Tvornica medalja, Taekwondo
klub Marjan predstavio je u četvrtak svoje dvije osvajačice medalja sa Svjetskog
prvenstva u Guadalajari u Meksiku. Zlatnu Lenu Stojković i brončanu Ivanu
Duvančić. Kako djevojke, ali i nitko drugi u ovom trofejnom klubu nema vremena
za pojedinačne razgovore – tko bi svima udovoljio – tako je priređen „Media Day“
prije nego su se Lena i Ivana vratile u kolotečinu. To znači novi treninzi i
nove pripreme za natjecanja. Od finala Grand Prixa u Saudijskoj Arabiji preko
drugih turnira važnih za skupljanje bodova prema Olimpijskim igrama u Parizu
2024. godine, do novog Svjetskog prvenstva, sada u svibnju sljedeće godine. Zašto
su dva u samo šest mjeseci? Zato što je pandemija korona virusa poremetila
normalan ciklus, pa se sada sve nadoknađuje.
Lena Stojković je u Meksiko
otišla s nadom i vjerom da će se vratiti sa zlatom. Neobično? Ne ako ste od
četvrte godine članica Marjana.
– Nadala sam se uspjehu, ovo
mi je dodatni vjetar u leđa. Ponosna sam na ono što sam ostvarila, vjerujem da
je ovo tek početak. Išla sam po zlato, trener je vjerovao u mene. Da je bilo
tko bio s druge strane u finalu, isto bi bilo. Ovu sam suparnicu znala od
prošle godine s Europskog prvenstva u Sofiji kad sam prvi put postala europska
prvakinja.
Izabrala je taekwondo, jer je
slijedila brata.
– Taekwondo sam počela
trenirati vrlo rano, možda od četvrte godine. Dvorana mi je bila blizu, brat je
već trenirao, a ja sam htjela raditi sve što i brat radi. Najveća podrška mi je
obitelj i trener Veljko Laura. Obitelj razumije moj stil života, a s trenerom
više ne moram niti puno pričati, razumijemo se pogledima.
Jedno svjetsko zlato, dva
europska zlata, a tek joj je 20 godina!
– Ovo me jako ispunjava,
taekwondo mi je jako puno dao. U svibnju je novo Svjetsko prvenstvo, želim
obraniti naslov. Sljedeće godine se nastavljaju skupljati bodovi za Olimpijske
igre u Parizu. Želim se kvalificirati i želim i tamo osvojiti medalju.
Uz puno treninga, Lena stigne
i studirati.
– Studiram fizioterapiju, jer
sam shvatila koliko mi je taj dio važan u mojoj karijeri. Rehabilitacija je
vrlo važna, ja želim dugo trajati i tijelo mi mora ostati zdravo.
U Guadalajari je njena
kategorija bila na rasporedu posljednjeg dana. Gledala je kako njene
reprezentativne kolege i kolegice posrću na korak do medalje. Osim Ivane
Duvančić.
– Šest dana sam gledala,
shvatila sam koliko je to teško, ali nisam smjela dopustiti da me takne to što
smo izgubili sedam četvrtfinala. Stvarno nam je malo falilo za još puno više
medalja.
Ivana je počela trenirati
nešto kasnije od Lene. „Tek“ u prvom razredu.
– Da, treniram od prvog
razreda osnovne škole, bit će sada 10, 11 godina. Kao i uvijek na početku svake
školske godine klub se došao predstaviti, sestra Bruna i ja smo se odmah
zainteresirale, bila je to ljubav na prvi pogled. Ništa drugo nismo trenirale.
Zvoni li joj bronca sa
Svjetskog prvenstva?
– Mislim da većinom nikada
nećemo biti svjesni što smo postigli u sportu, ali naravno da je sada s
nekoliko dana odmaka sve malo jasnije. Išla sam po nešto više, ali kad bih
kazala da nisam sretna, lagala bih. Da sam mogla bolje, to se uvijek može.
Inače je u Meksiku sve bilo super. Počela sam s Austrijankom, pa Korejkom, s te
dvije borbe sam zadovoljna. U borbi za medalju sam bila bolja od Španjolke
glasanjem sudaca, a u polufinalu sam izgubila od Kineskinje, koju sam mogla
dobiti.
Ivana je još uvijek u
srednjoj školi, ogromne su njene obaveze tijekom dana. Ponekad izgleda da su 24
sata malo.
– Od danas kreću novi
treninzi, nove pripreme. Nema odmora, nego dva do tri treninga dnevno, a ja sam
još u četvrtom razredu srednje škole. Kako treniram? Ovisno kad sam u školi.
Ako mi je u popodnevnoj smjeni, onda ujutro imam dva treninga, trčanje i
taekwondo, a poslije slijede pripreme za školu, pa nakon škole večernji
trening. Važna je dobra organizacija i kako želiš potrošiti svoje slobodno
vrijeme.
Još jedna otežavajuća
okolnost jest što je i sestra Bruna odlična u ovom sportu.
– Prije smo se mogle gledati,
ali sada više ne. Veći mi je stres gledati nju, nego kad se sama borim. Uglavnom
sam izvan dvorane kad se Bruna bori.