Vijest o povijesnoj promjeni kao munja se proširila španjolskim
kolonijalnim trgovima stare Havane, gdje melodije trove i sona,
tradicionalne kubanske glazbe, odzvanjaju s kavanskih terasa i kao zvuci
sirena privlače strane turiste.

S trga ispred havanske katedrale, 53-godišnji Daniel Guillen
živi od toga što privlači turiste u obližnji cafe i svjestan je da bi
navala američkih turista donijela poplavu novca u tu četvrt.

“Više yumasa znači više potrošnje”, rekao je Guillen, koristeći
se nadimkom za Amerikance. “Veća potrošnja znači više novca. Više novca
znači bolji život”.

Više posla za sve

Stara Havana centar je kubanske turističke industrije. Sadrži
krasne kolonijalne zgrade, neke od njih blistavo su obnovljene, druge su
zapušteno ruglo. Javna je tajna da se investitori nadaju da će jednoga
dana moći kupiti i popraviti te kuće, kao i druge diljem glavnog grada.

Milly Diaz, iz jedne havanske agencije za promet nekretninama,
kaže da je primila velik broj upita otkako je Obama najavio zatopljenje
odnosa s Kubom. “Predviđamo dolazak stranih kupaca jer su Kuba i Havana
tržište s golemim potencijalom”.

Stranci još uvijek ne mogu kupovati nekretnine na otoku, ali
svejedno imaju mali utjecaj na tržištu nekretnina. Zahtjevi za kupnju
uglavnom dolaze od američkih Kubanaca ili stranih supružnika u braku s
kubanskim državljanima.

Više od pet desetljeća SAD pokušava osakatiti kubansko
gospodarstvo trgovinskim embargom. Režim je preživio i to i urušavanje
Sovjetskog Saveza. Fidel Castro nije zbačen, sam se povukao u mirovinu i
predao je vlast bratu Raulu.

Obama je u srijedu priznao da je američkom pristupu prema Kubi
istekao rok trajanja i najavio je dramatičan zaokret te ublažavanje
ograničenja u putovanjima, trgovini i bankarstvu.

No, i dalje postoje prepreke brzom razvoju američko-kubanskih
odnosa. Iako svojim izvršnim uredbama može ublažiti spomenuta
ograničenja, embargo ne može ukinuti bez odobrenja Kongresa. A i
kubansko će komunističko vodstvo sigurno htjeti kontrolirati ritam
ekonomskih promjena. Raul Castro pokrenuo je svoj program gospodarskih
reformi koje su namjerno skromne i spore jer želi izgraditi “napredniji i
održivi socijalizam”.

Ali na ulicama Havane Kubanci već računaju na drugačiji život
nakon ukidanja embarga. Promjene bi mogle utrti put ulaganjima u
telekomunikacije, građevinsku industriju, poljoprivredu i
infrastrukturu, ali prvi će utjecaj nesumnjivo biti na turizam i usluge.

“Bit će više posla za sve”, uvjeren je pedesetogodišnji vozač
autobusa Miguel del Hoyo, koji je upravo iskrcao skupinu južnoameričkih
turista pred katedralom. Del Hoyo radi 16 sati na dan za mjesečnu plaću
od 395 pesosa (oko 95 kuna) i živi od napojnica. A na pomisao da će
napojnice biti u dolarima, osmijeh mu se razvuče od uha do uha. “Sa
svima sam o tome danas razgovarao, na svakom uglu, i svi su sretni”,
ispričao je.

Po onome što je najavio Obama, ograničenja na putovanje
Amerikanaca na Kubu bit će ublažena, ali ne i potpuno ukinuta.
Amerikanci su poslije Kanađana i sad najbrojniji turisti na Kubi.
Većinom su to američki Kubanci i putnici s posebnim dopuštenjima za
posjet iz osobnih razloga.

Iako radosni, mnogi su svjesni da će se kubanski ležerni pristup
poslovanju morati promijeniti. Poslovanje s Amerikancima zahtijeva
podizanje standarda i turistička će se industrija morati popraviti u
kvaliteti. Turisti dolaze na Kubu zbog tirkiznog karipskog mora i bogate
povijesti. Nerijetko odlaze razočarani zbog zapuštenosti državnih
hotela i siromašne ponude.

“Nema sumnje da će biti izazova jer će brojniji dolasci
Amerikanaca zahtijevati bolju uslugu. S njima dolazi novo doba. Morat
ćemo biti bolji”, rekao je Renier Vichot, 31-godišnji kuhar u jednom od
privatnih restorana u centru Havane.

Život bez neprijatelja

Oduševljen je i 17-godišnji student baleta Carlos Enrique
Fernandez. “Nemam pojma kako je to živjeti bez sjevernoameričkog
neprijatelja, ali zamišljam da je sjajno”, rekao je poslije pokusa u
nacionalnoj baletnoj školi.

A taj je američki neprijatelj desetljećima bio prvi kubanski odgovor na svaku kritiku.

Slabo stanje ekonomije? Očiti učinak američkog trgovinskog
embarga. Uhićenja disidenata? Legitiman čin samoobrane protiv plaćenika
koji rade za Sjedinjene Države.

Sada, međutim, kada Washington pristaje na obnovu diplomatskih
odnosa, kubanskim vlastodršcima će trebati novi izgovor. “Veliki
zločesti vuk američkog imperijalizma omekšao je zube, pa više neće biti
dežurnog žrtvenog jarca za sve što na otoku pođe krivo”, rekao je jedan
neimenovani latinoamerički diplomat.

A ni kubanski latinoamerički prijatelji, koji su Havanu
podržavali u dugoj bitki s Amerikancima, vjerojatno neće biti tako
tolerantni prema njezinom jednostranačkom režimu, represiji disidenata i
strogoj kontroli ekonomije kad američkog neprijatelja više ne bude.

Tako kubanskim vlastima uz brojne pogodnosti, smatraju analitičari, zatopljenje odnosa s Amerikancima nosi i određene rizike.

Za Slovencima je burna godina u kojoj su više puta izlazili na
birališta, na europske i lokalne izbore, a u srpnju, po drugi put u
zadnje tri godine, imali i prijevremene parlamentarne izbore na kojima
su najviše glasova dali Stranci Mire Cerara, koji im je obećao izlazak
iz krize i visoke etičke kriterije za političko djelovanje.

Iduće godine u Sloveniji neće biti nikakvih izbora i referenduma
pa bi se moglo očekivati da je to pretpostavka za normalan rad
koalicijske vlade premijera Mire Cerara, uglednog profesora i
pravno-političkog analitičara te novog sudionika na aktivnoj političkoj
sceni, čija nova vlada, na vlasti tek 100 dana, u parlamentu ima komotnu
većinu. Optimizam potiču i znakovi izlaska iz recesije – nakon
višegodišnjeg pada BDP će ove godine biti veći za oko 2 posto, izvoz je u
porastu, a nezaposlenost se ove godine nije povećala i iznosi 12,6
posto.

Privatizacija i fiskalna stabilizacija – glavni izazovi

Očekivanja da bi Cerar, za razliku od triju prijašnjih
premijera, Boruta Pahora, Janeza Janše i Alenke Bratušek, sa svojom
ekipom mogao izdržati četiri godine punog mandata to su veća što on ima
puni izborni legitimitet, s 35 posto glasova koje je dobio na izborima,
što je za slovenske prilike, u kojima je za pokretanje vladajuće
koalicije ponekad dovoljno i samo 25 posto, pravi raritet.

Ipak, mnogo je indicija da Cerarov mandat neće proteći u miru
jer se on suočava s teškim izazovima za koje je upitno hoće li ih
uspjeti riješiti, a neki misle da mu je hendikep i nedostatak praktičnog
političkog iskustva jer je do sada djelovao prvenstveno kao predavač i
sveučilišni profesor.

Nastavak privatizacije i fiskalna stabilizacija dva su glavna
izazova koja stoje pred slovenskim premijerom i njegovim koalicijskim
partnerima. Od njih se u idućoj godini očekuje donošenje zahtjevnog
zakonskog okvira za strukturne reforme koje je potrebno provesti kako bi
zemlja izašla iz višegodišnje krize, kako je to Cerar i obećao
biračima.

Oporba upozorava da se zemlja i dalje zadužuje preko mjere te da
to nastavlja činiti i Cerarova vlada iako je dug od 28 milijardi eura
već došao na skoro 85 posto BDP-a, daleko više od u Uniji propisanih 65
posto, te da se tako možda u neodržive dugove uvode buduće generacije.

Slovenija je u proceduri otklanjanja makroekonomskih
neravnoteža, na što također upozorava Bruxelles, kao i na nužnost
izlaska iz postupka prekomjernog deficita, što nije uspjelo ranijim
vladama.

O rebalansu proračuna će se raspravljati u siječnju, a Cerar,
pod prijetnjom štrajka u javnom sektoru, nije uspio sa sindikatima
dogovoriti veće rezove braneći svoju “popustljivost” potrebom društvenog
konsenzusa koji osigurava socijalni mir i političku stabilnost. Stoga
je upitno hoće li Cerar uspjeti ispuniti obećanje Europskoj komisiji da
će proračunski deficit već u 2015. godini smanjiti na 2,8 posto BDP-a
ili će biti prisiljen tražiti novu dvogodišnju odgodu roka, kako je to
učinila ranija vlada Alenke Bratušek. Problematično je u prvom redu hoće
li Cerar u proračunu uspjeti znatnije povećati prihode ili pak smanjiti
rashode, kako bi nadoknadio to što mu nije uspjelo smanjiti plaće u
javnom sektoru, od čega se očekivalo više stotina milijuna eura ušteda.

Proljeće nosi nove političke napetosti

Čvrstina njegove trostranačke koalicije za sada je neupitna, iako
ima naznaka da bi se Socijalni demokrati (SD) mogli suprotstaviti ako
Cerar pokrene snažniji tempo privatizacije državne imovine, kako to od
Slovenije očekuju EU, ali također preporučuju i MMF, OECD i liberalni
ekonomisti.

Najavom nove etike u politici Cerar je obećao da će prestati
razlozi za prosvjede protiv političke klase koji su Sloveniju potresali
prije dvije godine, no da Slovenci kod političara brzo gube strpljenje
pokazuje i podatak da je popularnost Cerarove vlade zadnjih mjeseci u
stalnom padu, pa je podržava samo nešto više od 20 posto ispitanika.

Prema jednoj anketi njegovu stranku je čak pretekla Slovenska
demokratska stranka (SDS) Janeza Janše, vodećeg oporbenog prvaka koji je
nedavno odlukom ustavnog suda privremeno pušten iz zatvora u kojemu se
nalazio skoro šest mjeseci.

Bivši je premijer pravomoćno osuđen na dvije godine zatvora zbog
korupcijske afere Patria, odnosno prihvaćanja obećanog mita od finske
tvrtke Patrije, što sam ustrajno negira, a njegov je slučaj obilježio
cijelu proteklu godinu. Budući da mu je odlukom ustavnog suda privremeno
vraćen i zastupnički mandat, on će od sada imati više prilike za napade
na Cerara.

Janša kaže da su Cerarovi politički “sponzori” spremni
zamijeniti ga nekim “tehničkim premijerom” čim nađu boljeg kandidata
koji će ispunjavati njihove želje, bude li Ceraru potpora javnosti i
dalje padala. Janša tu u prvom redu misli na bivšeg predsjednika Milana
Kučana kojega smatra sivom eminencijom ljevice i krivcem za svoju osudu
i zatvaranje nakon navodno politički montiranog procesa u slučaju
Patria, što je Kučan nedavno nazvao smiješnim zabludama šefa desnice.

Političke napetosti u Sloveniji mogle bi ponovno porasti u rano
proljeće. Tada bi ustavni sud po nekim očekivanjima mogao donijeti i
konačnu odluku o tome mora li se Janša vratiti u zatvor. To će se
dogoditi ako pravomoćna presuda protiv njega i na toj instanci bude
potvrđena. Alternativa je njeno poništenje i novo suđenje, ali i
situacija u kojoj bi cijeli predmet mogao ući u zastaru.

Ljubljanska banka i arbitraža – rasplet odnosa s Hrvatskom

Što se tiče odnosa Slovenije i Hrvatske, za koje slovenski
ministar vanjskih poslova Karl Erjavec kaže da bi želio da u 2015.
godini, na njih će snažno utjecati dva događaja.

U siječnju bi Cerarova vlada trebala konačno donijeti akcijski
plan za isplatu starih štediša Ljubljanske banke, što od nje zahtijeva
Europski sud za ljudska prava. Iako je riječ o pilotskoj presudi suda iz
Strasbourga koja se tiče štediša Ljubljanske banke u BiH, ona se tiče i
svih ostalih štediša koji su u istom pravnom položaju, dakle i onih
neisplaćenih štediša Ljubljanske banke Zagreb. No, među državama će,
kako izgleda, i dalje ostati otvoreno pitanje prenesenih deviznih
depozita Ljubljanske banke Zagreb, koji su štedišama namireni iz
hrvatskih javnih sredstava. Za razliku od Hrvatske, Ljubljana tvrdi da
to pitanje ne samo da nema veze s pilot-presudom suda u Strasbourgu,
kojom je Slovenija proglašena odgovornom za isplatu stare štednje
Ljubljanske banke izvan Slovenije, nego da je to pitanje glavnim
razlogom što su odnosi dviju država u ovoj godini, po ocjeni ministra
vanjskih poslova Karla Erjavca, bili na nižoj razini od željenih.

Erjavec inzistira da se sudski postupci protiv Ljubljanske banke
u Hrvatskoj, vezani na prenesenu deviznu štednju štediša Ljubljanske
banke, u cijelosti zaustave dok se ne nađe rješenje u okviru
“sukcesije”, dok je stajalište Hrvatske o tome drugačije. Ministrica
vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić više je puta istaknula da
Hrvatska ispunjava svoje obveze iz memoranduma iz Mokrica glede
Ljubljanske banke, ali da taj bilateralni dokument nije predvidio
potpuno izuzeće sudskog rješenja slučaja nego samo mogućnost privremenog
zaustavljanja pokrenutih tužbi, kako bi se eventualno našlo
alternativno rješenje, prihvatljivo za jednu i drugu stranu.

Sredinom iduće godine po nekim se izjavama u Sloveniji očekuje i
konačan pravorijek Arbitražnog suda o hrvatsko-slovensko graničnom
prijeporu koji je godinama opterećivao odnose i jedno vrijeme blokirao
ulazak Hrvatske u EU. Slovenska strana u više je navrata u vezi s tim
ove godine izrazila “optimizam” u pogledu rješenja koje bi zadovoljilo
slovenske interese i očekivanja, a oni su za Erjavca vitalni i tiču se
prvenstveno granice na moru, odnosno rješenja kojim će Slovenija imati
otvoren dodir s međunarodnim vodama u Jadranu. Hrvatska strana pak
očekuje da će arbitri presudu donijeti po načelima međunarodnog prava uz
uvažavanje dobrosusjedskih odnosa dviju država, kako je to i predviđeno
Arbitražnim sporazumom i statutom suda.

Srbija završava 2014. godinu
s umjerenim zadovoljstvom iako nisu ostvareni mnogi ciljevi, prije svih
očekivano otvaranje pregovaračkih poglavlja s Europskom unijom, no
istodobno ulazi u godinu velikih izazova i iskušenja, na unutarnjem i na
međunarodnom planu.

Otkako je u ožujku pobijedio na izvanrednim parlamentarnim
izborima i s koalicijom predvođenom Srpskom naprednom strankom (SNS)
koncem travnja preuzeo skoro apsolutnu vlast u Srbiji, premijer
Aleksandar Vučić nastoji širiti optimizam među sunarodnjacima,
uvjeravajući ih da će za dvije, a najdulje četiri godine osjetiti
blagodati teških reformi i već 2018. spremno stati pred ulazna vrata EU.

No, kako se priroda potrudila otežati taj put te su
katastrofalne svibanjske poplave odgodile najavljen brz start reformi,
Vučića je zbog neslaganja u pogledu fiskalne konsolidacije i rebalansa
proračuna, poslije samo tri mjeseca napustio ministar financija pa se u
javnosti baš i nije mogao steći dojam da stvari kreću s mrtve točke.

Srbiju čeka gospodarski i financijski teška godina

Premda je prije godinu dana, tada kao vicepremijer u vladi Ivice
Dačića, tijekom kampanje za lokalne izbore Vučić kategorički tvrdio i
jamčio kako će građani već na kraju 2014. osjetiti da žive bolje,
gospodarski pokazatelji su ga opovrgnuli.

Na izmaku 2014. godine nacionalna valuta dosegnula je najniži
tečaj u odnosu na euro od početka godine, zabilježivši za nepunih 12
mjeseci pad za šest posto. Istodobno, javni dug se povećavao iz mjeseca u
mjesec i na kraju studenog iznosio ukupno 22,29 milijardi eura ili 68,3
posto bruto domaćeg proizvoda (BDP), a deficit u proračunu dosegnuo
1,245 milijardi eura. Zakonom o proračunskom sustavu udio javnog duga u
BDP-u ograničen je na 45 posto.

Po podacima Eurostata iz prosinca, srbijanski BDP po stanovniku,
po standardu kupovne moći, iznosi 37 posto europskog prosjeka, dok je
stvarna individualna potrošnja po stanovniku na razini od 46 posto
prosjeka među 28 članica EU. Veći BDP po stanovniku u okružju imaju
Slovenija, Hrvatska i Crna Gora, dok je BDP Makedonije i BiH manji od
srbijanskog.

BDP u trećem kvartalu 2014. bilježi realan pad od 3,6 posto u odnosu na isto razdoblje lani, a u drugom kvartalu za 1,3 posto.

Srbija je krajem studenoga s Međunarodnim monetarnim fondom
(MMF) postigla trogodišnji aranžman iz opreza od oko milijardu eura,
koji bi MMF trebao odobriti u veljači, nakon usvajanja proračuna.

Vladin prijedlog proračuna predviđa deficit od oko 1,3 milijarde
eura pa će se država, unatoč mjerama štednje i smanjenju mirovina i
plaća u javnom sektoru, morati dodatno zadužiti za nešto više od 570
milijuna eura, procjenjuju ekonomski stručnjaci.

Čak i optimističke prognoze stručnjaka ukazuju stoga da će 2015.
biti gospodarski i financijski teška godina jer treba ustrajati na
reformama, a neke i dodatno osnažiti. Država mora srediti kaotično
stanje u mnogim javnim poduzećima, uz smanjivanje proračunskih poticaja,
privlačenje inozemnih ulaganja i povećanje zaposlenosti u privatnom
sektoru.

Po posljednjim podacima, stopa nezaposlenosti u Srbiji pala je
ispod 20 posto, no oporba i dobar dio javnosti ne vjeruju u službenu
statistiku, dok sama vlada u prijedlogu proračuna procjenjuje da će u
2015. stopa nezaposlenosti biti 21,3 posto.

Zakonom usvojene mjere štednje, koje predviđaju smanjenje
mirovina i plaća u javnom sektoru, već nailaze na socijalni otpor,
poglavito u zdravstvu i obrazovanju, čiji sindikati traže da se ove
djelatnosti izuzme iz proračunskih ušteda, no zasad nema naznaka da će
vlada popustiti.

Kako zadovoljiti očekivanja i Istoka i Zapada

Jednako tako, Srbija će morati uložiti puno političke energije i
diplomatskog umijeća da bi ‘ostala u sedlu’ i na međunarodnoj
političkoj sceni, budući da iz mjeseca u mjesec biva izložena sve
očitijim pritiscima i očekivanjima i sa Zapada i s Istoka.

Izazovi i iskušenja proizlaze iz želja Beograda da se u
eurointegracijskom procesu što prije i što više približi Bruxellesu, no
da se pritom ne udalji previše od Moskve i Pekinga, a za takvo sjedenje
na dva stolca, osim ciljanog pragmatizma, bit će potrebno puno političke
vještine i državničke mudrosti.

Uz sve to, Srbija od 1. siječnja preuzima predsjedanje
Organizacijom za europsku sigurnost i suradnju (OESS), što je dodatno
stavlja u tešku i neugodnu poziciju da ispuni velika očekivanja partnera
i na Zapadu i na Istoku, a da istodobno nadvlada iskušenja s kojima se
mora suočiti i nositi u regiji kao država koja se želi nametnuti kao
jedan od lidera u ovom dijelu Europe.

Ukrajinska kriza, uz iznimno složene i komplicirane političke i
gospodarske okolnosti, ove je godine ishodila brzu reakciju OESS-a koji
je, pod švicarskim predsjedanjem, uputio specijalnu promatračku misiju u
Ukrajinu. Težine zadatka pred kojim će se naći svjestan je i srbijanski
šef diplomacije Ivica Dačič, što je istaknuo i na primanju za
diplomatski zbor, organiziranom povodom preuzimanja predsjedanja
OESS-om.

“Svjesni smo da će i 2015. Ukrajina biti dominantna tema u OESS i
da će trebati ista razina angažiranosti. U tom kontekstu glavni
prioritet našeg predsjedanja bit će poticanje sveobuhvatnog mirovnog
procesa”, rekao je Dačić naglasivši kako “prioritet Srbiji ostaje i
zapadni Balkan”.

Pred Srbijom će se, međutim, na međunarodnom planu, po svemu
sudeći, upravo u 2015. otvoriti još nekoliko teških i ozbiljnih pitanja,
a morat će rješavati i neka koja je započela, a još nije dovršila i
stavila rješenja na stol.

Činjenica je da su europski partneri poslali Beogradu jasan, ali u
državnom vrhu ne baš očekivan signal za eurointegracijski proces – u
prosincu, unatoč optimizmu srbijanskog vodstva, nije otvoreno nijedno
pregovaračko poglavlje.

Ta je činjenica izravno vezana za normalizaciju odnosa s Kosovom
pa dužnosnicima u Beogradu nije pomogla ni isprika kako je Priština
kasnila s formiranjem vlade te se nije imalo s kim pregovarati. Štoviše,
rečeno je da srpska strana ima obveza preuzetih sporazumom s kosovskom
stranom, potpisanim u Bruxellesu, koje nisu riješene, a da bi ih
riješila nije im nužna druga pregovaračka strana.

Potpora Italije, Grčke te još nekih članica EU da Srbija u
prosincu ipak otvori neko od poglavlja pala je pred “berlinskim zidom”
odnosno Njemačkom koja navodno postavlja jasne uvjete, po nekim
neslužbenim nagađanjima čak 11 vrlo konkretnih, od kojih, po pisanju
beogradskih medija, “mnogi zadiru u status Kosova i faktički podupiru
neovisnost pokrajine”.

Od Srbije se navodno, među ostalim, traži formiranje Zajednice
srpskih općina u skladu s prištinskim zakonima, pristanak na
sudjelovanje Kosova u svim regionalnim forumima, prihvaćanje kosovske
putovnice na granici sa Srbijom, te “gradnja zidanih objekata na
graničnim prijelazima”.

Uz sve to, ispostavilo se da u državnom vrhu postoji različito
tumačenje o tome što zapravo Bruxelles konkretno traži od Beograda.

Tako je srbijanski šef države Tomislav Nikolić poslije razgovora
s povjerenikom za susjedsku politiku i proširenje Johanesom Hahnom,
ustvrdio kako će Bruxelles članstvo Srbije u EU uvjetovati priznavanjem
neovisnosti Kosova, dok premijer Aleksandar Vučić naglašava da Srbija ne
odustaje od svog europskog puta niti teritorijalnog integriteta, a šef
diplomacije Ivica Dačić ističe da EU nije službeno tražila priznavanje
Kosova.

Usklađivanje s vanjskom politikom EU – pitanje sankcija Rusiji

Srbija će u eurointegacijskom procesu morati tražiti izlaz iz
još jednog labirinta – odnosa prema zahtjevima Bruxellesa da se Beograd
pridruži sankcijama Unije Moskvi zbog ukrajinske krize i svoju vanjsku
politiku uskladi s politikom EU.

Dosljedno promičući sadašnju državnu političku strategiju “i
Istok i Zapad”, Srbija je za posljednjih nekoliko mjeseci ugostila
mnogobrojne visoke državne dužnosnike, stjecajem okolnosti na najvišoj
razini upravo s istoka.

Prvo se Beograd u listopadu potrudio najbolje što može dočekati
ruskog predsjednika Vladimira Putina i u njegovu čast čak organizirati
vojnu paradu četiri dana prije nego li su partizani i Crvena armija
1944. oslobodili Beograd. Hladan tuš stigao je nešto kasnije kada je
Putin priopćio da Moskva zbog sankcija EU zaustavlja projekt plinovoda
Južni tok, na koji je Srbija, ovisna o ruskom plinu, itekako ozbiljno
računala, i kao energetsku sigurnost i kao priliku za redovitu zaradu od
tranzita plina.

Od 15. do 18. prosinca srbijanska je prijestolnica uz najviše
počasti ugostila i kineskog premijera Lija Keqianga na summitu Kina +16
zemalja srednje i istočne Europe (CEEC), a potom i u službenom posjetu
Beogradu. Zadovoljan summitom, Keqiang je poručio da će “zbog strateškog
položaja, Srbija imati sve veću ulogu u unapređenju suradnje 16+1”.

Koliko god da je tom prigodom premijer Aleksandar Vučić slao
glasne poruke kako “Srbija može biti most između Istoka i Zapada i
centar trgovine u regiji”, Bruxelles je uoči božićnih i novogodišnjih
blagdana suzdržano reagirao na skup Kine i zemalja središnje i istočne
Europe.

Za sada ostaje samo nagađati kako će se stvari dalje raspletati
na domaćem i međunarodnom političkom planu kada prođu prosinačka i
siječanjska slavlja, no nedvojbeno je da će nakon praznične euforije
biti mnogo teže ponuditi prave i svima prihvatljive odgovore.

Američki predsjednik
Barack Obama potpisao je u petak zakon o proračunu za obranu za sljedeću
godinu, kritizirajući odredbe u kojima ostaje zabrana zatvaranja
zatvora Guantanama, uz opasnost “ugrožavanja nacionalne sigurnosti”
Sjedinjenih Država.

“Zatvor u Guantanamu potkopava našu nacionalnu sigurnost crpeći
naše resurse, kvareći naše veze sa saveznicima i potičući ekstremističko
nasilje. Zatvaranje tog zatvora je nacionalni prioritet, rekao je
Obama”, navodi se u priopćenju Bijele kuće.

Po tom zakonu o obrambenom proračunu vrijednom više od 500
milijarda dolara, produljuju se ograničenja na zatvaranje Guantanama na
Kubi. Produljena je zabrana premještaja zatvorenika u SAD uvedena 2011.,
usprkos opetovanu protivljenju američkog predsjednika.

“Pozivam članove obiju strana (demokrate i republikance) na
suradnju kako bismo završili ovo poglavlje američke povijesti”, istaknuo
je predsjednik.

Ovim zakonom Kongres je zabranio Pentagonu da premješta
zatvorenike na američki teritorij radi suđenja, medicinske njege,
zatvaranja ili iz bilo kojeg drugog razloga, pošto su republikanci
ocijenili da bi ih suci mogli osloboditi, čime bi se ugrozila nacionalna
sigurnost.

U zatvoru otvorenom prije 13 godina, nakon napada 11. rujna, ima još 136 zatvorenika.

“Vlada mora imati mogućnost odlučivati gdje i kada će se suditi
preostalim zatvorenicima (…), gdje i kada će biti premješteni sukladno
zahtjevima naše nacionalne sigurnosti i našoj politici humanog
postupanja”, dodao je predsjednik.

Broj civilnih žrtava u
Afganistanu dosegnuo je ove godine rekordnu razinu i porastao za 19
posto u odnosu na prošlu godinu, izvijestili su u subotu Ujedinjeni
narodi.

Do kraja studenoga poginulo je 3188 civila, a 6429 je ranjeno,
navodi se u godišnjem izvješću UN-ovih snaga u Afganistanu (UNAMA).
“Broj poginulih i ranjenih civila u Afganistanu ove godine dosegnuo je
razinu kakvu UN dosad nije zabilježio”, ističe se u izvješću.

“Djelovanje kopnenih snaga i improvizirane eksplozivne naprave
(IEDs) su najčešći uzrok stradanja civila”, navodi se. Broj ranjenih
žena i djece porastao je za 14, odnosno za 33 posto.

“Trenutačne procjene govore da će do kraja 2014. broj civilnih
žrtava na godišnjoj razini prvi put premašiti 10.000 otkako UNAMA vodi
statistiku”, dodaje UN.

Broj civilnih žrtava je porastao prije završetka NATO-ove
trinaestogodišnje borbene misije u Afganistanu ove godine, nakon čega će
se afganistanske sigurnosne snage same boriti s pobunjenicima.