnosno da je
duša Fausta duša zapadne Europe. Taj je duh ispunjen olujama i stradanjima, ali
je i dinamičan, pokretljiv, on je u stalnoj potjeri za novim élan vital koji će
ga voditi u klopku Mefistofela i konačno gušenje u narkotiku materijalnog i
tehnološke sofistikacije koja s Faustom dolazi do logičnog kraja gubitka pokretačke
snage i civilizacijskih odlika (O. Spengler,
“Propast Zapada”).

Intelektualni
intimizam A. Boita vodio je do Fausta i njegove unutarnje drame. Prodrijeti u
tajnu ličnosti značilo je boriti se protiv opasnosti fascinacije koja ugrožava
razum, osjetiti razinu sile Lucifera, zavodljivost i negatorsku poziciju.
Velike strasti koje ovladaju čovjekom sprječavaju ga da na vrijeme dočeka čak
samog demona kao svog prijatelja, dio vlastite cjeline (C. G. Jung).

Kazalište kao
arena za žive sukobe, kao središte mogućih sudara ljudi i ideja, kao teatar
koji nudi određene vrijednosti ili stvara vrijednosne sudove zanimljiv je i Michalu Znanieckom, poljskom redatelju,
dizajneru i dramatičaru koji je redatelj splitskog Mefistofela. Stječe se dojam
da je njegov pogled uprt u sadašnjost, tu prepoznaje Goethe-Boitovu metafiziku
i raščlanjuje faustovske dileme i pitanja dobra i zla, Boga i demona, moralnost
i seksualnost… Uostalom, riječ je o vječnim pitanjima a Mefistofele je “a
Men for All Seasons”. Iskusni i dobro informirani redatelj ne robuje
konvenciji, njegov je scenski i vizualni prostor zamišljen tako da nas
zabljesne i iznenadi dosjetkom i eksplozijom mašte koje mu ne fali. U šarenom
kovitlacu scenografska rješenja snažne slikarske imaginacije ponudio je gost iz
Italije Luigi Scoglio kojemu “scenografia
in forma di spettacolo” čini dodatnu specijalnost.  Inventivni teatarski mehanizam u punom je
pogonu i koristi se od efektnih i boji podatnih strech folija, preko ogromnih
statua redovnika koje se doimaju kao klonovi ili predstavnici opasne vojske
droida (sotona), obvezatnog  željeznog
kaveza (zatvor), ostatka velike brončane glave iz izgubljenog rata do povratka
diskretnom zaslonu folije koja omogućava da se 
kroz okvir motri “ono drugo u motivu”,  smiraj i transcendencija. Posvuda vise
konopci kao lanci kojima su ljudi vezani i usmjeravani, što Znaniecki čita kao
odbijanje slobode u ime komotnijeg vođenja. Jedino je Mefisto slobodan, ljudi i
ne znaju koliko je to teško i lako podliježu kontroli. Kako bilo, redatelj je
ekspresivnim kontkapunktom deziluzije, tragike i odbjeglih snova dodirnuo
suvremeni doživljaj svijeta ali ta magija je zaobišla čovjeka, energija
pojedinca i njegovi razlozi ostali su izvan dosega zvona, vanjsko uznemirenje i
vanjska dramatičnost postaju zamorno razvučeni (Noć vještica), faustovska
psihološka kartoteka gotovo je prazna! Splitska je pozornica uska i ne odveć
duboka, pa kada se na nju smjesti oko 80 članova (raznih) ansambla, statue i
zvono, komunikacija je paralizirana ili pretjerano zgusnuta, atmosfera postaje
nestvarna i neuhvatljiva. Sasvim su rijetki trenuci kada Faust ili Margareta
svode račune sa sobom, kada ona u tamnici osjeća sreću, kada s ruba svijesti
dodiruje svoju suštinu koja se ničega više ne boji. Čovjekova egzistencija samo
se pred velikim pitanjima izbora etičkih ideala, određenja vlastitih limita,
otvara novom životu i jednom novom čovjeku. Ali to nije zadaća Mefista, pa ga
promatrati kao slobodnog, ironičnog i duhovitog tipa kako to čini Znaniecki
otupljuje oštricu i dijagram zapleta! Redatelj je i kostimograf koji nas je
također iznenadio individualnim stilom u duhu svog koncepta, upadljivo lak i
praktičan kada je riječ o izboru šarenih boja u postmodernom štimungu (potpuna
suzdržanost u casual stilu Mefista do trikoa i prozirnog bijelog tila na
obnaženim tijelima zboristica koje su se iznenada bacile na dijetu!).
Jednostavna koreografija Katarzyne
Aleksander Kmieć nije nas posebno zagrijala dok su reflektori Bogumila Palewicza uključili u opći
štimung predstave. S obzirom da glavni kreatori predstave u pravilu dolaze
posljednji, veći dio posla obavili su njihovi asistenti, ali ne i s većim
slobodama.

Šareni glazbeni
san

Glazbeni dio izvedbe
privukao je veću pozornost tim prije što je ovo prva integralna izvedba Boitova
Mefistofela u nas i jedna od rjeđih u
svijetu. U glazbi se miješaju različiti planovi, zanesenjačke iluzije i
mizerije, ljubavi i nade skromnog Boita koji nije nikad zauzimao neku službenu
poziciju niti je volio da ga tituliraju poput Cavaliere ili Commendatore! Bio
je osjetljiv na  svoj capolavoro koji
nije nikakav paradni komad već opera punokrvnog skladatelja natopljena toplinom
i uzbudljivim  gradacijama koje kucaju na
naša srca. Ravnatelj opere bio je predani meštar Nikša Bareza koji kao da je stigao iz neke stare radionice u kojoj
se radi dugo, temeljito i vrlo precizno, bilo to  nekome drago ili ne. Cijeli pothvat iziskivao
je majstora velike klase, onoga koji cijeni i razumije skladateljeve intencije,
koji se ne utapa u sentiment, koji kreira glazbenu dramaturgiju i logično vodi
predstavu ne predajući se izazovima skrivenog Mefista! Bareza je u dobroj mjeri
uspio u svojim interpretacijskim nakanama, prema je vičnom uhu jasno što se
događa nakon duže koncentracije i srčanog posega koji je bio besprijekoran u
možda najboljem dijelu opere u Prologu. Već je drugi dio pokazao kako se, nakon
dugih i iscrpljujućih priprema takvih kakve su bile,  gubi ponešto od uzbudljive agogike i dinamike,
kakvoća zvučne slike oscilira ovisno o skupini instrumenta, ponestaje snage za
pianissimo i blistavu artikulaciju koja je karakteristična za glazbenika poput
Boita. I kada se najmanje nadamo ponovo u Epilogu glazbeno slavlje, bez obzira
na jedan zanemarivi nesporazum s orkestrom, kao nježni oplemenjivač naših duša.
Pjevači su različite sreće i nivoa sugestivnosti. Ekipu je poveo Mefistofele Ivice Čikeša koji je na tragu
redateljske koncepcije ostao suzdržan i gotovo skriven, bez sotonske dijabolike i
fascinacije, ali uredan u dinamici, plemenitom legatu i mjestimičnoj ironiji. Složenu
ulogu Margherite oblikovala je Valentina
Fijačko, koja je scenu smrti  donijela
uzbudljivo s ugodnom i toplom bojom snažnog srednjeg registra (L’altra notte…),
ostavljajući još prostora za bogate psihološke nijanse. Tenor Paolo Lardizzone u nimalo laganoj ulozi
Fausta postiže bolje rezultate kada je glas mekši i sigurnije postavljen, tada su
pokrivenost i boja glasa uspješniji. Vedrana
Šimić kao Elena trebala je glazbeno osvijetliti zaljubljenu ženu i božansku
kraljicu koja se suočava s velikim gubitkom, a to je ostvarila suzdržanom
gestom i zvučnim glasom s potrebom pokrivanja tonova. U manjim ulogama kao
Wagnera i Nerea čuli smo tonski snažnog ali nedovoljno preciznog Vinka Maroevića, dok je ugodan i
iznijansiran dojam ostavila Terezija
Kusanović kao Marta i Pantalis. Zbor HNK (zborovođe Nina Cosetto i Rozarija Samodol) u Boitovoj operi
ima iznimno značenje i pokazao je niz dobrih odlika ponajprije snažnog i
nosivog tona kojega će još trebati dotjerati i to po dionicama. Najviše su se
dopali  dijelovi iz Prologa, ali i
kasnije mezzavoce intervencije iza pozornice 
koje je koncentrirano vodila R. Samodol. Spomenimo i uredno učešće
Dječjeg zbora Glazbene škole “Josipa Hatzea” (voditeljica I. Šutić).

Tisuće je tema i
varijacija koje dodiruju Fausta u drami, glazbi, poeziji, umjetnosti…Posvuda se
pokreću pitanja o vrijednosti čovjeka i smislu života. U splitskom Mefistofelu
Ariga Boita borba između Fausta i Mefista, koji odbacuje humane vrijednosti života,
uživa u zlu i ubojstvima, kao i bezuvjetna ljubav Margherite kojom će spasiti
izgubljenog Fausta, nekako se utapa u arabesku koja želi više da se dopadne
nego li da upozori. Ukratko, splitski spektakl možda se i približio vještačkoj
stilskoj koherenciji, njegova fikcija zagrijala je  mnoge ruke, ali preobilje viđenoga guši
intimne rezonance i lako nestaje u poljima nadrealnog sna. 

Sunčana splitska nedjelja. Vraćam se s Rive i slušam
moju omiljenu emisiju na Radio Splitu. Čujem voditelja Gorana Pelaića kako
poziva slušatelje da se jave za dvije pozivnice za Ples s anđelima. Toplo, uz
pomoć organizatorice tog plesa, Herci
Ganze, objašnjava što se događa i kako je počela sada već tradicionalna
zabava. Priča izgleda ovako: djevojka koja se zove Anđela izrazila je želju
svog života – da zapleše u disko klubu. Pametnoj osobi, humanitarki s velikim
srcem, sine ta predivna ideja – organizirati ples u disko klubu prilagođen
djeci koje imaju posebne potrebe. Po toj djevojci se ta zabava zove Ples s
anđelima! 

Javim se i kažem da bih rado zaplesala s anđelima!
Dobivam dvije pozivnice, radujem se, pozovem neke prijateljice da idu sa mnom,
ali su sve bile spriječene. Maskiram se i idem u Vanille, gdje se održava taj
skup. Veselila sam se, već prošle godine sam željela ići, ali ni u snu nisam
mislila da će taj doživljaj biti tako snažan.

Djeca maskirana dolaze u pratnji svojih roditelja,
većinom sa svojim majkama. Pristojno zauzimaju mjesta, ali u susretima s drugom
djecom iskazuju nevjerojatne izraze prijateljstva i sreće što su tu. Dive se
jedni drugima, grle se, grle i ljube. Okice su im pune sreće! Sjedam kod jedne
grupe i odmah ih doživljavam kao svoje prijatelje, srdačno su me primili i
nakon par minuta već se smijemo, pričamo i plešemo zajedno! Pa ja sam s njima
cijeli život, taj osjećaj ispunjava srce! Malo plešem s tom predivnom sretnom
djecom, grle me i ljube, osjećaju me, a i ja njih! Napajam se ljubavlju i
promatram taj čudesni, sretan i veseo skup! Bože, zar je moguće da ovako nešto
postoji?! Zar je moguće da se ovdje osjeća samo ljubav, iskrenost, prisnost, veselje
Zar je moguće da svijet  izgleda tako
lijep? Mjesto bez patnje, granica, zla i zavisti, gdje se svi istinski vole i nitko
se nikome ne nameće? Da, moguće je, itekako je moguće! Sigurno njima i njihovim
roditeljima nije uvijek ovako u životu, ali ono što izražavaju je samo sreća
koja prelazi na sve nas, koja je zarazna, koja ti daje osjećaj da si na nebu s
anđelima! Vjerujte mi, ne pretjerujem, uz moju sreću, ja sam puna tri sata bila
iznenađena da takvo nešto postoji. Pratili su muziku, plesali, veselili se
najavama voditeljice (predivno organizirano), učestvovali s cijelim bićem.

U mom ushićenju ipak sam uspjela promatrati okolinu.
Ta djeca su toliko dobro odgojena, pristojna, da je za nevjerovati. Sokovi su
se dijelili besplatno, ali nisam ni u jednom trenutku vidjela da netko pohlepno
uzima piće ili jede ponuđene kolačiće. Na tlu niti jedan papirić, nitko se ne
gura, a bila je gužva. Vjerujte mi, to su djeca od kojih se može učiti i davati
primjer drugim vršnjacima. Naravno da je to zasluga tih brižnih majki, koje
gledaju svoju djecu s posebnom brigom. Razgovarala sam s nekim majkama, a
posebno su me dirnule neke priče. Spomenut ću samo par scena. Recimo,
29-godišnjakinja grli svoju majku koja joj kaže: “Izvukla je iz mene ono
što nisam ni znala da imam!” Zatim mlada, vrlo lijepa majka pleše sa sinom
od nekih dvadesetak godina, nježno ga navodi na ples, a njen pogled je
eksplozija ljubavi. Postaje još ljepša 40-godišnjakinja. Onda i ova: otac i
majka plešu sa svojom maskiranom bolesnom kćeri, ali s njima je i drugo dijete,
curica. Ta predivna obitelj funkcionira, vesele se i plešu zajedno. Rekli su mi
da se tako  zajedno mole i da se
zahvaljuju životu. A što reći na ovaj prizor: momak na pozornici izjavljuje ljubav svojoj djevojci i ona kaže da je to
čekala čitav život!

I tako teče ta rijeka nježnosti, svi, ama baš svi,
ti anđeli, njihovi pratitelji i gosti se ludo zabavljaju, pa definitivno stoji
ona rečenica na pozivnici: “Izbrišimo granice!”

Od srca zahvaljujem svima koji su moje osjećaje još
više obogatili, koji su mi priuštili to čudesno iskustvo. Mislim da je potrebno
da se spomenu oni koji su omogućili taj događaj, oni koji su omogućili da se
svi prijatelji dobrog, velikog i uključenog srca druže i vesele, a to su:
Skautski  klub  ”Marjan” – Split, pokrovitelj  Vanilla Club i Splitska banka.

Ako ovaj moj izraz zahvalnosti može potaknuti u
daljnjem pomaganju ove hvalevrijedne organizacije, onda je cilj ispunjen u
potpunosti! 

 U amfiteatru Doma mladih danas s početkom u 19 sati službeno počinje osmi po redu Pričigin. Pod voditeljskom palicom Petra Filipića i Renata Baretića dodijelit
će se Posljednja Pričest, a potom u 20 sati počinje program “Hrvatski
pisci pričaju”. Na temu sve je super i sve je za pet (tribina o
nogometu) pričat će Tanja Mravak, Milana Vlaović, Aleksandra Kardum, Ivana Simić Bodrožić, Robert Perišić, Gordan Nuhanović i Vladimir Stojsavljević. Moderirat će Patricija Vodopija koja se i pobrinula za izbor gostiju.

Drugi
dan, u srijedu 19. ožujka s početkom u  19.30 sati u Kazalištu lutaka, u
programu Lijepa vaša nastupaju eminentni pisci s prostora bivše države
na temu “Pjesma koja mi je zavrtila život”. Izbor gostiju i moderacija
ovog tradicionalnog druženja i ove su godine u rukama Krune Lokotara. Sudionici su Rumena Bužarovska iz Makedonije, Jurij Hudolin iz Slovenije, Srđan Srdić iz Srbije, Emir Imamović Pirke i Marko Tomaš iz Bosne i Hercegovine, Halil Matoshi s Kosova te Marko Pogačar iz Hrvatske.

Druženje se nastavlja u kavani hotela Bellevue, u 22 sata i autorskom večeri Aleksandra Stankovića “Kad su se tri Splićanina…”, pod voditeljskom palicom Renata Baretića.

Treći
dan, u četvrtak 20. ožujka, Pričigin pozdravlja Svjetski dan
pripovijedanja. Manifestacija je to posvećena usmenom pripovijedanju, a
zadobila je svoj konačni oblik 2003. godine, od kada se obilježava u
više od 30 zemalja na svim kontinentima.

Pričigin se tako pridružuje
slavljenju pričanja i slušanja U 18 sati u klubu “Quasimodo”. Tada je na
rasporedu izvanredna Bookvica Patricije Vodopije sa Slavenkom Drakulić, uz predstavljanje autoričinog najnovijeg naslova, “Optužena”.

U
amfiteatru Doma mladih  u 19.30 sati, splitski pisci, “utorkaši”
pričaju svoje priče na temu “Naše muke”. Izbor gostiju i moderacija
programa je u rukama Renata Baretića. Pričaju Ivica Ivanišević, Zlatko Gall, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Živko Skračić, Dražen Čulić, Dragan Markovina…

Pričanje
će se nastaviti u kavani hotela Bellevue, u 21.30 sati na temu “Kad su
festivali bili Festivali”. Izbor gostiju i moderacija programa je
pripala Damiru Duplančiću, a gosti su Miki Jevremović, Đorđi Peruzović, Goran Pelaić, Ivica Flesch i Ivica Bubalo.  

U
petak, 21. ožujka, u kavani “Semafor”, kroz cijeli se dan odvija 
tradicionalna Burza pročitanih knjiga pod motom “Knjige na vagu, knjige
na metre” – koliko knjiga donesete, najviše toliko možete i odnijeti.

Sve
knjige koje preostanu na štandu ove će godine donirati knjižnici
Okružnog zatvora u Splitu.  U Hrvatsko narodno kazalište s početkom u 20
sati održat će se “Opera u priči”. Goste je birao Tonči Bilić, intendant HNK Split, a moderirat će Dražen Siriščević. Gosti su Vladimir Kranjčević, Valentina Fijačko, Zrinka Pavlić, Tonči Bilić, Tonči Šitin i Ivica Ivanišević.

Pričanje će se nastaviti u kavani hotela Bellevue, u 22 sata s autorskom večeri Slavenke Drakulić. Voditelj je Jasen Boko.

Peti
dan, u subotu 22. ožujka s početkom u 11 sati u Kazalištu lutaka i ove
će se godine održati dječji program pričanja na čakavštini PriČAgin.
Nastupaju učenici osnovnih škola, izabrani na Dječjem Pričiginovom
natječaju.

U 12 sati u Hotelu Park pričaju poznati hrvatski
vinari:”Sve je to od našeg vina…” , a “vodit” će ih Zlatko Gall.
Gostuju vinari Ivica Matošević, Andro Tomić…

Kao
uvijek, posljednji set priča bit će ispričan u kavani Bellevue s
početkom u 19 sati. U priredbi pod nazivom Pričigin narodu sudjeluju,
najavljuju organizatori, svi dotad preživjeli i zaostali sudionici ovog
Pričigina, ali i njihova publika. Tema je ista kao i prethodnih godina:
“Priče o sreći”.

Svaka priča može trajati maksimalno pet minuta, a
na znak zvona voditelja Damira Duplančića uzima mikrofon i dodaje ga
sljedećem zainteresiranom pripovjedaču. 

Udruga Studenti za studente Split (skraćeno S4S), dobinica rektorove nagrade za volonterski i humanitarni rad, i ove godine provodi projekt Knjiga žalbi i pohvala.

“Studentima ćemo omogućiti da na jednom mjestu iznesu sve što im smeta i/ili sve što bi pohvalili na svojim fakultetima.
Sve pritužbe, pohvale i prijedloge pročitat će dekani fakulteta, koji iznimno podržavaju ovaj projekt usprkos tome što su svjesni da će se studenti možda obrušiti i na njihov rad – ali su, isto tako, svjesni da je jedino otvorenom komunikacijom između studenata i profesora moguće doći do srži problema, odnosno poboljšavanja situacije i podizanja studentskog standarda u Splitu!”, poručuju iz udruge.

Projekt traje od 17. ožujka do 4. travnja i održat će se na svim većim fakultetima na splitskom Sveučilištu. Vrhunac projekta bit će tribina koja će se održati 10.travnja u Sveučilišnoj knjižnici i na kojoj ćemo iznijeti sve pohvale i pokude direktno dekanima te im uručiti Knjigu žalbi i pohvala.