Žana Marendić: “U Teti Opereti još uvijek živi djevojčica koja je s pet godina otkrila čaroliju opere”

Od djevojčice koja je s pet godina prvi put zakoračila u kazalište do operne umjetnice koja danas djeci otvara vrata svijeta glazbe, Žana Marendić nikada nije prestala gledati operu dječjim očima. Njezina Teta Opereta dobila je novo ruho i novu pozornicu u Multimedijskoj dvorani Jakova Gotovca Hrvatskog doma Split. Uoči izvedbe 31. listopada razgovarali smo o nastanku omiljenih likova, ljubavi prema operi i onome što odrasli umjetnici mogu naučiti od djece.

Operu ste zavoljeli s pet godina, kada vas je teta prvi put odvela u kazalište. Što je od tog prvog susreta ostalo toliko snažno u vama da ste godinama poslije stvorili svoju Tetu Operetu?

Od tog prvog susreta s operom, kada sam kao petogodišnja djevojčica odjenula svoju najljepšu svjetlucavu haljinicu i prvi put zakoračila u kazalište, u meni je ostao jedan poseban osjećaj – udivljenje. Volim tu riječ jer najbolje opisuje ono što sam tada doživjela. Bila sam opčinjena čarolijom opere, umjetnosti u kojoj se istodobno pjeva, glumi, pleše i živi, u kojoj se susreću raskošni kostimi, scenografija, balet i čudesni ljudski glasovi. Danima nakon predstave crtala sam balerine i pjevačice u krinolinama. Bila sam tako mala, a taj svijet tako velik da mi je cijelo iskustvo ostalo u sjećanju poput najljepšeg sna.

Odrastala sam u obitelji u kojoj se mnogo pjevalo i sviralo, uz različite glazbene žanrove, od jazza i mjuzikla do rocka i Edith Piaf. U tinejdžerskim godinama imala sam i vlastiti rock-sastav. Sa 15 godina gotovo sam slučajno pristupila audiciji za solo pjevanje u Glazbenoj školi Josipa Hatzea. Otpjevala sam Ave Mariju iz rock-opere Gubec-beg, koju je izvodila Josipa Lisac, i osvojila najviše bodova na prijemnom ispitu. Tako je započelo moje klasično glazbeno obrazovanje.

Presudan trenutak dogodio se kada sam prvi put čula glas Marije Callas na gramofonskoj ploči. Taj me glas toliko fascinirao da sam poželjela postati operna pjevačica.

Upravo iz tih uspomena i ljubavi nastala je moja Teta Opereta. Ona je zapravo moja životna i operna priča, priča o ljepoti i tajni ljudskoga glasa, koji smatram najčudesnijim instrumentom. Željela sam djeci približiti onu istu čaroliju koja je mene osvojila s pet godina, probuditi u njima znatiželju, maštu i udivljenje. Predati glazbu publici s najvećom ljubavlju za mene je golema radost, blagoslov i dar. To je moja mala velika životna misija.

Sjećate li se trenutka kada je Teta Opereta dobila ime i osobnost? Koliko je u njoj vas, a koliko one djevojčice koja je očarana gledala pozornicu?

Sjećam se jako dobro, kao da je bilo jučer. U Teti Opereti zapravo sam sva ja! Volim za sebe reći da sam žena koja je odrasla, ali je u duši zauvijek ostala dijete. Vrlo sam odgovorna, temeljita i posvećena svemu što radim, ali istodobno beskrajno zaigrana i očarana životom. Upravo iz te zaigranosti rodila se Teta Opereta.

Nastajala je na gotovo čudesan način, najčešće noću. Budila bih se oko tri sata ujutro s gotovim stihovima, melodijama, dijalozima, pa čak i cijelim prizorima. U polusnu bih uzimala mobitel i snimala glasovne poruke samoj sebi kako ništa ne bih zaboravila. Sutradan bih sve preslušavala i zapisivala. Imala sam osjećaj da ta priča dolazi iz nekog dubokog, najiskrenijeg dijela mene, iz prostora u kojem još uvijek vjerujemo da je sve moguće.

I samo ime ima posebno značenje. Moja me teta prvi put odvela u operu kada sam imala pet godina, pa sam poželjela da upravo jedna teta djeci otvara vrata tog čarobnog svijeta. Tako je nastala Teta Opereta – ime koje se rimuje, nježno je, razigrano i djeci blisko.

A Barba Klavalir? Njegov lik nadahnuo je moj dugogodišnji kolega, izvanredni pijanist Zoran Velić, dok mu je ime osmislio moj nećak Josip. Jedne sam ga večeri pitala kako nazvati elegantnog, galantnog gospodina za klavirom, a on je gotovo odmah odgovorio: „Barba Klavalir!” Tako je i on postao dijelom ove priče.

Svi likovi Tete Operete na neki su način povezani s mojim životom, ljudima koje volim i umjetnicima koji su me nadahnjivali.

A koliko je u Teti Opereti one petogodišnje djevojčice? Ona je još uvijek ovdje, upravo sada daje ovaj intervju! I dalje je jednako očarana i zaljubljena u operu kao onoga prvog dana. Možda je upravo to najveća tajna Tete Operete – što nikada nisam prestala gledati svijet očima djeteta.

„Čarobni svijet Tete Operete” dobio je novo ruho i novu pozornicu. Što se promijenilo u odnosu na prvu predstavu, a što ste pod svaku cijenu željeli sačuvati?

Naša je Teta Opereta prošla jedan lijep umjetnički put. Najprije je nastala predstava „Teta Opereta i Barba Klavalir”, zatim „Glazbeni vremeplov Tete Operete”, a danas imamo „Čarobni svijet Tete Operete”, koji je doista dobio novo, raskošnije ruho.

Prva predstava nastala je iz golemog entuzijazma, ali u vrlo skromnim uvjetima. Tada sam gotovo sve radila sama, od teksta, režije i koreografije do osmišljavanja kostima. Danas, zahvaljujući Hrvatskom domu Split i ravnateljici Vanesi Klevi, imamo mogućnost okupiti sjajan kreativni tim i ostvariti ono o čemu smo prije mogli samo sanjati. Iznimno cijenim Vanesinu viziju i njezinu predanost razvoju publike, osobito činjenicu da djecu i njihovo upoznavanje s umjetnošću stavlja na prvo mjesto.

Naš redatelj Stipe Gugić donio je novu dramaturgiju i dinamiku te vrlo lijepo adaptirao moj izvorni tekst. Kostime potpisuje Ivana Bošnjak, čija je maštovitost stvorila prekrasan vizualni svijet, a koreografiju Nikol Marčić. Dobili smo i novi lik, Tetu Piruetu, koju utjelovljuje Marita Plazibat.

Posebno sam sretna zbog novih autorskih stihova koje sam napisala za operne arije koje se izvode na hrvatskom jeziku. To nisu doslovni prijevodi ni uobičajeni prepjevi, nego novi stihovi koji proizlaze iz radnje predstave, a pjevaju se na poznate operne melodije. Bio je to zahtjevan posao jer je trebalo poštovati glazbeni metar, ritam i zakonitosti pjevačke tehnike.

Jedna od najdražih promjena naš je Glasomir! U prvoj predstavi bio je to običan metar koji sam sama ukrasila šljokicama, a danas je izrastao u više od dva metra visokog, šarenog, svjetlucavog čarobnog prijatelja koji proizvodi zvukove i otkriva ljepotu svakoga glasa. Glasomir nas podsjeća na ono što je mene moja teta naučila još u djetinjstvu – da glasove nikada ne smijemo uspoređivati jer je svaki glas jedinstven, baš kao i svaki čovjek.

U novoj priči Glasomir i naši prijatelji kreću u avanturu kako bi oslobodili Papagenu, zatočenu u zlatnom kavezu Kraljice noći. No iza njezina veličanstvenog glasa krije se usamljeno, zaleđeno srce. Hoćemo li ga uspjeti otopiti i kako, to ipak prepuštam publici da otkrije!

Ono što sam pod svaku cijenu željela sačuvati jest duša Tete Operete – njezina toplina, zaigranost, čarobne lente kojima darujemo boju svakome glasu, susret s opernim likovima i neposredna komunikacija s publikom. Uvijek kažem da smo mi pjevači poput slikara, samo što umjesto kistom slikamo glasom i dušom.

Teta Opereta nije samo predstava za djecu. Ona je za sve ljude koji su sačuvali dječje srce. Najveća mi je radost kada vidim da se gledatelji vraćaju i po pet ili šest puta, jer očito u tom našem čarobnom svijetu pronalaze mjesto na kojem se duša može odmoriti, razigrati i razveseliti.

Odrasli često misle da je opera djeci preteška ili nerazumljiva. Što se dogodi kada je djeca čuju prvi put, prije nego što im itko kaže što bi o njoj trebala misliti?

Opera djeci nije preteška! Ona može biti jako zabavna ako je mi umjetnici takvom učinimo. Zato smatram da je nužno stvarati operne predstave za djecu i silno priželjkujem da kazalište ponovno na repertoar vrati „Malog dimnjačara”.

Moja je namjera u svakoj ulozi, u svakoj operi, predati ljubav, poruku iz srca i ono najbolje od sebe. Opera je kraljica glazbenog teatra upravo zato što od umjetnika traži jako puno. Ona objedinjuje glazbu, glumu, pokret, emociju i, iznad svega, istinu.

A kada opera nosi istinu, onda je ona prepoznatljiva i onim najmanjim, najčišćim srcima. Djeca osjećaju iskrenost. Ne trebamo ih podcjenjivati niti im unaprijed govoriti da je opera nešto teško i nerazumljivo. Ako im mi umjetnici donesemo tu čaroliju s ljubavlju i istinom, ona će do njih doprijeti.

Na Akademiji radite s budućim profesionalnim pjevačima, a kao Teta Opereta s djecom koja tek otkrivaju vlastiti glas. Što ste od najmlađih naučili i prenosite li nešto od toga svojim studentima?

Od djece se može naučiti toliko toga! Ona su iskrena, neposredna, svemu vjeruju i potpuno se predaju onome što ih veseli. Upravo zato svojim studentima često govorim da trebaju učiti od najmlađih. Pozivam ih da dođu među djecu i uče od njih.

Ja sam oduvijek željela pjevati. Kao djevojčica stalno sam vježbala, istraživala, zamišljala svoje nastupe, baš kao što se prikazuje u našoj predstavi. Imala sam svoju malu sobicu u kojoj sam vježbala i sanjala. Danas je ta moja sobica puna nota, a u nju dolaze poznati glazbenici i dragi prijatelji iz cijeloga svijeta.

To je ono što nastojim prenijeti svojim studentima – da se uvijek znaju vratiti u vrijeme dječje mašte i igre. Da sačuvaju onu iskrenu radost i ljubav prema glazbi koju su osjećali na samom početku.

Predstava ponovno igra 31. listopada. Što čeka djecu koja prvi put ulaze u vaš čarobni svijet, a čemu se mogu veseliti oni koji Tetu Operetu već poznaju?

Upravo to – jedno čarobno iskustvo! Djeca mi se stalno javljaju, šalju poruke i dijele svoje oduševljenje. Imam pun hladnjak njihovih poruka i crteža!

Jednom sam plivala u moru kada je neka djevojčica povikala: „Eno Tete Operete!” Prepoznala me bez šminke, kostima i svega onoga što inače nosim na pozornici! To su za mene neprocjenjivi trenuci.

Djeca su iskrena, svemu vjeruju i obožavaju Tetu Operetu. Upravo me njihova ljubav i oduševljenje svaki put iznova usreće.

Vjerujem da će oni koji prvi put dođu otkriti jedan potpuno novi, čarobni svijet opere, a oni koji nas već poznaju ponovno uživati u susretu s Tetom Operetom i njezinim prijateljima. Najvažnije mi je da djeca iz kazališta izađu sretna, puna dojmova i ljubavi prema glazbi.