“Jozo Jakelić bio je odlučan, rekao je da ću jedriti u laseru, a želio je da radimo kao profesionalci od malih nogu!”

Netko jednom reče da treba zamisliti klub ribara u kojem njegovi članovi samo sjede unaokolo i prepričavaju svoje ribarske priče o tome kako su nekada ulovili neku veliku ribu, i koja im se je u zadnji tren otrgnula s udice… ali ti ribari, u biti, više uopće ne ulaze u brod, ne bacaju udicu, a kamoli mrežu. Samo sjede i sjećaju se kako je to nekada bilo. 
A u svačijem životu javlja se, prije ili kasnije, jedna takva “savršena oluja“. Trenutak kada krene dobro ili se sve loše životne okolnosti poklope i dolazi do brodoloma. Do brodoloma života. Sve nas vuče na dno. Bespomoćni smo i očajavamo u svojoj nemoći ili pak prihvaćamo rizik. Ne oklijevajući. Da – sada – ne za pola sata, ne za tjedan dana, ne dogodine, ne u mirovini – nego – sada!
Promijeniti pravac kojim vjetar puše ne uspijevamo, ali možemo prilagoditi jedra na pravi način kako bismo doplovili tamo gdje želimo. Baš kakav je koktel osjećaja imao i Tonči Stipanović kada je u istom satu od teško popravljive situacije došao do zvijezda. Kad je 1999. godine primio nagradu za najvećeg talenta dalmatinskog sporta, Tonči nije bio u stanju napraviti jedan sklek. Bilo mu je 13 godina, čisti talent. 

Dvije medalje s Olimpijskih igara su svakako ispred svih drugih, ali zlato s europskog prvenstva 2010. će biti sigurno nešto posebno jer kad pobijediš olimpijskog pobjednika i završiš na prvom mjestu u seniorskoj kategoriji, to samo sanjaš. Zanimljivo s tog prvenstva je to što sam od prvog dana govorio da sam spor, svaki dan kad smo trenirali i kad bi došli doma i prepričavali što je bilo na moru, Jozi sam uvijek govorio da ne ide, da bi nešto trebao promijeniti. Još sam jedrio na brodu koji je star devet godina, nekako nisam znao razlog, ali očito je bio tek krivi osjećaj – sjeća se.
I onda još uz to taman pred start mi je pukao jedan od dva mostića koji drže konop na krmi. Jedino što mi je preostalo bilo je vezati konop oko broda s donje strane iako smo znali da će me to usporavati. I prvu regatu sam ušao drugi, a drugu prvi s tim konopom. Svi su nakon toga dolazili do broda i pitali me jesam stvarno sve to uspio na taj način – vraćaju se misli u 2010. godinu kada se iz Tallinna u Estoniji vratio sa zlatnim odličjem s Europskog prvenstva.
Jednom prilikom usporedili su ga sa Srebrnim letačem, stripovskim junakom, jednim od najpopularnijih, čije je glavno oružje moćna srebrna daska kojom leti svemirom. U ovoj hrvatskoj verziji glavno oružje Stipanovića je klasa laser, a specijalnost osvajanje medalja, kao nešto predodređeno. Baš kao i životni put, predodređen i otkriven sasvim slučajno…
Živio sam poviše lučice, otac je imao plan raditi jedrilicu. Zapravo je bio vaterpolist, branio je u “Jadrana”, ali uvijek je bio vezan uz more i htio je imati svoj brod i onda se tako ta priča poslije posložila. Imao je već sve spremno, sve dijelove i trebao je početi s radovima, ali je pronašao jednog čovjeka u Trogiru koji je imao isti takav brod samo dva metra manji i s njim se dogovorio da naprave zamjenu. I tako smo iz Trogira doveli brod u “Mornara”. Kad smo ulazili u luku s broda vidio sam te optimiste i privukli su me. Već sutradan upisao sam se u školu jedrenja.

 “Moraš imati fini osjećaj za brod…”

A kad se upišeš u klub prvo učiš uglavnom teoriju, kako se brod ponaša na moru te dijelove broda koje je jako bitno zapamtiti jer si prepušten sam sebi na otvorenom moru…
Trener je u gumenjaku i prati te, a ti moraš znati reagirati kad on kaže, eto, povuci škotu (konop kojim se regulira koliko će jedno biti opušteno – op.a.) ili laškaj škotu. Jer kad ti, prvo mi pada na pamet sada, doleti lantina (motka za razapinjanje jedara – op.a.) u glavu i dobiješ čvoku, pa dođeš doma sa čvokon mater se pripadne i kaže – Ti si završio s jedrenjem. To jedrenje ne spada u opasne sportove, ali ipak si na moru, može se nešto nenadano dogoditi i bitno je da prvi polaznici kad odlaze na more se osjećaju sigurno u tom brodu, da ih ne uhvati strah jer je onda nakon toga strah teško izbiti i zaboraviti na njega. Ja sam se prvi dan odmah izvrnuo, išao sam po jakom jugu i upao sam u more, ali nisam puštao timun i škotu iz ruke. Bitno je samo bilo da sam sutra opet bio na moru.
Sutra, prekosutra i dan poslije. I kontinuirano dalje.
Radnog vremena ovdje nema. Naš je sport takav. Nije dvoranski, nije na štopericu i ne može se kao plivanje skočiti u bazen, odraditi i ići kući. Jednostavno ovisimo o uvjetima vani na moru, o vjetru.
Vjetru za kojeg treba imati poseban osjećaj…
Teško je to opisati i staviti na papir, ali dok sjediš moraš osjećati brod. U slučaju da nemaš taj fini osjećaj za brod, za vožnju broda i za brzinu, onda vjerojatno nećeš biti brz, a ni napraviti neki rezultat.
Stipanović je rezultate napravio, hrvatsko jedrenje načinio prepoznatljivim, i to samozatajno i daleko od pompe i blještavila. Pogledom unatrag, prvi veliki međunarodni uspjeh ostvario je 1999. godine na Svjetskom kadetskom prvenstvu osvojivši srebro u pojedinačnoj i zlato u ekipnoj konkurenciji, te drugo mjesto u Team Raceu. Godinu dana kasnije na Svjetskom prvenstvu ponovno se okitio s dvije medalje, prvo mjesto u ekipnoj i treće mjesto u momčadskoj konkurenciji.
U svom trećem kadetskom nastupu za reprezentaciju, na Svjetskom prvenstvu 2001. godine, Tonči je osvojio broncu u ekipnoj konkurenciji. Ekipne medalje osvajao je s reprezentacijom koju su uglavnom činili Šime Fantela, Igor Marenić i Ivan Kljaković Gašpić. Naslov svjetskog prvaka u juniorskoj konkurenciji na adresu je stigao i godine 2002. kada prelazi u klasu Laser 4.7, u Laser Radialu 2003. je bio i europski i svjetski prvak.
Korak dalje, 2003. godine Tonči je zajedrio u olimpijskom Laseru, a na svjetskom juniorskom prvenstvu bio je brončani. Srebro je stiglo godinu poslije na istom natjecanju, a onda i srebro na Europskom juniorskom prvenstvu da bi se, nakon muke, rada i odricanja, sve posložilo 2010. godine kada je osvojio prvo europsko zlato. Sljedeće godine Tonči je obranio naslov europskog prvaka, te ispunio olimpijsku normu za London 2012 godine. Doslovce su ga dijelili metri od olimpijske medalje, bronca mu je odlepršala u zadnjih stotinjak metara regate.

 “Jozo je želio da se osjećamo i radimo kao profesionalci…”

Ono što je propustio u Londonu obilato je nadoknadio u Rio de Janeiru postavši prvi hrvatski jedriličar s olimpijskom medaljom, osvojio je srebro, makar se i tada malo tugovalo zbog propuštene prilike za zlato. Srebro na igrama isklesano je i u Tokiju, a sve to uz alate Joze Jakelića…
Jozo Jakelić je uvijek bio u ovom klubu, ali trenerskim poslom se počeo baviti 1996. godine. Ja sam tada imao 10 godina i taman sam počinjao ići na sve naše regate u Hrvatskoj, bilo je to vrijeme kad i nisam bio baš dobar, ali skupa smo krenuli i ostali.
I proveo je više vremena u djetinjstvu s Jozom nego sa svojim roditeljima…
Ma postao je drugi otac, jednostavno. Imali bi i po 12 regata godišnje samo u Hrvatskoj. Stalno se putovalo. Ako nisu bile regate bile su neke pripreme. U to vrijeme smo imali bazu u Starom Gradu, tamo smo išli na zimske i na ljetne pripreme. Dolazili su nam i stranci, uglavnom Talijani tako da je već u ranoj fazi Jozo imao taj stav – nabrijan i profesionalan. Želio je da se osjećamo i radimo kao profesionalci od malih nogu. I sada je nekim mojim kolegama smiješno kad Jozo kaže da bi me znao potjerati doma s treninga jer ja mislim da se to više ne događa godinama, ali imao je stvarno malo oštriji stav prema svemu i ako nisi davao svoj maksimum i bio ozbiljan, znali smo da je bilo bolje ostati doma nego doći na trening. Onda sutra ujutro dobiješ za poklon jedan pedagoški brifing i tek onda imamo trening.
Ta Jozina vrlina brzog odlučivanja bila je presudna i u trenutcima kad je u laser Tonči tek ulazio.
U isto je vrijeme u “Mornara” jedrio Karlo Krpeljević, a kako u klasi optimist možeš biti do petnaeste godine ili dok si lakši od 65 kilograma, a Karlo je uz to bio i nižeg rasta, nekako je bio predodređen za jedriti u dvojcu. Tada smo, kako smo bili jako dobri prijatelji, provodili smo i dosta vremena zajedno, odlučili da ćemo biti u dvojcu, ali sve je pomrsio Jozo koji je rekao da ću jedriti u klasi laser, i točka. I dobro da je tako bilo jer da nije bilo tako brze Jozine odluke, tko zna bili mi i razgovarali. Klasa laser je najrasprostranjenija klasa u svijetu što se tile olimpijskog broda i još najdostupnija, najjeftinija i stvarno iz te klase su izašli svi najpoznatiji jedriličari u povijesti. U toj klasi brod bi trebao biti svima isti, onakav kakvog ga dobiješ iz tvornice. Jednostavna je tajna uspjeha – moraš biti bolji od drugih, i kompletan – znati jedriti i po laganom i jakom vjetru.
I donijeti medalju u grad koji priznaje samo pobjednike, ali…
Ono kad si drugi kao da nisi ni bio na prvenstvu i to je čak nekad i dobro. Svi mi sportaši iz Splita nekako i prije odlaska znamo za to i sigurno nam je to dodatni motiv. 

 “Morao sam uzeti mađarsku vižlu…”

Ono kad smo spomenuli da je jedrenje sport koji iziskuje 24-satni angažman, nismo napisali tek ustaljenu frazu već shvatili da Tonči jednostavno ne može bez jedrenja…
Pokušavam u svim smjerovima što se jedrenja tiče tako da imam i jedan mali brodić na daljinski. Imam sad i najnoviji brod između tog na daljinski i ovog što jedrim u laseru, ti brodovi lete iznad mora. Baš sam prije jedno mjesec dana imao nezgodu, malo sam se polomio pa sam šivao četiri punta i još dva na arkadi, ali, eto, pokušavam iskoristiti vrijeme i upoznati se sa svim novim u jedrenju. Netko ode na odmor na otok ili na Havaje, a moj odmor je vožnja broda koji nije laser. 
Ili šetnja četveronožnog ljubimca sa suprugom kojoj je, na prvu, bio i namijenjen da provodi s njom usamljeničke dane kada je Tonči negdje daleko po svijetu, ili nešto bliže po Jadranu, u brušenja medalja i napornim i ustrajnim mislima da izvuče maksimum.
Kad sam počeo živjeti tada s curom, sad sa ženom i dosta sam putovao, a ona se u to vrijeme spremala za pravosudni ispit, odlučili smo uzeti psa Sata koji joj pravi društvo. Zapravo, onda kad smo raspravljali o tome dosta često smo viđali jednog čovjeka sa psom, mađarskom vižlom koji se meni na prvu svidio. Onda smo ga malo guglali i na kraju odlučili da je to to. Sad ga u noći treba pokrivati pet puta, i svaki put nas on probudi da ga pokrijemo, ali dobro već je sad u godinama, ima ih 11 i pol, pa je za razumjeti…

POSLJEDNJE DODANO: