A sada, udahnite duboko. Od davnih školskih sistematskih pregleda, pa preko onih dana kada bi liječnik posumnjao da bi gripa mogla rezultirati upalom pluća i do onih trenutaka kada bi hvatala panika, kada se gubio dah i neko bi se brižan našao u blizini i savjet bi glasio – Samo udahnite duboko.
Kad se osjeća jaki stres diše se polako. Kratki su to udisaji. Kratki i plitki jer zaboravi čovjek kako disati, a kamoli kako duboko disati. Trči SE od posla do posla. Od stresa do stresa. Od aktivnosti do aktivnosti. Od potrebe do potrebe. I prije nego što toga uopće i postanemo svjesni – ostanemo bez daha.
Bez daha kao što je ostao i Ivica Šurjak…
– Nadoveza se ozlijedio, a ušao je trener Luštica u juniorsku svlačionicu i rekao – Šurjak, ti igraš u nedjelju centarfora za prvu. Uh, kako sam se iznenadio. Nisam mogao cijelu noć spavati. Stvarno se nisam nadao da ću sa 17 zaigrati uopće, a kamoli da će mi se sreća nasmiješiti i da ću zabiti – sjeća se kapetan Šure. Prvi među jednakima, predvodnik generacije “Ivićevih beba”, najtrofejnije momčadi Hajduka koja je tih sedamdesetih godina prošlog stoljeća osvajala prvenstva i kupove. Zlatna generacija, kako se tepa toj momčadi, postavila je temelje velikog Hajduka. Zato i danas, kada se priča o Hajduku, Ivićeva generacija je primjer.
– Moja nogometna priča nije bila nasljedna nego sam volio nogomet kao i svako dijete u to vrijeme. Igralo se na ulici, s vremenom sam pokazivao malo više nego moji vršnjaci, krenuo sam igrati za školu i tako… Biće, Vojo i Mili, odnosno Mladinić, Kačić i Butterer uočili su me kako igram ispred Osnovne škole “Varoš”. Otišao sam na probu, prošao s 11 godina i ostao. Konkurencija je tada bila ogromna, i ne samo u Hajduku nego i u drugim klubovima, a eto, mene je na samom početku nekako poljubila sreća da sam zabio gol protiv Partizana u Splitu i onda me to zadržalo u prvoj momčadi – govori čovjek koji je bio kapetan Hajduka, kapetan reprezentacije Jugoslavije, igrač PSG-a.
– Ta pobjeda protiv Partizana uz moj pobjedonosni gol je nešto što se duboko ureže u srce, a to su i bila vremena kad se živjelo za Hajduk, bilo je puno više ljubavi, ljubavi u igračima koji su igrali. Svi mi koji smo bili rođeni u Splitu nekako smo sve te uspjehe doživljavali na poseban način. Danas je puno igrača sa strane i ne mogu oni osjetiti to što možemo mi – priča Šure koji, da može danas ponovno obući kopačke i zaigrati, ništa ne bi mijenjao.
“Stari plac nema konkurencije…”
A Ivić? Ivić je za Šurjaka bio ispred vremena, ali i za mnoge druge. U to nema spora.
– Mi smo s Ivićem radili s 13, 14 godina i on je forsirao našu generaciju jer smo s njim osvajali sve trofeje u Jugoslaviji. Nije trebalo puno razmišljati jer se jednostavno vidjelo da je on dobar trener, a kad ga je uprava kluba odlučila angažirati kao trenera prve momčadi, nas desetak igrača iz juniorske ekipe igrala je u toj prvoj momčadi. I onda bi imali situaciju da bi od stranaca dolazili stvarno fantastični igrači kao što su Oblak. I to je bitno, jer se ovdje mi rađamo kao sportaši, bila to košarka, tenis ili Hajduk. Ovo je grad sporta i kao takav egzistira i ja sam sretan što živim baš ovdje u Splitu. I kad sam bio direktor Hajduka forsirao sam te mlade igrače pa je, eto, osvojeno prvenstvo Hrvatske 2001. godine u Varaždinu kada se malo tko nadao. Uvijek si ispred sebe imao jedan Dinamo s dobrom momčadi, ali i upravu koja bi pravila tu neku razliku kod Hajduka u kojem su igrala samo tri stranca i sva tri odlična igrača – Bubalo, Bošnjak i Musa. Utakmica je tada završila sa 4-2.
Ali tu priča ne staje. Tu priča ne završava. Lijepa je to priča, puna smisla, snažna priča, ali prije svega priča koja ne ostaje zarobljena u prošlosti. U uspomenama.
– Malo je bezveze jer je na turniru, ali tako je to bilo – prvi Trofej Marjana, 1974. u zimu na Starom placu. Slobodni je udarac za nas, vodimo 4:1 protiv Crvene Zvezde. Zadnji su trenuci, a spiker proglašava mene za najboljeg igrača turnira. Publika plješće, ja se taman zaletio da izvedem slobodni udarac, pucam i balun ulazi u rašlje, 5:1 i opće veselje. To se stvarno ne može kopirati i zalijepiti nanovo. Kao ni Stari plac. Zapravo za mene Stari plac uopće nema konkurencije. Kada su ti tribine na metar i gledatelji, to se ne zaboravlja. Još kad pomislim kako je bilo Zvezdi ili Partizanu kad bi izlazili na teren. Takav stadion ti jednostavno daje jednu snagu više i tada si najmanje četvrtinu jači. Imao sam osjećaj da je cijela moja ulica na ramenima i gura me naprijed.
“60 tisuća ljudi je plakalo…”
Dobro se sjeća i što ih je čekalo po dolasku na megdan Zvezdi…
– Na stadionu bi svi zviždali, najprije bi mi sakrili torbu pa bi se svi smijali. To je tako. A dugo sam vremena bio i kapetan reprezentacije što je njima teško palo, normalno Beogradu i njihovim ljubimcima. I to nam je bio motiv više, možda zato i jesmo pobijedili dosta tih utakmica protiv Zvijezde. Dolazili bi u Beograd kao neka kaznena ekspedicija. Jedanput smo pomeli Partizana sa 6-1, 60 tisuća ljudi plakalo je i pjevalo da vole Partizan. Ubili smo ih bili….
Njegovo mjesto u svevremenskih idealnih 11 igrača splitske momčadi nikad nije bilo upitno. Šurjak je bio ljevak, bijeg igrač. Ivić ga je na jednom treningu prozvao – Veslo. Nadimak je ostao, kao i sjećanje kad je iz PSG-a prešao u Udinese.
– Dva dana prije finala Francuskog kupa bio je zadnji dan mercata u Italiji. Predstavnici Udinesea sletjeli su na aerodrom Charles de Gaulle, doveo ih je menadžer Naletilić. Odlučio sam potpisati za Udine. Nisam htio da mi i taj transfer propadne kao Real. Da, zvao me Boškov u Real kada se ozlijedio Cunningham, ali PSG me nije pustio. Šteta. Mogao sam imati i Real u karijeri. Ovako sam preselio u Udinese. Imao sam 30 godina, morao sam razmišljati o budućnosti, eto to je bio razlog. Vlasnik Zanussija je imao sredstva, preselio je i dio proizvodnje u Brazil, pa je doveo Zica. I bilo mi je odlično u Italiji.
“Jedna cura u vojsci me pitala autogram…”
Za Hajduk je upisao više od pet stotina nastupa i još oko 170 golova…
– Ja uvijek kažem da je meni Hajduk sve da. Da nije bilo Hajduka ne bi bilo ni mene. Točnije sam radio ono što sam volio i od toga zarađivao.
A osamdesetih je godine, u trenutku kad se bližila mogućnost odlaska u inozemstvo, uletio u koloplet apsurda. Ni kriv ni dužan postao je meta vojnih inkvizitora. Šurjaku je bila dijagnosticirana srčana mana i nogomet je igrao na vlastitu odgovornost. Srčana mana zbog koje svi normalni ljudi nisu išli u JNA, njega je, međutim, stajala i živaca i zdravlja.
– Zvali su me prije utakmice protiv Hamburgera i tada general armije mi govori da sam ipak kapetan reprezentacije i Hajduka i da bi bio red da odem služiti u vojsku, barem da prođem obuku. Kazali su mi da ću, nakon utakmice Hajduka s HSV-om, služiti vojsku tri mjeseca. Ali, dogovor nije ispoštivan. Tada je, krajem kolovoza 1980. godine, reprezentacija igrala protiv Rumunjske. Pa smo nešto kasnije igrali u Luksemburgu. Pet-šest minuta prije kraja rekao sam izborniku Miljanu Miljaniću da me zateže mišić, uveo je Gudelja umjesto mene, to mu je bila prva utakmica. I tako, s aerodroma, oni su išli put Beograda, a ja u Pariz. Duga priča i priča koje se ne rado sjećam. Uglavnom, na kraju je sve sretno završilo. Savez me kaznio sa šest mjeseci neigranja. Kasnije je to smanjeno na tri mjeseca.
Priča za film jer osim s kopačkama, bio je i sportski direktor. Trener nikako. Uvijek za pisaćim stolom, nikako dolje, u rudniku svlačionice. Čak i pred mikrofonom u studiju…
– U studiju sam propjevamo kako mi je otac dobro pjevao. Ja baš i nisam. Bilo je to vrijeme kad sam bio popularan i tako su ostale “Ni ljubav nije kao što je nekad bila“ gdje se ta rečenica ponavlja kroz cijelu pjesmu i apsolutno ništa drugo i druga “Julija”. Te pjesme su bile omiljene na dječjim festivalima. I danas se nasmijem kad se sjetim da je “Ni ljubav nije kao što je nekad bila” jednom čak osvanula treća na nekoj glazbenoj ljestvici slušanosti, odmah nakon Miše Kovača i Olivera. A ja zapravo nisam ni znao da imam pjesmu nego mi je jedna cura, tada u vojsci, pitala autogram na ploči.