Josip je slijep, a Ante ima motoričke poteškoće. Za braću blizance s invaliditetom u Imotskom nema posla! 

Negdje gore iznad Modrog jezera, zaseok Đuzeli, živi majka Dubravka Đuzel s dvojicom sinovima, blizancima Josipom i Antom. Dvoje divnih mladića, rođenih 2001. godine nakon 11 godina što ih je njihova majka toliko dugo priželjkivala. Svoju radost, kada je saznala da nosi blizance nije mogla sakriti, no kako život voli poremetiti planove, tako je to učinio i za Dubravku. Ante i Josip došli su dva mjeseca prije – prijevremeni porod, što je učestala pojava kada su u pitanju blizanci. Majka Dubravka rodila ih je na carski rez – jedan potpuno zdrav, a drugi s problemima i pitanjem hoće li uopće preživjeti. Zazivala je svetoga Antu, molila se, plakala i obećala mu da će, ako njen sin preživi nositi ime njemu u čast. I tako je i bilo. Ante je preživio, no nažalost s motoričkim oštećenjima koja ga i dan danas prate. I ne bi tu bio kraj ove hrabre i bolne priče da ta ista majka osam mjeseci nakon nije saznala kako je njen drugi sin Josip – slijep! 

No, ništa od toga nije je  pokolebalo da svoju djecu odgoji i usmjeri na pravi put, bez obzira na silne poteškoće koje su je zadesile na putu. Posebno teška bila je borba za mjesto u vrtiću u Imotskom koji je neko vrijeme odbijao upisati Josipa. Dva puta tjedno s njim je odlazila u Split kako bi se socijalizirao s ostalom djecom. No, odlučila je kako ona mora biti ta koja će se izboriti za mjesto svoga sina u imotskom vrtiću jer ga je to i pripadalo. I uspjela je. Nakon vrtića, za vrijeme osnovne i srednje škole sa svojim sinovima i njihovom prilagodbom nije imala nikakvih problema. Dapače, kaže da su to za njih najljepša sjećanja kada su se osjećali prihvaćeno i voljeno od svojih vršnjaka. 

Obojica vole učiti pa je Josip tako završio Centar za odgoj i obrazovanje Vinko Bek u Zagrebu koja nudi osnovnoškolsko, srednjoškolsko i glazbeno obrazovanje za slijepe i slabovidne osobe te Algebru. Ante je završio srednju Ekonomsku školu u Imotskom za upravnog referenta dok je Josip završio srednjoškolski program za poslovnog tajnika. Nakon boravka i obrazovanja u Zagrebu, Josip se vratio u rodni Imotski, želeći pronaći posao. U sklopu obrazovanja u Centru Vinko Bek odradio je praksu u gradskoj upravi Grada Imotskog i komunalnoj firmi, a želja mu je bila zaposliti se i raditi. 

I baš po pitanju posla, nova borba za majku Dubravku se nastavila. Priča nam tako Dubravka kako su njeni sinovi željni društva, druženja i rada. Zapravo, žele sve ono što i mladi ljudi njihovih godina. 

Obećano joj je kako će njeni sinovi dobiti posao jer ih to pripada po Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom. Josip je bio taj koji je dobio posao u travnju 2023. godine nakon što je više od dvije godine čekala da joj se netko javi kako bi njen sin dobio priliku.

-Josip je bio taj koji je dobio posao, a sve zato što su tada naša četiri glasa bivšem gradonačelniku značila puno. Čak me je pitao u čemu je problem i zašto nismo izašli glasati prvi put, na što sam rekla da neću ako netko od mojih sinova ne dobije priliku za rad. Nakon toga su i on i pojedini djelatnici iz Gradske uprave Grada Imotskog bili kod nas kući i rekli kako je Josip dobio posao. Rekli su mi i da će Anti pomoći čim se za to ukaže prilika, priča Dubravka.

No priča o Josipovom radnom vijeku nije trajala dugo. Svega godinu dana da bi na kraju shvatili da je bila riječ o pripravničkom stažu. Položio je čak i ispit državne uprave, želeći ostati, sretan što je konačno dobio priliku. No, 25.4.2024., njegovi snovi su se srušili. Rečeno mu je kako za njega nema mjesta. 

-Josip je radio točno godinu dana, ni dana više. U međuvremenu mi je umro muž, ostala sam sama s njima, počela uređivati kuću. Borila sam se na sve načine, ali kad mi Josip rekao da je dobio otkaz jednostavno se od toga nikada nisam oporavila. Najviše me boli što ga nitko nije upozorio, što se nitko nije javio. Još uvijek imam na mobitelu neodgovorene poruke, pozive..Nitko me nikada nije nazvao, priča kroz suze Dubravka.

I do današnjeg gradonačelnika Luke Kolovrata pokušala je doći. Čekala je na sastanak, no nisu je primili. Sve dok ga nije  jednom susrela na ulici i pitala hoće li biti prilike za njene sinove. Kazao je kako za njih nema mjesta i ta rečenica u njoj je prelomila sve.

-Ako za njih nema mjesta u općini, što je sa školama, policijom, komunalnim..Toliko toga ima u Imotskome, a oni svugdje imaju pravo i zanima me kada će se mojoj djeci dati prilika. To je sve što mene zanima. 

Službenih odgovora od bivšeg i sadašnjeg čelnika Imotskoga nismo dobili, a Josip i Ante još uvijek čekaju. Po cijele dane su kod kuće, Josip je maher u informatici dok Ante obožava povijest. 

Cijelu priču pogledajte na našem Facebook kanal u sklopu rubrike “Priča iza priče”.