Dojakošnjim ulaskom u Europsku Uniju, mi, Hrvati, imat ćemo čak četiri aktualna pravopisa u javnoj uporabi, što će ga reći da, mi, Hrvati, imamo po jedan pravopis na svakih nešto malo više od milijun stanovnika! Ako po ičemu, brate, onda po tome prednjačimo u matici zemalja kojoj pristupamo: po tome da se ne znamo pravo odlučiti kako na papir metnuti ono što nam kroz usta riječju izlazi! Četiri pravopisa u jednoj zemlji, previše je čak i za jednu Švicarsku u kojoj su čak tri službena jezika.(Sad još da se netko sjeti da i za dijasporu sačini samosvojni pravopis, e to bi već bio endemični lingvistički slučaj na kugli Zemaljskoj!?)

Nakon što je dugo u uporabi bio glasoviti “Londonac”, autora Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša, koji se imao tiskati na Otoku (budući da u ondašnjoj federaciji to nije bilo dopušteno te 1971. godine: sama ti godina govori zašto!), uslijedilo je djelo “Pravopis hrvatskoga jezika”Josipa Silića (2001.), koji je deriviran iz ranije objavljenog libra što ga je potpisao u suautorstvu s Vladimirom Anićem: “Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika” (1986.). Domaćem nam čistunstvu granice su vrlo usko određene, i trasirane, poput tračnica na pruzi, pa Lada Badurina, Ivan Marković i Krešimir Mićanović pod okriljem agilne Matice hrvatske iz Zagreba izrađuju i tiskaju svoj “Hrvatski pravopis” (2007.), kapilarno ga distribuiravši uzduž i poprijeko Hrvatske posredstvom žilja kioskâ. Prihvatljivom cijenom, ter prodajom, naveliko su htjeli ne samo štogod i zaraditi, nego se, poput “Biblije”, uvući i dovući gotovo do svakoga doma. Jedini prokrvljeniji i čistokrvniji model brzinskog i kolektivnog prilaza široj čitalačkoj svjetini jest – internet. E, baš toga dosjetiše se puritanci iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, koji su odlučili izraditi “svoj” pravopis, novi pravopis, pa ga metnuti na svima dostupnu javnu mrežu. Naravno, besplatno.Tiskano izdanje uslijedit će potom, valjda kad se sedimentiraju sve recepcije digitalne i fiktivne, te kad ostanu samo nerazgradiva mišljenja i elementi, poput pepela nakon što u nj drvo ognjem zbije se i nestane.Nije grijeh mukte ljudima dati pravopis matičnog im jezika, makar će svi prethodni izdavači izgubiti na nekoj vrsti dobiti, ukoliko se forcom političke moći ne odredi neki od “tiskanih” pravopisa kao obligatni. No, budući da su kod nas svi u funkciji, za očekivati je da će i ovaj digitalni bit validan u obrazovanju, pa prethodna tri mogu slobodno u stari papir, ili u potpalu na komin. Ili na – internet! Grijeh je, pak, u sljedećem: u dopuštenom, i u neku ruku blagoslovljenom porazu hrvatskog jezikoslovlja pred samim sobom! Gdje je identitet struke, gdje je unificiranost kriterija, gdje je koncilijantna usuglašenost najpozvanijih, gdje je filtrat višedesetljetnog izučavanja materije jezika…!? Ovako, imamo nekoliko klanovskih gremija koji u katakombama vlastite indoktriniranosti ili torzastog svjetonazora kroje pravila po svojim skučenim mustrama i tumače zakone jezika iz rakursa koji im ideološki odgovara. Umjesto da se sva pamet skupi na jedno mjesto, da se iz različitih iskustava kondenziraju za naš standard najbolja ortografska rješenja, izolirani kružoci oćelavljenih ili prosijedih umnika mijese pravopis kao tijesto – ili, pak, u boljem slučaju: sise! – praveći svaki za sebe (i svatko za sebe) poluproizvod kojemu je jedini zadatak biti različit od drugih. Jedno vrlo egzaktno područje ne samo kulture i znanosti, nego i identiteta, baštine i tradicije, sveli smo na fantoma, na frankenštajnsku maloumnost i kiklopsku slabovidnost…! Ćoravo motrenu iz jednog oka. Kroz membranu mrene.

Naravno, kako onda možemo očekivati veću opismenjenost i novinara i novinarskih suradnika (bilo u tiskanim, bilo u elektroničkim medijima), koji svakog dana na trafike ili ekrane pred publiku izlaze s nepodnošljivom lakoćom traumatične nepismenosti? Kako očekivati da oni kojima je posao javnom riječju informirati pučanstvo ili svojim pisanjem djelovati na svijest svekolikog mnoštva, to čine na jezično korektnoj visini, ako ni na razini institucija – kojima je zadaća obrazovati takav kadar – nije uspostavljen i arbitrarno usuglašen pravopisni ekvilibrij? Oni, dakle, koji su dužni podučavati, koji su dužni dati mjeru, dati takt ili metar, ne mogu se ni između sebe dogovoriti kako bi imao izgledati unificirani pravopis standardnog jezika u Hrvata. Namjerno koristim frazeologiju “standardni jezik”, jerbo nikome nije dokraja jasno što je to “hrvatski jezik”. Da, hm, kako ćemo uostalom odrediti pravopis hrvatskog jezika, kad nismo dobili odgovora ni na pitanje: “Što je to hrvatski jezik?” Ili, ako postoji zabuna, pokušajmo odgovoriti na pitanje: “Što je čakavština/kajkavština u odnosu na ‘de iure’ hrvatski jezik, a ‘de facto’ štokavski jezik?” Ili, pitanje za najmlađe: “Što je čakavština štokavštini? ” (RJEŠENJA: Čakavština/kajkavština u odnosu na hrvatski, pardon, štokavski jezik jednaka je odnosu koji ima talijanski naspram španjolskom, ili francuski naspram portugalskom jeziku. A na interogativnu znatiželju realiziranu posredstvom iskanja “što je čakavština štokavštini”, najslikovitije se može kazati ovo: tumor! Jerbo, ako je velika većina riječi iz čakavskog jezika amputirana od tkiva rječnika “hrvatskog jezika”, kao gnojni ili gangrenorozni ud, te ako su i oni izrazi što su ipak nekim čudom upali u taksonomiju leksikografskih natuknica okarakterizirane kao regionalizmi, arhaizmi ili ikakvi ini –izmi, tada je i zadnjoj budali, kao i posljednjem glupaku, jasno da je čakavština kamenac ili karijes što ga valja laserom ili brusilicom nepovratno ukloniti s glavnoga organa, poput parazitske imele s grane breze.)Još je jedan problem koji, zacijelo, determinira onaj famozni i naširoko poznati – hrvatski jal. Naime, sebi ne znamo napisati pravopis, ali ga znamo napisati drugima. Proslavljeni naš jezikoslovac i jedan od trezvenijih stručnjaka koji na slojevit i diskutabilan fenomen “govora & jezika” na ovim prostorima Balkana gleda kroz prizmu jezičnosti, a ne političnosti, profesor emeritus Josip Silić, bio je vrlo aktivni suradnik u timu koji je izradio “Gramatiku crnogorskog jezika” i “Crnogorski pravopis”. Taj je čovjek, vidjeli smo, bio vrlo involviran i u rad jednog od hrvatskih pravopisa, a šira upotreba njegovih znanja i empirije svakodnevno nam je dostupna, jer je Microsoft otkupio baš njegov model pravopisanja, i susrećemo ga kao “spelling checker” za slavenske jezike. Preminuli lingvistički genij, Vojmir Vinja, itekako je zadužio španjolsku i francusku leksikologiju, a u Hrvatskoj malo tko da i zna za njega; čovjeka koji je nadogradio glasoviti “Etimologijski rječnik” Petra Skoka, pa je u tri sveska tiskao svoje “Jadranske etimologije”. To je bio zadnji izdanak “stare škole” ove kompleksne lingvističke discipline, i njegovo djelo praktički će biti nemoguće nadmašiti.

I sad, kad imamo autoritete i znalce koji su dobili višestruke interdisciplinarne i internacionalne potvrde, kako je moguće ostaviti ih po strani – kao riblju krljušt, butargu i branče na novinskom papiru – i upuštati se u posao za koji znaš da ima boljih i da su u formi? I, što je najvažnije, mi kvantitativnim množenjem broja različitih pravopisa ne povećavamo automatski i jasnoću pisanja, što bi imalo za rezultantu dati bolje metenje nedoumica i bezbolnije amputiranje dvogubosti… Štoviše, i u najnovijem pravopisu omogućava se puno veća vreća ambigvitetnih rješenja i dubletnih jezičnih situacija raznih vrsta.

Kako je riješeno famozno pitanje pisanja niječne čestice pred glagolom “htjeti”? Piše li se, dakle, “neću” ili “ne ću”? Gremij juvenilnih umnika odlučio je da bi norma bila “neću”, ali da je dopušteno i pisati “ne ću”! Drugi eklatantan primjer je ono sa strelicama. Je li “strelica”, ili “strjelica”? Opet se kolegij jezičnih silnika odlučio za prvo, dok je drugo, pogađate – dopušteno! Meni su na faksu spominjali formulu: suglasnik + R ispred E = epentetsko iliti umetnuto J među njima. Dakle, strjelica, brjegovi, crjepovi… Bijaše to mi smiješnim, tim prije što ne znam tko bi se to privikao pisati, i govoriti, “prjedstava”, “srjeća”… Osim svega, i na kraju, čemu uopće norma, čemu pravopis, ako može i ovako i onako, a dopušteno je, ionako, i ovako i onako?
Zamislimo samo, molim vas, drugu neku analogiju – makar snatrim kako će me se i hotimice htjeti krivo razumjeti! – pa jednu moju misaonu ekshibiciju rastegnimo zajedno do jurisdikcijskih sfera, u kojima dano nam je slobodarski na volju nagovijestiti mogući izgled kojeg od paragrafa nekog od državnih nam zakona u ovakvoj formi: “Ukoliko se nedvosmisleno ustvrdi da je dotičnik sasvim smisleno počinio kažnjivo djelo nagaza na raspolaganje života bližnjeg ili njegovo intelektualno vlasništvo, sudbena vlast slobodna je istog osuditi na 37 do 39 godina robijaškog ladanja, bez mogućnosti prijevremenog puštanja na slobodu ili obezgrješivanja njegove krivnje diskrecijskim ukazom milosrđa Predsjednika Republike. Ali, dopušteno je sudskim unutarnjim organima s vanjskim sagorijevanjem da, mješte utamničenja izvjesnika na kaznu zatvora od 37 do 39 godina, istoga oslobodi kazne, ter ga slobodomice preporuči za zasnivanje radnog odnosa u ikojoj privatnoj firmi gdjeno nije baš nužno, iz likvidnih ili solventnih bedastih običaja, radniku isplatiti zarađenu plaću.”Nisam neznam kako ču ovde, na oven mijestu zakljućit ovi tekst. Na više naćina, i posredstvom mnogijeh mogučnosti, mogaosam ga fermat, ali nevidim kojem prjavopisu dase priklonin…

Poznajem mnogo ljudi koji su dobar dio svog životnog vijeka posvetili nečemu što bi se po svim kriterijima trebalo zvati “opće dobro” i dobro su to činili. Štoviše ostavili su iza sebe dobre tragove kojima su zabilježili i istaknuli kulturu, tradiciju i baštinu svog kraja, regije ili domovine, a što svakako može i treba služiti općem dobru. Znam i da su većina njih, kao i njihovi radovi, općoj javnosti potpuno nepoznati, pa tako i nepriznati, a ti su radovi njihova kapitalna, životna djela. Naravno, postoje ljudi i institucije čiji bi cilj i uloga, pa time i plaća, trebala biti zabilježavanje i isticanje kulture, tradicije i baštine svog kraja, regije ili domovine, ali eto, mnogi od njih, ne samo da to ne rade, ili ne znaju raditi, već ne prepoznaju ni one koji to umjesto njih rade, ili ih ne znaju prepoznati. I ne treba ih za to kriviti, jer kako će netko prepoznati vrijednost nekih naših relikvija, od kojih su neke svjetska baština, ako nije, gledajući iz moje hvarske perspektive; prohodao u procesjunu, kopao u poju i ne zna što znači koludrica!? Kako će uopće znati o čemu govori, ako ne zna i ne može uroniti u dubinu tabernakula tih relikvija u kojima su skriveni zavjeti i pokore predaka?

To je razlog zbog čega u svemu plivamo na površini površnog, uklapamo se u već trivijalizirane kalupe globalnih unifikacija, umjesto da se izdižemo u različitosti, pogotovo onoj vrijednosnoj. A imamo se mi čime pohvaliti, kada bi znali što imamo. Umjesto hvale, kao da se sve više radi na pokudi, kao da se sve više razvija kultura nekulturnog, te je u modi isticanje onog lošeg i neprimjerenog. Vodni se ono dobro vino koje je zrilo u bačvama vremenatradicije, a stvara se neka bevanda koja vremenom prelazi u lošu kvasinu. 

U toj atmosferi krive se slike već postojećih, stvorenih vrijednosti, koje treba samo malo izglancati, ispolirati ili luštrati, kako bi zasjale u punom sjaju i pljenile pozornost.Konoba je samo jedan od očitih primjera našeg odnosa prema tradiciji i baštini. Ta relikvija koja je ujedno i tabernakul, jer su iz nje ponikle mnoge naše relikvije, sve se više svodi na, “tripice i fažol” ili “izist i popit”, ono primitvno, isprazno i površno, tj. sve, samo ne ono što konoba jest.A konoba je bila čitav jedan život, težakov život, koji je više vodio računa o svom tovaru nego o samom sebi, te su mu današnje egoistično-hedonističko-gastronomske perverzije bile na zadnjem mjestu. Ali mi smo sposobni iskriviti sve pa i smisao konobe. Spremni smo podrediti povijest i kulturu, tradiciju i baštinu, svojim vlastitim željama i nasladama, ne mareći za osjećaje onih koji su te vrijednosti ostavili nama u testamentu.Komu treba zahvaliti za postojanje konobe? Težaku, naravno! A tko danas mari za težaka? Nitko, naravno! Pa ima li još živih težaka danas? Ima, naravno!

Ali mi nismo spremni tim težacima, odati priznanje, jer oni su samo težaci, skromni i povučeni, šporki i znojni. Umjesto da prepoznamo te rijetke ostavštine prošlosti, te se njima poklonimo, mi častimo neke nove konobe, lišene friža truda, vonja mladog vina i patine bačava, kaca i barila. Častimo konobu konobara, a ne konobu težaka.Deformiramo ono što je izvorno, a formiramo ono što je patvoreno. I nije to samo u slučaju konobe.Neki će reći; pa tko je taj Miki Bratanić, da nam soli pamet? Nitko i ništa! Ali ovim su njegovim jezikom govorili i mnogi drugi ljudi, koji su ovom gradu, regiji i domovini ostavili puno, pa se i njih nije obadavalo. Svi su oni govorili o istoj konobi; konobi u kojoj su glavni sastojci težak, jematva,vino, bačve, te čitav jedan svijet običaja, poslova, alata i zanata, a spiza samo začin, posli kojeg bi se slađe zapivala pisma. Svi su oni znali i prepričavali priče koje su bile ukorjenjene u šaci zemlje, trsu loze, zrnu grožđa, kapji znoja, žmulu vina i štrofi pisme, a kojima se otkrivaju ljudska strpljivost, marljivost, jednostavnost, vjera, ljubav i dobrota.Anatolij Kudrjavcev, Ljubo Stipišić Delmata, Duško Kečkemet, Nenad Cambj, Jakša Fiamengo, Joško Božanić i mnogi drugi, ukazivali su na potrebu njegovanja tih priča, koje se mogu čuti, osjetiti i razumjeti samo u njihovim ishodištima. Ali nije ih se slušalo.Ono što se danas pokušava zvati konobom, može se naći u izobilju bilo gdje, ne samo u Dalmaciji i Hrvatskoj, nego po čitavom svijetu, ali konoba, ona težakova, može se naći još jedino ovdje, kod nas, u kućama onih koji su, usprkos bremenu vremena, uspjeli izdržati, živjeti od loze i vina, baštineći nekontaminirane interijere svojih predaka.

Vrata tih i takovih konoba treba otvoriti i duboko se pokloniti onima koji čuvaju njihove ključeve, te još imaju snage ispričati priču, koja jedino tu, među bačvama, turnima, demejanama i mješinama zvoni i odzvanja kao nigdje drugdje.

Dok hrvatska Vlada dramatično reže proračunske stavke, posebno za školstvo i zdravstvo, najavljuje rekordna otpuštanja u javnom sektoru, kao i privatizaciju njegovih dijelova, građani postaju gorko svjesni činjenice da Vladina šok terapija (terapija vađenja zuba!) rezultira društvenim ništavilom. Unatoč silnim naporima socijaldemokrata da kao pravi odlikaši odrade sve zahtjeve financijsko-političke oligarhije koja gospodari Europom i kao integracijom, i kao kontinentom, MMF prognozira loše vijesti za Hrvatsku: pad gospodarskih aktivnosti i to po stopi od 1,1 posto te povećanu inflaciju od 3 posto. Generalno, hrvatsko gospodarstvo će u 2013. godini potonuti dublje nego što smo mislili, već duže vrijeme borimo se s rekordnom nezaposlenošću, ali i sve težom socijalnom situacijom.
Definitivno, najtežu socijalnu sliku daju samoubojstva i pokušaji samoubojstva ili ubojstva članova obitelji kojima svjedočimo u posljednje vrijeme i to zbog silne neimaštine i potpunog očaja nesretnih ljudi.

Živimo u vremenu neoliberalizma, koji je novi pojam za ultimativno zlo, koje je, kako navodi Tony Judt, britanski i američki povjesničar i politolog, zlo koje putuje zemaljskom kuglom. Unatoč zaradi od turizma, brojnim restrikcijama u državnom proračunu i potpunoj posvećenosti Vlade da savršeno provede neoliberalne reforme prema zahtjevima međunarodnih financijera (smanjenje javne potrošnje, fiskalna disciplina, deregulacija, povećanje poreza za građane, smanjenje za bogate, privatizaciju državnih firmi uz prizivanje investitora) poduzeti politički potezi ne donose nikakve rezultate. Stoga je i sam ministar Linić zaključio da “nešto ne valja”, dok je premijer u nedavnom intervjuu izjavio da mu za stvarne promjene trebaju dva mandata čemu je spreman posvetiti svoju političku karijeru. Doista impresivno!

Gotovo dva desetljeća, Hrvatska demokratska zajednica bila je alfa i omega hrvatskog političkog života. Naslijedila ju je lijeva koalicija koja je godinama u parlamentu kumovala gotovo svim zakonima i političkim odlukama, prema mišljenju današnjeg ministra Jovanovića, najveće “kriminalne organizacije u državi”.

Dolaskom na vlast potvrdilo se ono što je zapravo i jasno – između dviju političkih grupacija zapravo nema razlike. Naime, percepcija ljevice i desnice, u Europi, pa tako i u Hrvatskoj izložena je velikim promjenama. Za obje grupacije vrijedi postmoderna paradigma – tržište prije ljudi. Ekonomija je postala dominantni čimbenik zbog čega je u fokusu njihovog interesa isključivo gospodarski rast i ekonomska efikasnost, dok ih za narastajuće probleme društva uopće nije briga.

U hrvatskim okvirima to izgleda ovako: HDZ je omogućio privatizacijsku pljačku koja je i danas temelj ogromne društvene nejednakosti i socijalne podijeljenosti hrvatskog društva, temelj za feudalizaciju položaja zaposlenih. SDP je nije sankcionirao (ni u vrijeme Račanove vlade, ni sada), zapravo, favorizirajući korporacijski kapitalizam, nastavio je tamo gdje je HDZ stao. Vladina se politika sasvim slučajno podudara s ozloglašenom politikom MMF-a, Svjetske banke i Europske središnje banke (Trojke) koja od malih, perifernih zemalja zahtijeva odustajanje od vlastite proizvodnje, uništavanje javnog sektora te privatizaciju javnih dobara.

Strategija namijenjena tranzicijskim zemljama, kakva je i Hrvatska, uključuje strukturno prilagođavanje, liberalizaciju, deregulaciju i privatizaciju. Rezultat je, bar u Hrvatskoj, dugogodišnje uništavanje domaće proizvodnje, pretjerana liberalizacija uvoza, prepuštanje bankarskog sektora stranim vlasnicima koji su se zatim odlučili za raskošno kreditiranje javne i osobne potrošnje uglavnom u stranim trgovačkim centrima za koje je Hrvatska El Dorado.

Politika proširenja EU-a pogodavala je korporacijama

Sasvim je jasno da je politika proširenja EU-a na ovaj dio Europe, u svom ekonomskom aspektu, snažno pogodovala korporacijskim interesima, kao i interesima financijskog kapitala koji je u ovom dijelu svijeta dobio ogromno tržište za svoje proizvode, uz iznimno jeftinu radnu snagu čija je realna nadnica tijekom devedesetih strelovito išla prema dnu (i nikad nije dosegla razinu zapada). Posljedično, pojačana stopa eksploatacije zaposlenih rezultat je dvostrukog tržišta rada (zapad / istok Europe) kao bitne odrednice procesa globalizacije.

Hrvatska je kao i ostale zemlje u regiji tijekom protekla dva desetljeća bila izložene stalnom rastu potrošnje, rastu uvoza i kontinuiranom uništavanju domaće proizvodnje. Danas smo bolno svjesni da smo postali nepovratno strukturalno ovisni o stranoj pomoći i stranim kreditima, što se u ekonomiji naziva razvoj nerazvijenosti, a ta činjenica u najvećoj mjeri određuje našu sadašnjost, ali i budućnost. Začarani krug tranzicije koji se odvijao pod međunarodnim pritiskom donio nam je nisku efikasnost, nisku proizvodnost, tehnološku zastarjelost, slabe vlastite investicije, visoku nezaposlenost osobito mladih, pauperizaciju stanovništva, smanjenje prava zaposlenika, ali i neviđenu vrijednosnu dezorijentaciju te kronični nedostatak solidarnosti, zajedništva i brige za opće dobro.

I sam nobelovac Paul Krugman je nedavno izjavio (predavanje u Rovinju) da mu je noćna mora biti premijer tranzicijske države s periferije eurozone. Htio je reći da takva pozicija u suvremenim međunarodnim odnosima, kojima dominiraju interesi financijskog kapitala, veže ruke. Primjer Hrvatske to potvrđuje!

Naime, poziciju Hrvatske u međunarodnoj zajednici određuje status male države, geopolitička pozicija na jugoistoku Europe / zapadnom Balkanu i potpuna usmjerenost na članstvo u NATO-u i EU. Snažan utjecaj međunarodnih aktera na hrvatsku politiku možemo vidjeti na procesu međunarodnog priznanja i definiranja državnih granica pri čemu je bio osobit utjecaj Vatikana, ali i Njemačke i Austrije koje su Velika Britanija i Francuska tada optužile za geopolitičko pozicioniranje u srednjoj i južnoj Europi. Dvadeset godina nakon, jasno je vidljivo da je Vatikan snažno profitirao od priznavanja neovisnosti Hrvatske. Naime, Hrvatska je s Vatikanom potpisala nekoliko međudržavnih ugovora, međutim najviše negodovanja u javnosti izaziva Ugovor o gospodarskim pitanjima iz 1998. (radi se o jedinstvenom ugovoru koji Vatikan ima s nekom zemljom) kojim se Hrvatska obvezala isplaćivati Crkvi velika financijska sredstva kroz nekoliko stavki.

Hypo banka preuzela hotel Lav, a sada “spašava” Hajduk

S druge strane i Njemačka i Austrija svoju su pomoć znatno naplatile kroz ovladavanje telekomunikacijama (masno nas pelješe!), bankarskim sektorom, ali i vlasništvom nad medijima. Njemački WAZ i austrijska Styria drže gotovo sve medije u Hrvatskoj i snažno utječu na oblikovanje stavova javnosti. Upravo putem uređivačke politike koju kroje spomenuti vlasnici (izbjegavanje bitnih tema, forsiranje zabave i spektakla, izmišljanje i proizvodnja tzv. celebrityja, pseudodogađanja, zapravo privida stvarnosti), građani su eutanazirani, bez sposobnosti da kritički promišljaju hrvatsku stvarnost.

Zanimljiv je i slučaj Hypo banke kojoj je Hrvatska jedno od ključnih tržišta i koja je politički instalirana odlukama ne samo Sanadera, već npr. iDietricha Genschera (velikog prijatelja Hrvatske) i Haidera, a preko koje je iz Hrvatske izvučen ogoman novac. Dok je istraga o sumnjivim investicijama banke odavno otvorena u Austriji i Njemačkoj, sudi se i bivšim čelnicima, hrvatsko se pravosuđe ne želi zamarati dodatnim istragama domaćih protagonista ove afere, a kamoli uloge međunarodnih prijatelja Hrvatske. Upravo ovih dana možemo pratiti daljnje pozicioniranje banke u regiji: Le Meridien hotel Lav preuzela je Hypo Alpe Adria Bank International AG iz Klagenfurta, a ista banka spremna je posuditi 30 milijuna kuna za spas Hajduka. Baš dražesno!

Utjecaj SAD-e kao najvažnijeg međunarodnog aktera u razrješenju postjugoslavenske krize, bio je vidljiv posebno kroz pomoć koju nam je ova velika sila pružila prilikom reintegracije teritorija. Uspješnost akcija Oluja i Bljesak, unatoč isticanju vlastitih zasluga, brzo i uspješno su okončane zahvaljujući obuci HV-a od strane američke agencije MPRI, dostavi naoružanja, kao i logističkoj i obavještajnoj pomoći CIA-e u planiranju i zapovjedanju operacijom Oluja.

Hrvatska je bila dio rješenja postjugoslavenskog kriznog žarišta, a stabilizacija prilika u regiji, na način pax americane, izvedena je uz dekompoziciju prostora ex Jugoslavije i stvaranja niza malih, uglavnom slabih, trajno nestabilnih država sa stalno održavanim napetostima, nedjelotvornim državnim institucijama, potpuno ovisnih o globalnim akterima. Američka politika je svojom doktrinom “širenja demokracije”, koju je primijenila i na Hrvatsku, zapravo stvorila stvarne preduvjete za političku i gospodarsku kolonizaciju regije.

Kako na Zapadnom Balkanu svi sposobni zarade koji milijun (ogromna većina je nesposobnih) tako su i američki dužnosnici koji su najzaslužniji za geopolitičko preoblikovanje regije odlučili naplatiti svoje usluge. Tako jeWestly Clark, bivši zapovjednik NATO-a u vrijeme napada na Jugoslaviju 1999. godine, odlučio kupiti ni manje ni više nego rudnik lignita na Kosovu (peta zemlja u svijetu po resursima lignita) i u njemu primijeniti eksperimentalnu, za stanovništvo i okoliš zasigurno otrovnu tehnologiju (proizvodnja umjetne nafte).

Na Kosovu je sve pripremljeno za privatizaciju kosovskog telekoma, a taj “posao stoljeća” sasvim je izgledno pripast će, uz svesrednu pomoć MMF-a, Madeleine Albright, bivšoj američkoj državnoj tajnici u vrijeme Billa Clintona. Naime, SAD-a od 2000. godine ima potpuni utjecaj na sve političke i gospodarske odluke kosovske vlade, pa uopće nije moguće zamisliti sudjelovanje u velikim poslovima (za koje se natječu i hrvatske firme) bez milosti Amerikanaca.

Analizirajući geopolitičke implikacije proširenja EU i NATO-a na zemlje Zapadnog Balkana, koje se odvijalo u kontekstu neoliberalnog modela gospodarskog razvoja, moguće je zaključiti da su se, bez obzira na “napredak” Hrvatske i skori ulazak u EU, u regiji dogodila hibridna društva defektne demokracije koja su redom razvila potpunu ovisnost o stranoj pomoći (razvoj nerazvijenosti), a posljedice takve politike međunarodnih aktera ogledaju se u dugotrajnoj ekonomskoj nestabilnosti regije, iznimno velikoj nezaposlenosti i naraslom siromaštvu.

Trenutna situacija može rezultirati velikim socijalnim turbulencijama, ali i povećanim etničkim tenzijama, te ukupnom političkom destabilizacijom Zapadnog Balkana posebno u kontekstu sve prisutnijih razmišljanja o daljnjoj dezintegraciji regije, kao i geopolitičkim “preslagivanjem” utjecaja zainteresiranih vanjskih aktera (SAD-a, EU-a, Rusije i Turske), ali i blizine najnovijih zbivanja u Južnoj Europi i šire na Sredozemlju. Ovakvo pozicioniranje regije može imati povratni efekt i na stabilnost Hrvatske.

Imamo li političare koji će nas spasiti?

Hrvatska uskoro ulazi u Europsku uniju koja kao integracija doživljava turbulentne promjene: sve veći je antagonizam bogatog centra i siromašne periferije, ali i sve izraženiji nedostatak političke vizije i strategije europskih političara kako prevladati duboku društvenu krizu u kojoj se Europa nalazi. Povijesna usporedba s događajima iz 1918. (ulazak u Jugoslaviju) zbog kojih smo kasnije žalili, upozorava nas da je potrebno razmotriti i alternative koje u ovom trenutku “ni u ludilu” ne razmatraju hrvatske političke elite. U proteklih dvadeset godina hrvatska je politika, bez sposobnosti da sama upravlja društvenim promjenama, gotovo do savršenstva razvila ovisnički mentalitet o preporukama, uvjetima pa i pritiscima globalnih aktera koji su postali zadani okvir za izgradnju institucionalnog okruženja tržišnog gospodarstva, ali i za izgradnju ukupnosti društvenih odnosa.

Svojim nekritičkim prihvaćanjem izvana nametnutog modela prvenstveno ekonomske i socijalne politike temeljenog na Washingtonskom konsenzusu, hrvatski su političari propustili oblikovati vlastitu koncepciju i strategiju razvoja zemlje. Stalna usmjerenost na ekonomsku efikasnost, na stope gospodarskog rasta, zapostavila je društveni razvoj, a posljedice su višestruke: strukturalna ovisnost hrvatskog gospodarstva o globalnim financijerima, neefikasnost modela vladanja (visoka korupcija), dugogodišnja visoka nezaposlenost, osobito mladih, pauperizacija stanovništva, smanjenje socijalne sigurnosti, rast društvene nejednakosti, ali i vrijednosna dezorijentacija hrvatskog društva.

U ovom trenutku Hrvatska treba napustiti paradigmu neoliberalnih reformi čija je podloga isključivo interes uskih financijsko-političkih elita. Hrvatskoj je potreban nov razvojni model, alternativna ekonomska politika koja treba uvažiti vlastite resurse i mogućnosti razvoje, ali i šire društvene ciljeve. Za takvo što ipak je potrebna drukčija vrsta politike i političara, nisam sigurna imamo li ih!