Ako se rodiš u
Splitu i imaš smisla za glazbu, roditelji te odvedu u glazbenu školu
ili pridruže nekoj klapi. No ako se rodiš u Osijeku i glazba teče
tvojim venama, onda je prirodan slijed da tamburica bude tvoj
omiljeni predmet. Tako slično je išla i priča šestorice
prijatelja (Ivana, Nikole, Daniela, Marka, Miloša i Dinka) koji su
godinama u drugim sastavima pekli tamburaški zanat dok jednog dana
se nisu odlučili okupiti se u Tamburaški sastav Kas.
Nedavnim
pridruženjem sedmog člana (Jerka) sastav postaje veći, ali se
dobiva i presudna ruka za glasanje. U samo šest godina rada
istaknuli su se više od mnogih kolega s dugotrajnijim stažem, a
polako ih počinje tražiti i dalmatinska publika.
Što je
presudilo da se 2009. godine šestorica prijatelja okupi u Tamburaški
sastav KAS?
Ivan:
Odgovoriti na to pitanje je vrlo jednostavno. Želja za napretkom,
druženje i muziciranje s pravim i kvalitetnim ljudima. Zanimljivo
je da nas je prvo bilo pet, a tek nekoliko mjeseci kasnije nam se
priključio Dinko, glavni vokal. Moram napomenuti da nam se u lipnju,
uoči CMC festivala priključio i sedmi član, bubnjar Jerko.
Kako je odluka
pala da se nazovete Kas?
Daniel:
Mislim da je pitanje imena benda jedno od najtežih, teško se
dosjetiti dobrog i zvučnog imena. Moram priznati da je to kod nas
trajalo dosta dugo, skoro dva mjeseca, dok nismo zaključili da ćemo
se zvati Kas. S obzirom da smo tamburaši nekako se nametalo da ime
mora imati neke elemente tradicije, ali kako je puno bendova, tako je
puno nama dobrih imena i zauzeto, ali tu je uskočio naš basprimaš
Toro koji autor imena Kas. Čini mi se da nas je svojom idejom spasio
od raznih gluposti i neprimjerenih imena.
Možete li
izdvojiti neke bitne događaje u ovih šest godina djelovanja?
Marko:
Nisam mislio da će biti problem odgovoriti na ovo pitanje, ali moram
priznati da se dosta toga nakupilo. Prva ozbiljnija stvar koja se
dogodila je snimanje prve autorske pjesme “Još niz sokak bagrem
miriše” s kojom smo nastupili na “Šokačkim pismama” 2011.
godine.
Nakon toga dolazi
prva suradnja s našim sugrađaninom Igorom Delačem u pjesmi “Naš
Osijek”, a nakon toga su se počeli nizati singlovi i razni festivali.
Izdvojio bih pjesmu “Slušaj mene, nema greške” s kojom smo
osvojili drugo mjesto dok je pjesma “Onda si došla ti” osvojila
prvo mjesto na istom festivalu.
Svakako moram
spomenuti nastup u serijalu “Pop, rock, tambure” na Vinkovačkoj
televiziji gdje smo u žestokoj konkurenciji nakon gotovo dva mjeseca
osvojili prvo mjesto i bili nagrađeni autom. Nakon toga je sve bilo
lakše pa smo tako odlučili snimiti album na koji smo vrlo ponosni.
Snimili smo jedanaesz nama izvrsnih pjesama i jednu obradu pjesme Parnog
valjka “Mir na jastuku”. Osim suradnjom s Igorom, moramo se
pohvaliti i suradnjom sa Nenom Belanom u pjesmi “Radosti mojoj nema
kraja” koja je i aktualni singl s albuma.
Što vas drži
na okupu osim ljubavi prema glazbi?
Dinko:
Ljubav prema glazbi je svakako na prvom mjestu, ali mislim da je
ovdje ključna dobra ekipa i slični načini razmišljanja. Nekada se
i porječkamo, ali sve se brzo riješi uz čašicu razgovora i gajbu
piva.
S obzirom na to
da ste koncentrirali u Njemačkoj, Austiji, Češkoj i drugim
zemljama, što biste istaknuli kao prednost i snagu vašeg sastava u
usporedbi s ostalima koji sviraju i duže od vas?
Nikola: U
današnje vrijeme ima jako puno bendova koji sviraju i rade dobro i
vrlo je teško pronaći neki svoj put. Mislim da je ključno pratiti
publiku i njima se prilagođavati, a s druge strane svi oni koji su
zavoljeli nas i naš rad, govore da imamo “ono nešto”. Teško je
to objasniti, to se mora doživjeti, kako je jedan naš prijatelj
kada nas upoznao nakon gaže rekao: “doživio sam kasurluk”.
Prvi album
izašao je prošle godine i može se reći da je još aktualan, no
radite li svejedno na novim pjesmama i novim iznenađenjima za svoju
publiku?
Miloš: Da,
album je još uvijek aktualan i bit će barem do kraja godine, imamo
još jedan singl za objaviti, a već nakon toga idemo dalje. U
siječnju već tradicionalno nastupamo na “Šokačkim pismama” u
Županji gdje ćemo se predstaviti s novom pjesmom, nama posebno
dragom jer je na pjesmi radio jedan od nas, ali to ćemo još malo
ostaviti. Već s prvim singlom možemo reći da putujemo lagano prema
drugom albumu.
Kako izabirete
pjesme i s kojim autorima surađujete?
Dinko:
Surađivali smo s brojnim eminentnim tamburaškim autorima kao što
su Mario Vestić, Hrvoje Juzbašić, a najveći broj pjesma potpisuju
Damir Bačić i Uršula Tolj. Svakako moram spomenuti i Željka
Nikolina, producenta albuma, koji je bitno utjecao na kompletan zvuk
benda.
Odabir pjesama je
vrlo složen kod nas, dugotrajan proces. Prije svega jako puno puta
preslušavamo i sviramo, pa nismo zadovoljni pa smo zadovoljni, pa
opet sve ispočetka.
Moramo svi biti
zadovolji odabranim, tu bas i nema kompromisa.
Gdje vas
najčešće pozivaju da nastupite?
Miloš:
Zanimljivo je da nas zovu baš na svakakve manifestacije; koncerti,
klubovi, svadbe, rastave pa čak i pokopi. Nema pravila, tambura
podnosi sve žanrove glazbe pa tako sviramo i na raznim događanjima.
U zadnje
vrijeme su popularni tamburaši koji nose starke i drugu modernu
odjeću, kako se vi odlučujete za odjeću u kojoj nastupate?
Daniel:
Bitno da smo oprani i uredni. Šalimo se. Nekakav styling
osmišljavamo već šest godina, ali nikako da se odlučimo. Ovim putem
pozivamo sve one koji imaju neki dobar prijedlog neka nam se jave,
možda im pošaljemo CD
Po vašem
iskustvu, vole li djevojke tamburaše?
Nikola: Sad
bismo trebali nešto fino odgovoriti, a to baš i ne znamo. Što da
kažemo, vole nas, je li to dovoljno?
Ima li u vašem
sastavu neki miljenik žena koji se istaknuo ovih godina?
Ivan:
Naravno, tu je naš frontmen Dinko kojeg voli i staro i mlado, ali u
stopu ga prati naš najmlađi član Hrvoje koji bi vrlo brzo mogao
preuzeti titulu najpoželjnijeg.