Dalmacija News objavljuje serijal u kojem ulogu vodiča po dalmatinskim mjestima imaju predstavnici turističkih zajednica.

Luka Kolovrat, direktor Turističke zajednice grada Imotskog, odgovorio je na naša pitanja…

GRAD DOBIO IME: Imotski je dobio ime po središtu starohrvatske župe Imota (Emotha). Ime je ilirskog podrijetla

POVIJEST MJESTA U TRI REČENICE: Imotski je postojao i za vrijeme Ilira i Rimljana, a prvi put ga spominje bizantski car i povjesničar Konstantin Porfirogenet 950. godine. Za vrijeme narodnih vladara, Imotski je u sastavu Hrvatske, od 12. stoljeća vladaju kraljevi iz mađarske dinastije Arpadovića, na početku 15. stoljeća Imotski je pod vlasti bosanskog vojvode i dalmatinskog bana Hrvoja Vukčića Hrvatinića, a od 1493. do 1717. pod Turcima. Kasnije Imotski osvajaju Mlečani, pa Francuzi, Austrijanci sve do Kraljevine Jugoslavije preko NDH do druge Jugoslavije i konačno do današnjih dana i Republike Hrvatske.

BROJ STANOVNIKA: 10.902  prema popisu iz 2011. godine

PRIČA KOJU MORATE ZNATI: Priča (legenda) o načinu na koji je određena sadašnja granica prema Bosni i Hercegovini ispaljivanjem topovskih kugli s utvrde Topana kako bi se utvrdila linija razgraničenja između Turaka i Mlečana 1717. godine. Zbog polukružnog padanja topovskih kugli, i sadašnja granica sa susjednom državom ima takav oblik baš oko Imotskog

LEGENDA KOJA SE PRENOSI: Legenda o Gavanu – legenda o nastanku Crvenog jezera.

Evo teksta kojega je napisao fra Silvestar Kutleša po kazivanju Stipana Mršića, Ivana Sliškovića i Mate Škore, 15. studenog 1936. godine:

Bio je u davna doba, blizu Imotskoga, jedan bogati čovik zvani Gavan. Po kipu čovik, ali po srcu i duši đava. U Gavana bilo svega samo duše nije. U Gavana dvoji dvori, jedni lipši od drugi. U dvorima svakog blaga, a van dvora ni broja se ne zna. Čije polje? Gavanovo. Čije brdo? Gavanovo. Novca je ima toliko da mu pogotovu broja nije zna. Novac je drža u sobam, na tavanu, a ne u sanducim.

Zlato u jednoj, srebro u drugoj, bakar u trećoj sobi. Mala je ima na sedamdeset i sedam mista. U svi sedamdeset i sedam mista bile su pojate i torovi. Različite pojate za krupni, a različite za sitni zub. Otklen Gavanu toliko blago? Ništo i stariji doranili, a najviše Gavan krivo steka i primaka. Što privarom, što silom, što kamatom, pritiska i grad i sva sela, od Kamenjaka do Gruda, svu burnu i zapadnu stranu polja i oko polja imotskoga. Ima je dosta kmeta i slugu, bezdušni ka i on sam (Gavan). S pomoću kmeta otima je čoviku parnicom. Kmeti se zakuni krivo, a Gavan dobij parnicu. Je li ti zajmijo sto kroz godinu dana, valja mu vratiti dvista. U jednim dvorima litova je Gavan, a u drugim dvorima zimova. Ima je Gavan ženu i jedno muško dite, nejako. Žena bila prava slika i prilika svog čovika pa i gora, jer olija. Težaka mrzila, a prosijaka s vrata gonila. Dosta je palo sirotinjski suza. Uzdasi i suze sirotinjske i Bogu dodijali. Jednom Isus – milosnaga bila – dođe ka prosijak, prid istočne dvore Gavanove. U dvorima ne bilo Gavana, nego mu žena.

Otiša Gavan u zapadne da miri i broji novac. Zakuca Spasitelj na Gavanovim vratima šćapićem i reče:

– Daj štogod prosijaku, Bog ti da! Pogledaj na sirotu, Bog na te pogleda! Utiši gospodarice gladna, utišijo tebe Bog!

Kad dodija Gavanovici, izađe na vrata i reče prosijaku:

– Ajde mi s vrata! Vi skitančine i linčine ne date mi mira meni i ditetu mome u kući mojoj!

– Daj zalogaj kruva, Bog ti da! – proslidi prosijak.

– Šta će meni Bog tvoj, dok je meni Gavan moj! – uzgorito reče Gavanovica.

Nu da se otrese prosijaka, donese joj sluga iz kuće koru kruva, metnu joj sluga na papuču od noge i ona dobaci prosijaku. Sramota joj se činilo da rukom prosijaku dade.

– Daj mi gazdinice i jedan trs kupusa, kad ti ga je Bog da u vrtlu ovliko – opet će prosijak.

Gavanovica naredi slugi da mu odriže trs kupusa, ali oni trs uz put što u nj pasi zapišaju. Sluga ode i odriza, ne oni trs, nego drugi zdravi. Boja se je Boga ovi sluga. Prosijak primi i ode. Ali na rastanku reče slugi:

– Noćas će biti svašta, ti se ne boj ništa! Gromovi će pucati, zemlja će se tresti, i jezera će se otvarati. Ali sve to tebi nauditi neće! – prosijak reče i ode.

Sluga ostade zamišljen. Sluga je ovi virova u Boga, i zaradi Boga i svoje duše Gavana pošteno služijo, ali prosijaku nije sve virova. Od sveg Gavanova dobra najvolijo je ovi sluga Gavanovo dite. Kad se naš Gospodin – milosnaga bila – rasta od poštenoga sluge, poša je od jednog do drugog čobana i kmeta Gavanova. Od sedamdeset i sedam čobana, i isto toliko kmeta nađe ji samu dvojicu sa srcem i dušom. Kako bi Isus kome doša, pita bi kakav darak na put Božji. I svi ga odbiše ili zanikaše osim dvojice. Ali ji je zato sve Bog i pokara, osim ove dvojice čobana. U jednoga od ove dvojice zapita Isus jedno janje.

– Bi li ti prijatelju – upita Isus prvoga – zaradi Boga pogleda na čovika siromaja i prigorijo jedno janje? Odavna se omrsijo nisam?

– Moj gospodar Gavan – reče Isusu kmet – ne daje mi godišnje nego tri ovce. Tri ovce ojanjile po jedno, to ti je troje janjaca. I moja su dica i gola i bosa i sotna, ali kad pitaš zarad Boga, prigoriću janjca. Evo ću otići odma po nj.

– Nemoj ići – reče mu Isus – ako je srce ka i jezik, sam će janjac doći!

Kad evo ti domalo janjca iđe sam iz tora. Kmet uze nož, zakla janjca i sadri. Žena mu navisi vodu i pristavi meso. Kad je janjac bijo gotov, reče Isus:

– Svi idimo i blagujmo, ali nijedne košćice nemojmo na stranu baciti!

Kad su blagovali i nasitili se, Isus skupi kosti sa sinije i metnu na sridu. Kosti se sjediniše, janjac oživi i uteče u tor. A Isus reče:

– Prijatelju, od ovog janjca Bog će ti dati iljadu ovaca!

Tako je i bilo. Kad dođe Isus drugomu poštenjaku Gavanovu čobanu, zapita šaku vune na put Božji. I ovi čoban reče:

– Kad pitaš prijatelju, na put Božji, daću ti ne šaku, nego jedno runce. I ja sam go i odrpan, žena i dica još gore. Kmet sam Gavanov.

– To je dosta reći! Svejedno, kad pitaš na put Božji, evo ti cilo runce!

Isus primi runo vune, prikriži rukom i ukaza se cili plast vune prid kućom. Prosijaka nestade, a vuna ostade. Gavan ta dan vazdan novac mirijo i brojijo, i nije ga pribrojijo. Ka puno ga bilo. U brojenju i noć ga zatekla, pa osta na konaku u zapadnim dvorima. Dok je on s novcom se bavijo, nije ni pogleda šta na dvoru biva. Na dvoru crne oblačine spušćale se do zemlje. Ne vidi se prsta prid očima. Od Bijakove i Zavelima siva i grmi. Gromovi pucaju i Gavana pozivlju zadnji put na obraćenje i skrušenje. Ali sve zaludu. Gavan ne viruje u Boga, nego u novac. Munje i gromovi se približaju, vitrina trese Gavanovim dvorim, Gavan isto u novac pilji. Pod zemljom čuje se tutnjava, zemlja se već trese, Gavan ne more da se rastavi od nonca. Dolazi jeda jaki udarac od potresa, za njim drugi još jači.

Kad dođe treći – najjači – proside se zemlja. I dvori Gavanovi, i vas novac, i Gavan sa svom svojom službom ode u zemlju. Stvori se Crljeno jezero. Kako su zidovi oko dvora uokruga bili, tako je i jezero okruglo. Zidovi od dvora, za vedra neba i mirne vode, mogu se nazriti i danas u vodi. Ali Gavana nigdi. Gavan se nije ustavijo prvo pakla, a novci i dvori jesu. Iste te noći prosidoše se i istočni dvori i Gavanovica u njima. Vitar, munje, grmljavina i trišnja uplašiše nemilo Gavanovu ženu u istočnim dvorima. Vapije Gavana u pomoć, a Gavana nema. Zove sluga, ni slugu nema. Bave se sami sobom. Prišnija je njima glava nego gospodarica. I dok Gavanovica kriči, plače i jauče, Boga neće u pomoć da zove, jutrošnji prosijak javlja se virnomu i dobromu slugi Gavanovu, i veli mu:

– Uzmi tu zobnicu što visi o gredi, u njoj ti je vas najam. I odma biži, ovo će sve otići u propuntu! U elać! Ovo je prokleta kuća i prokleto misto!

Kad to reče, nestade ga. Sluga uze zobnicu i obisi o ramenu. I dok se mislijo, šta će poniti još od svoji stvari, pade mu na pamet, u bešici dite Gavanovo. Skoči do diteta, uze ga u naručaj i biži. Čim izađe iz dvora, utonuše dvori u zemlju i Gavanovica u njima. Kako je sluga biža i dite nosijo, za njim je zemlja tonula i jezero se stvaralo. Tako je postalo Modro jezero zvano i Imocko, ali najviše zvano Gavanovo. Zato je i Modro jezero otišlo u dugljinu, a ne uokruga. Sluga je biža najprvo polju, zatim u zapad, rođenoj kući, jer se u Kamenjaku rodijo. Kad je stiga u Proložac, čuje glas iz oblaka:

– Baci dite, ako misliš svoju glavu iznit!

Sluga se ustavi, malo promisli i dite baci. Kako ga baci, zemlja se otvori i proguca dite. Iz zemlje rastvorene udari velika voda, živa voda. Ta se i danas zove “Utopišće”. Sluga se za ditetom raskaja, ne da mu se ni koraka naprid. Ali opet oćuti glas iz oblaka:

– Biži dalje, ne žali diteta! Od zla roda nek nije ni poroda!!!

Malo poviše Gospine crkve u Prološcu imadu dva okrugla i duboka jezerca. Zovu ji danas Grbavčeva jezera. Tu su – kažu – bila dva guvna Gavanova. Niki vele, dva plasta sina. Bili plasti bila guvna, danas su dva jezerca, dva svidoka, kako Bog pedipsaje olost i lakomost. Ispod Donji Vinjana imadu dvi bare, zovu ji danas Krenice i Udovica. I U Krenicam i Udovici bili su zimski torovi Gavanovi. Marva nije kriva što je gospodar pas. Jezera se nisu tu otvorila, ali su se iste noći virovi otvorili i voda marvu podušila. I Krenice i Udovica nesrtno je i prokleto misto. I danas Krenice kada krenu voda dosta šćete učini. A Udovica dosta je žena u crno zavila, i udovicam rano učinila. Istina, niki Udovicu zovu Duovica, ili zbog duova, ili zbog dušenja, ili je to igra riči, ko bi zna.

U današnjem Prološkom Blatu, tri su jezera: Provalija, Krenica i Postranjsko jezero. Provalija je malešna, ali duboka. I tu je bilo guvno i pojata Gavanova. U Krenici, snopi i granice. U Postranjskom jezeru, pojate i plasti. Iste noći provali se Provalija, utonu Krenica, i stvori se Postranjsko jezero. Sve što je Gavan drža prida se, te strašne noći, zemlja proguca i voda pokri, a pokriva i danas. Od sedamdeset i sedam čobana, isto toliko kmeta, te strašne noći, pogibe ji sedamdeset i pet čobana i svi kmeti. Pogiboše strašnom smrću, proguca ji crna zemlja, ali ji ne pokri voda, ka Gavana i Gavanovicu. Prid Bogom manje krivi. I to su suva jezera.

Od svega Gavanova jedine kokoši ostadoše žive i kokošinjak uzgor. Kokošinjak je Gavanov ima tri tavana. Između Modrog i Crljenog jezera, stare zidine, ne samo da iz zemlje vire, nego se i uzgor drže. Maovina, kupina i bršljan jesu ji poklopili, ali se zidine još drže. Ove zidine narod nazivlje “Gavanov kokošinjak”. Ovde vas narod o Gavanu pripovida. Svak znade po štogod, ali ritko ko sve i vezano!

NAJZNAČAJNIJE OSOBA U POVIJESTI: Tin Ujević, dr. Mate Ujević, Vlade Gotovac, Bruno Bušić, Ivan Raos, Mate Parlov i mnogi drugi

MJESTA NA KOJIMA SE MORATE FOTOGRAFIRATI: Modro i Crveno jezero, tvrđava Topana, nogometni stadion “Gospin dolac”, Tinovi skalini, tematski park Asanaginica, Zelena katedrala

MUZEJ KOJEGA TREBATE POSJETITI: Muzej grada Imotskog i Zbirka franjevačkog samostana

POVIJESNO ZDANJE KOJE TREBATE VIDJETI: Tvrđava Topana i u sklopu nje zavjetna crkvica Gospi od Anđela, arheološko nalazište Crkvine – Cista Velika, serpentine koje vode do vode u Modrom jezeru koje su starije od 100 godina, mlinica i kompleks na Perinuši, stara jezgra grada ispod Topane, ulica A. Starčevića, zgrade kompleksa “Režije duhana” – Dogana, crkva sv. Franje, mnogobrojni stećci u Lovreću, ostaci bazilike u Zmijavcima

MJESTA ZA DJECU: Ulaz u Modro jezero

MJESTO ZA FJAKU: Kafić na Modrom jezeru

PONUDA ZA UMIROVLJENIKE: Šetnje po obilježenim stazama oko imotskih jezera i po staroj gradskoj jezgri

ETNO-EKO: Eko sela Grabovac i Karoglan

DAN GRADA: 2. kolovoza, u spomen na dan oslobođenja Imotskog od Turaka

MANIFESTACIJE: Karnevalske svečanosti u veljači, “Žive slike muke Isusove” na Cvjetnicu, međunarodni festival “Mandolina Imota” u svibnju, “Imotska sila” tijekom srpnja i kolovoza, smotra vinara “Cvit razgovora” 13. kolovoza, Glumci u Zagvozdu tijekom srpnja i kolovoza i dr.

INFORMACIJE: www.tz-imotski.hr, 021-842-221

KAKO DOĆI:  S Makarske rivijere kroz tunel Sv. Ilija, ukoliko se koristi autoput onda se vozi do izlaza u Zagvozdu ili redovnim autobusnim linijama. O redu vožnje autobusa možete saznati više na 021 841 268

NAJBROJNIJI TURISTI: Iz Njemačke, Slovenije, Češke i Italije

PREPORUKE ZA RESTORANE: Gurman, Ružin Dvor, Lučica, Zdilar, Venezia

PIZZERIJA: Antonio

NAJPOVOLJNIJA OPCIJA SMJEŠTAJA: Pansion Milard

NAJLUKSUZNIJA OPCIJA: Apartmani Slišković, kuća za odmor Medvidović i Vučak, hoteli Zdilar i Venezia

IZLETIŠTA: Vinske ceste, rijeka Vrljika  i gradska šuma “Gaj”

OD SUMRAKA DO ZORE: Disco klub Jaguar

REKREACIJA: Trekking oko imotskih jezera, planinarenje na Biokovu, trekking uz kanjon Badnjevice i Lokvičićka jezera, kajak po rijeci Vrljici

DOMAĆI SPECIJALITETI: Imotska gastronomska ponuda varira od jednostavnih jela baziranih na pripremi namirnica iz vrtova, s polja, jezera i rijeke, ili biljaka samoniklih u prirodi, endemskih riječnih riba i rakova, te divljači i uzgojenih životinja. Strani gastronomski utjecaji duboko su se ukorijenili, pa su orijentalna, francuska, austrijska i talijanska jela sačuvana u recepturama i nazivlju. Od slastica, naravno istaknuli bi Imotsku tortu i rafijole.

DOMAĆE PIĆE: Vina Kujundžuša (bijelo) i Trnjak (crno)

MORATE DOŽIVJETI: Kupanje u Modrom jezeru

NEMOJTE URADITI: Nemojte bacati kamenje s litica u vodu Modrog jezera zbog mogućnosti ozljede kupača

LOKALNO RIVALSTVO: Između dva naselja na rubovima Modrog jezera, tj. Vukodlaka i Vilenjaka za vrijeme nogometne utakmice na dnu presušenog Modrog jezera

SUVENIRI: Razni suveniri od keramike, male bukare, zovnice, slikovnice i knjige o prirodnim ljepotama Imotske krajine pa sve do popularnih magneta i razglednica. Veći dio ponude suvenira možete vidjeti i kupiti u suvenirnici na Modrom jezeru i u sklopu prodajnog centra Park&Shop u Glavini

ZANIMLJIVOSTI: Imotski je mjesto nastanka poznate balade Asanaginica pa je upravo u tijeku i izrada tematskog spomen parka posvećenog ovoj baladi na obroncima Modrog jezera

PORUKA NAŠEG VODIČA: Najljepšu pozivnicu za posjet Imotskom napisao je veliki Tin Ujević u pjesmi: “Hodočašće po Zagori”

… ovdje su raskošne boje,
slike se nude kistu.
Život treperi u listu
Sad grlim prirodu čistu

i mirno je srce moje.

Tu ću srknuti ledenu rijeku,
sjesti po rubu staroga mlina.
Baršunasto prići će tišina,
obuzet će me milina.

Ovdje su sveta jezera
čudnovata kao priča,
i vjetrovi što raspinju pera
ptica iz vrhunskih sfera.
Na uspomene sliče gradine:

to obzorje je moja mjera …

Kada je car Dioklecijan odlučio svoje umirovljeničke dane provesti na jednom od najljepših mjesta na svijetu, današnjem Splitu, sigurno je kulturu svakodnevnog druženja s vinom, u svojim aktivnim danima,
nastavio i u onim rasterećenim, u palači, okruženoj vinogradima i morem.

Poznavajući tadašnje trendove, vrlo je vjerojatno da je
Dioklecijan imao vlastite nasade vinograda, od kojih je pravio vino,
koje je, da podsjetimo, bilo svojevrsni statusni simbol.

Da bi se grožđe s vlastitih vinograda ili možda drugih od
Primoštena do Pelješca, pa i onih otočkih, preradilo i skladištilo,
potrebna je naravno bila konoba (cellar).

Ako postoji mjesto s gotovo idealnim uvjetima pogodnim vinu, to
je onda konoba u palači cara Dioklecijana. Ne samo da je ukopana, već je
opasana sa svih strana filigransko složenim masivnim kamenim blokovima,
koji su činili prostor konobe besprijekornim.

Obzirom na veličinu podzemnog prostora palače, Dioklecijanova
konoba mogla je biti ne samo mjesto u kojem se je proizvodilo i
skladištilo vino dobiveno od lokalnog grožđa, već i svojevrsna enoteka
vina dobavljenih iz raznih dijelova carstva od Bordoa do Iloka.

Amfore, bačve, a za izuzetne prilike i fine staklene boce, napunjene
vinima dobivenih od raznih sorti, različitih regija, bili su prava
riznica i meka za sve one koji su hodočastili carskim domjencima. Ostaci
velikog turna (presa, tijesak) koji se koristio u preradi grožđa za
proizvodnju vina i danas su vidljivi u jednoj od velikih dvorana carske
konobe. Pod tim su se turnom cijedili najslađi sokovi Dalmacije, te
izvlačili vrijedni tanini koji su vinu davali prepoznatljivu boju.

Nikada nećemo znati koja su sve imena tada nosili vina, te jesu
li postojali neki istaknuti brendovi (brands) ili zaštićena imena (trade
marks), ali je sigurno da su temelji vinske kulture u gradu Splitu ustanovljeni upravo u palači cara Dioklecijana.

Taj duh strasti za vinom, druženjem i zabavom, ostao je živjeti u
utrobi palače, ali i u genima stanovnika Dalmacije sve do današnjih
dana. Tako su stoljećima kasnije ljudi ove lijepe regije živjeli od vina i s vinom. U svojim skromnim konobama, u odnosu
na onu carsku, proizvodili su vino od grožđa iz svojih vinograda, te ga
njegovali i odgajali na gotovo isti način kako su to radili i Rimljani u
njihovo doba.

Među bačvama s mladim vinom, znali bi se tako skupili susjedi te uz slanu srdelu, sir iz ulja
i čašu vina zapjevati o ljubavi i sreći. To je bio njihov stil života.

Rijetke su danas konobe koje su zadržale taj stari oblik i
namjenu, rijetki su i vinogradari koji žive od vina, pogotovo u urbanim
sredinama, pa se tako i običaj okupljanja u konobi prenio u suvremene
restorane, konobe, koji svojim ambijentom i dobro spremljenom domaćom
hranom, evociraju stare uspomene i nadomještaju ono staro. U tim se
modernim konobama mogu čuti još uvijek one iste pjesme o ljubavi i
sreći, u možda nešto modernijim tj. aranžiranim notama.

Naravno, život se mijenja, novo nadomješta staro, ništa nije kao prije, ali strast za
vinom, druženjem i pjesmom nikada nije napustila genetski kod čovjeka
ovog grada i kraja.

Temelje strasti dobro je učvrstio car Dioklecijan, u temeljima
svoje rezidencije, ostavivši trajne zapise u kamenu generacijama koje
baštine njegovu želju za mirnim životom, u možda jednoj od najljepših
uvala na svijetu onoj splitskoj.

I danas, nakon 17 stoljeća, njegov duh osjeća se na drevnim
ulicama i trgovima, mauzoleju, zidinama i ostalim dijelovima njegove
velebne palače, ali na poseban način u njezinom podzemnom dijelu, u
njegovoj konobi; prvoj splitskoj konobi.

U svibnju 2010. godine na otoku Hvaru u mjestima Vrbanj, Stari Grad i
Hvar, održan je simpozij naslovljen “500. obljetnica ustanka hvarskih
pučana 1510. – 2010.” čiji je cilj bio iznošenje novih spoznaja o tom događaju,
koji je po svom karakteru, programu i ciljevima, premašio hvarske,
dalmatinske i hrvatske okvire, te se u mnogome stavio ispred svog
vremena.

Vođa tog ustanka bio je Vrbanjanin Matij Ivanić, iz
tada već poznate trgovačke, poljoprivredne i pomorske obitelji, a koja
je prema dostupnim dokumentima posjedovala, među ostalim, 45 vinograda i
sedam kuća “gradskog tipa”, čime je zasigurno bila imućnija od mnogih
tadašnjih obitelji plemića “po krvi”, koji su imali isključivo pravo u
odlučivanju i upravljanju komunom.

Upravo ta činjenica bila je glavni motiv ustanka, čiji je cilj bio
izjednačavanje prava pučana i plemstva. To je zapravo bila tipična
građanska revolucija, koja je svojim programom, porukama i parolama bila
čitava dva stoljeća ispred poznate Francuske revolucije. U svojim
temeljima ona je imala intelekt, poznavanje prava, stranih jezika i
globalne situacije, te golem interes za sudjelovanjem u upravljanju i
odlučivanju.

I ono lokalno stanovništvo manjeg imovinskog stanja stalo je na
stranu Matija, te svojim mašklinima i motikama stvorilo impresivnu
vojsku koja je pomogla dostizanju zadanih ciljeva.

Trebalo je četiri godine da Venecija smogne snage i u krvavom
obračunu uguši ovaj ustanak, te poništi sve njegove, za to vrijeme
nezamislive, emancipacijske ostavštine.

Ogroman doprinos u sakupljanju, uređivanju i objavljivanju građe o ustanku na otoku Hvaru dao je vrijedni barba Andro Gabelić, autor monumentalne knjige “Ustanak hvarskih pučana 1510. – 1514.”.

To njegovo životno djelo potvrđuje tradiciju sudbine iznošenja istine, jer je ta knjiga
premda remek djelo, ostala u nemilosti njegovog vlastitog ideološkog
sistema jer nije bila “na liniji”.

Naime, tadašnjem sistemu više je odgovarala slika Matija Ivanića i njegove obitelji
kao proletera i seljaka s mašklinom u ruci, nego učenih i bogatih, pa
se tu knjigu i njezine poruke, kao i čitav ustanak, malo stavilo po
strani, a ustanak degradiralo u neku vrstu seljačke bune. Čak se i ime
vođe ustanka poistovjetilo s onim Matije Gupca, pa ga se i danas zove Matija, premda je to genitiv njegovog pravog tradicionalnog hvarskog imena Matij.

Nažalost, može se zaključiti kako je i u današnjem sistemu odnos
prema ovom povijesnom segmentu ostao i dalje “po strani”, u sjeni ideja
održivog razvoja i sličnih suvremenih parola.

A ono što impresionira jest činjenica da je taj čovjek iz malog
otočkog mjesta prije 500 godina znao iznijeti svoje interese i stavove
pred sustav iza kojeg je stajala tadašnja svjetska sila, želeći biti
potpuno ravnopravan u svemu, ne zadovoljavajući se s očigledno dobrim
stanjem, riskirajući vlastitu egzistenciju i život.

Malo je toga što je danas ostalo od duha Matija Ivanića, ne samo na
Hvaru, nego i u čitavoj Hrvatskoj; zadovoljavaju se mnogi i s manje,
iznijeti svoj stav ne zna više nitko, a mašklinima su davno sagnjila
držala.

Već tradicionalno povijest nam postaje kamen spoticanja, umjesto da
bude kamen zaglavni, na kojem će se izgraditi priča o ponosu, slavi i
bogatoj baštini što nas izjednačava s onim velikim svjetskim silama,
štoviše stavlja nas u mnogočemu ispred njih.

A treba samo malo volje i želje za upoznavanjem vlastitih nasljednih
škrinja, koje su prepune vrijednosti stvorenih u teškim vremenima, koje
bi nam mogle pomoći da bolje cijenimo sebe i ne osjećamo se “malim na
điografskim kartam”

Dalmacija News objavljuje serijal u kojem ulogu vodiča po dalmatinskim mjestima imaju predstavnici turističkih zajednica.

Valentina Vitković, direktorica Turističke zajednice Općine Brela, odgovorila je na naša kratka pitanja…

MJESTO DOBILO IME: Po izvorima (vrelima) vode. Brela = vrela

POVIJEST MJESTA U TRI REČENICE: Mnogi pisci lociraju staru Porfirogenetovu Beruliju, ili još određenije mjesto Brelo, na više mjesta: današnja Brela Gornja, Vrulja, Verulja, kod crkve sv. Nikole u polju s južne strane ili pak kao malo seoce na uzvisini uz morsku obalu blizu Vrulje. “To Beroyllia” najstariji je pisani povijesni i kulturni spomenik mjesta, kojeg je povijest sačuvala zahvaljujući bizantskom caru Konstantinu Porfirogenetu oko 950. godine, koji ga spominje na grčkom jeziku u knjizi “O upravljanju carstvom”, kao jedan od četiri utvrđena grada stare neretvanske kneževine Paganije. Brela na hrvatskom jeziku zabilježena su – koliko se zna – prvi put 1694. godine u oporuci don Nikole Ursića.

BROJ STANOVNIKA: Prema zadnjem popisu stanovništva 1.643

LEGENDA KOJA SE PRENOSI: U narodu postoji legenda o velikoj ljubavi djevojke i mladića koje je zla kob okamenila na Nevisti. Nevistina stina također je i prijevoj, nekad jedina spona Primorja i Zabiokovlja, te prekrasan vidikovac. Prema legendi, djevojka negdje “odozgo”, vjerojatno iz Dalmatinske zagore, trebala se udati u Primorje. Majka je bila protiv te ljubavi, a nadasve protiv kćerine udaje za nekog koga obitelj nije odabrala. Možda je bio problem i što je mladić primorac, odnosno iz siromašna kraja. Kako bilo, majka je kćer ispratila riječima: kad more ugledala, dabogda se okamenila! Unatoč tim strašnim riječima, svadbena povorka je krenula predvođena mladoženjom i mladom na konju, i ne sluteći koju snagu ima majčina kletva. Međutim, kad je vesela družba stigla na vrh brda iznad Brela, kletva se ostvarila. Dokaz tome su stijene u obliku konja s mladencima, pogače i burače za vodu koje su se radile od mješina. Ako se pažljivo pogleda, može se vidjeti i mladenkin veo koji je u tom trenutku vjetar skinuo s njezine glave, a i cijelu povorku svatova koja je išla za njima, a danas ih je malo teže vidjeti ako ih se ciljano ne traži, jer je borovina kroz desetljeća dosta izrasla

MJESTA NA KOJIMA SE MORATE FOTOGRAFIRATI: Kamen Brela, Šuplja stina na Biokovu, Vruja

MUZEJ KOJEGA TREBATE POSJETITI: Prezentacijski centar Parka prirode Biokovo “Brela Gornja” u Subotišću, te novootvoreni prostor za suvremenu umjetnost MAP, u ulici Stare Soline, Brela

POVIJESNO ZDANJE KOJE TREBATE VIDJETI: Brojne crkve i kapelice na području Brela

NAJPOPULARNIJA PLAŽA: Dugi rat sa simbolom Brela (kamen Brela)

PLAŽA NA KOJOJ ĆETE NAĆI MIR: Ima ih puno, na prostoru od 6,5 km sigurno ćete naći idealnu za sebe

PLAŽA ZA INVALIDE: Nema nijedna s rampom za u more. S pristupom za invalide može se na plažu Dugi rat, Stomarica i Berulia

MJESTA ZA DJECU: Dječje igralište, programi s animatorima u srpnju i kolovozu

KUĆNI LJUBIMCI: Plaža Pročiok

PONUDA ZA NAUTIČARE: Prihvat u sportskoj lučici

MJESTO ZA FJAKU: Ima ih puno. Brela su po svojoj prirodi romantična, plaže su u hladu borove šume, priroda je očuvana, iznimno lijepih vizura… Dojam opuštenosti vas prati posvuda

PONUDA ZA STUDENTE: Ukoliko žele malo aktivniji odmor – ronjenje, penjačka stijena “Brela” za avanturiste

PONUDA ZA UMIROVLJENIKE: Aktivni odmor “Sunce i more”, wellness program, organizirani i individualni izleti na Biokovo i u okolicu…

ZDRAVSTVENI TURIZAM: Wellness program kombiniran s izletima u prirodu i planinu Biokovo

DAN MJESTA: Na dan sv. Stipana, zaštitnika Brela, 3. kolovoza

MANIFESTACIJE: Program ljetnih događanja (ribarske večeri koje su uglavnom četvrtkom i druge zabavne večeri, zatim dvije centralne fešte – fešta sv. Stjepana 3.8. i fešta Gospe od Karmela 16.7. – na kojima će ove godine kao gosti nastupiti Hari Rončević i TBF). Sva događanja možete pratiti na našoj stranici www.brela.hr, kao i FB stranici Brela

INFORMACIJE: www.brela.hr, telefon 021/618 455, faks 021/618 337

KAKO DOĆI: Cestom, Brela su udaljena 55 kilometara od zračne luke Split

NAJBROJNIJI TURISTI: Nijemci, Austrijanci, Česi, BiH, Švicarska… U stalnom porastu turisti iz Švedske, Rusije…

NAJPOVOLJNIJA OPCIJA SMJEŠTAJA: Sobe i apartmani u smještaju kod domaćina

NAJLUKSUZNIJA OPCIJA: Aparthotel “Sunčeva postelja” (4 zvjezdice), hotel “Berulia” (4 zvjezdice)

PREPORUKE ZA RESTORANE: Jako je puno dobrih restorana i konobi 

PIZZERIJA: Arca, Marko

IZLETIŠTA: planina Biokovo. Uz to, Brela su na te idealnom položaju za cjelodnevne i poludnevne izlete u okolna mjesta i otoke

REKREACIJA: Brojne pješačke i biciklističke staze, ronjenje, ljetni sportovi i zabava na moru

DOMAĆI SPECIJALITET: Sve vrste svježe morske ribe uz domaće maslinovo ulje

DOMAĆE PIĆE: Domaće vino, orahovica, višnjevača

MORATE DOŽIVJETI: Pogled s planine Biokovo na Brela i okolicu, izlet do “Biokovskog oka”, fotografiranje pored Kamena Brela…

NEMOJTE URADITI: Penjati se na Kamen Brela

SUVENIR: Proizvodi na bazi višnje i masline

PORUKA NAŠEG VODIČA: Dobrodošli u Brela, vrela ljepote!

Svake godine kada se približava Veliki tjedan u meni se bude neke posebne emocije i naviru sjećanja iz albuma memoriranih slika uspomena običaja vezanih za te dane ispunjene velikim događajima. Na poseban način smo s Velikim tjednom povezani mi, koji imamo privilegiju da smo odrasli na otoku Hvaru, u njegovom središnjem dijelu u kojemu se između šest mjesta Vrboske, Jelse, Pitava, Vrisnika, Svirača i Vrbanja već stoljećima odvija tradicionalna procesija “Za križen”, ali i u kojima su se održali već drugdje gotovo zaboravljeni paraliturgijski obredi Velikog tjedna.

Mi smo živi svjedoci čuvene Papine rečenice “Ovdje povijest ne šuti”, te svjedočimo o neizmjernom bogatstvu kulturnog sakralnog nasljeđa koje su nam ostavili naši preci, a koje je sagrađeno u vremenima, kada je prehraniti obitelj trebao biti jedini životni cilj.

To nasljeđe ima nekoliko aspekata, ali one emocije koje me obuzimaju bivaju pobuđene zvukovima pjesama starih pučkih pjevača koje odzvanjaju stoljetnim kamenim pragovima i balaturama crkvenim. Psalmi, štrofe, molitve, plačevi, antifone, blagoslovi i zazivi svojim porukama opominju i podsjećaju na ljudsku muku i patnju kroz vjekove. Iz grla čvrstih težaka zbijenih u koru ti napjevi prodiru u srž duše slušatelja, te izazivaju poštovanje i poniznost.

Stihovi lamentacija proroka Jeremije, Zaharijine zahvale, Davidovih psalama, te Gospina plača, ne ostavljaju ravnodušnim nikoga, a svojom suvremenošću i svevremenskim značenjem potiču nas na razmišljanje o smislu života, tragediji ponavljanja grešaka i našoj budućnosti.

Sveti Augustin je rekao “Tko pjeva dvostruko moli”, pa se za pučke pjevače može reći da su se svojim pjevanjem za života dovoljno namolili, a sigurno su i druge potaknuli na molitvu, te tako zaslužuju vječni život. 

Bilo bi lijepo kada bi im i na ovom svijetu netko sagradio nekakav spomenik koji bi osigurao vječnu uspomenu na ono čega u budućnosti više neće biti.

Naime, pjevači stare, polako odlaze na onaj svijet, a dolaze mlade generacije svećenika i pjevača koji zaboravljaju staro i prihvaćaju novo, pa se napjevi gube i padaju u zaborav.

Sakralna glazba sve se više unificira pa se u našim mjestima izvode isti napjevi kao i u velikim gradovima ili u drugim državama.  

Veliki tjedan u Hrvatskoj bio je vjerojatno najveći festival glazbe na svijetu u kojem je sudjelovalo svako i najmanje mjesto sa svojim jedinstvenim napjevima. Pa čak i ona mjesta udaljena svega nekoliko kilometara imali su samo naizgled slične napjeve, desetljećima ili stoljećima uglađivane specifičnostima lokalnih pjevača.

Za prolivenim mlijekom kažemo da ne treba žaliti, ali svakako trebamo žaliti što naša djeca neće imati priliku okusiti ljepotu tog majčinskog mlijeka kojeg više nema. Ti napjevi sada su samo dio sjećanja starijih generacija, koji ih nisu u mogućnosti prenijeti na ove mlađe, tako da oni i neće biti svjesni čitavog jednog bogatstva na koje bi i te kako trebali biti ponosni.

Oni najstariji pjevači prepričavaju korizmeno vrijeme u kojem se u vinogradima čula pjesma težaka koji bi se u vrijeme odmora skupili zajedno i probali koju štrofu ili psalam.

Upravo su te sakralne pjevačke utjehe u težačkom ambijentu polja ili konobe bile podloga  za ono što danas zovemo klapska pisma, te bi tim više trebali uvažavati i poštovati pučko pjevanje kao baštinsku jaslicu ne samo Dalmacije nego i čitave Hrvatske.

Veliki tjedan kao svojevrsna glazbena kruna polako blijedi, njeni se biseri rasipaju, pa ostaje samo vjera i nada da će bar malo njenog sjaja ostati sačuvano kao podsjetnik na neko vrijeme u kojem su ljudi iz ničeg stvarali nešto, te u kojem je pjesma značila život, premda život nije bio pjesma.

Konoba je mjesto u kojem se izražava poštovanje prema ljudskom
radu, umijeću stvaranja i umjetnosti življenja. To je mjesto koje prima
slatke plodove loze izrasle iz zemlje natopljene slanim kapima znoja. U
tom se mjestu događa ta čudna transformacija iz grožđanog soka u vino
koje se na tom istom mjestu odgaja i njeguje mjesecima ili godinama.
Među njenim zidovima osjećaju se mirisi tek otvorenih bačava,
svjetlucaju iskre mladih vina i zvone pjesme čvrstih glasova. U središtu
svake konobe jest čovjek, težak, vinogradar i podrumar, a vino je kao i
konoba samo njegov odraz.

Težakova ljubav prema vinogradu i grožđu, konobi i bačvi prenijet
će se i na vino, a ljubav sadržana u vinu podijeljena s drugim ljudima
stvorit će radost. Težakova konoba napunjena njegovim vlastitim trudima i
radosnim ljudima, istinska je konoba i ono što ona jest.

Mnogi su skloni reći kako je konoba simbol prošlog načina života,
u kojem se živjelo drugačije, u kojem su na snazi bili neki drugi
sustavi vrijednosti, drugi alati, materijali i tehnologije, drugim
riječima ona bi trebala predstavljati nešto mrtvo. Ali kako i kada je
umrla konoba i je li uopće umrla i može li umrijeti ikada? Onog trenutka
kada neka konoba ostane bez svog težaka, kada iz nje ishlape njeni
mirisi, kada utihnu glasovi i pjesme, možemo reći da je ona izgubila
dušu. I njeno tijelo nije besmrtno; ono često nestane, biva uništeno ili
preobličeno pod pritiskom novih interesa. Međutim još uvijek postoje
one konobe koje su sačuvale i tijelo i duh, neke više, neke manje, ali u
tim preostalim izvorima života živi vjera da konoba u svojem izvornom
obliku i funkciji neće umrijeti nikada.

Blago onima koji uspiju pronaći te oaze života, te izrazom
poštovanja, postaju dio besmrtne konobe. Rasapom vinogradarstva i
vinarstva, stare tradicionalne konobe iščezavaju, a njihov duh se danas
pokušava dočarati u ugostiteljskim objektima koji nose ime konobe, od
kojih su ipak rijetki oni koji su uspjeli sačuvati izvoran oblik i
namjenu. Upravo ti rijetki sačuvani primjerci konoba zaslužuju biti
prepoznati, pogotovo njihovi težaci koji su svoje generacijske muke
baštinili do danas oduprijevši se teretu novog i modernog. Možda bi i
činjenica što su te težačke utjehe ostale rijetke trebala umnožiti 
njihovu vrijednost pogotovo u kontekstu baštine i tradicije. Trebalo bi
svakako nastojati predstaviti upravo tu baštinu rijetkih preživjelih
konoba, koje govore jezikom starine, čiji stanovnici još uvijek nose
mirise davnih jematvi i pričaju mitove koje samo rijetki mogu razumjeti.
U tim mitskim konobama nema jelovnika, vinskih karti i pisme na struju.
To su konobe bez konobara.

U njima svaki detalj ima svoju priču, koju može ispričati samo
onaj koji je s njima živio kroz godinu kroz godine. Te se priče ne mogu
nadomjestiti, naučiti ili prepričati u nekom drugom zamjenskom
ambijentu. One se mogu čuti i doživjeti samo iz usta onih koji su ih
stvarali; težaka, u njihovim očevim i djedovim tradicijskim konobama.

Premda su i mnogi drugi ljubitelji tradicije i baštine ukazivali
na vrijednost i smisao konobe u onom njenom izvornom obliku, danas se
konoba sve više stavlja isključivo u kontekst jela i pića, pod krovom
suvremenih ugostiteljskih objekata koje nose ime konobe, premda im je,
ne rijetko, samo to sveto ime zajedničko.

I ne možemo se, kao i u mnogim drugim stvarima, izdignuti ili
možda uroniti u ono bitno, smisaono, filozofsko, već se zadržavamo na
onom ispraznom, prolaznom i sebičnom. A tko će ispričati priču?

U svojoj kultnoj knjizi “U potrazi za izgubljenim Mediteranom” pokojni Anatolij Kudrjavcev se pita: “Konobo moja, što je ostalo od tebe?”, te zaključuje:

“…Raskoš današnjih jelovnika i preobilje prehrambenih ponuda
nove proizvodnje i suvremene trgovine još uvijek su nemoćni skorojevići 
u usporedbi s mirisima i okusima starine što boravi u mašti rijetkih
preživjelih konoba. Ali najčudesniji stanovnici tih mitskih prostorija
su bačve i njihova rodbina – barili, kace… Stoga su i mnoge krčme
preuzimale raspored konobe ne bi li gostima pružile njezin duhovni
slijed i materijalne prednosti lišene svih etika…”

Ne treba dakle dopustiti da konoba postane ono što ona nije.
Konobu težaka, njezin smisao, a pogotovo njezinu priču, trebamo sačuvati
i zaštiti prvenstveno od nas samih, barem još onoliko dugo, koliko nam
bude potrebno da shvatimo njenu ulogu u našim genetskim modifikacijama.

Uz božićno drvce, cvijet Božićna zvijezda ili Poinzecija, gotovo je
neizostavan blagdanski ukras u našim domovima stoga i ne čudi da je upravo taj
cvijet među najprodavanijim cvjetnim lončanicama u svijetu.

Prekrasni listovi Božićne zvijezde, za koje mnogi pogrešno misle
da su cvjetovi, mogu biti crveni, bijeli i ružičasti. Crveni su dakako
najprodavaniji jer svojim prekrasnim izgledom unose veselje i svečani ugođaj u
svaki dom.

Prema vjerovanju starosjedioca Centralne Amerike ova biljka svoj
izgled duguje Asteškoj boginji kojoj je zbog neuzvraćene ljubavi puklo srce. Legenda kaže kako je iz kapljica njene krvi izrastao
vatreni cvijet okružen tamnozelenim listovima. Asteci su obojene listove ove
biljke koristili za dobijanje purpurne boje. U Meksiku je cijenjena kao
sveta biljka te se koristila kao dekoracija u hramovima kao i
za ukrašavanje soba djevojaka pred udaju.

Poinzecija je dobila ime po američkom veleposlaniku Robertu
Poinzecu, koji ju je zadivljen njenom ljepotom, prenio iz Meksika u svoj vrt u
Južnoj Karolini.