I dok svi deklarativno podržavaju bavljenje sportom, busaju se u prsa kada se nižu medalje pod hrvatskom zastavom, u stvarnosti se, za poticanje mladih da se bave sportom, čini – ništa. Ili jako malo. Vaterpolska stvarnost u Splitu daleko je od sna, sna za kojeg generacije već vjeruju da će postati java, ali nikako da postane. Jer… nakupi se puno stvari u životu, onih za koje uvijek misliš da se događaju nekom drugom.
A oni su reprezentativci, svjetski rekorderi, svjetski prvaci i vice prvaci. Trofejni sportaši u Hrvatskoj.
– Splitski vaterpolo nije u sjajnom stanju, dapače je situacija daleko od blistave. Imamo dva POŠK-a, Mornar u ogromnim financijskim problemima, Jadran koji se još nekako drži,… i sve to pred dolazak europskih reflektora. Iskreno bih volio da Europu dočekujemo s jačim splitskim vaterpolom, s boljim uvjetima za treniranje i da nam to Europsko prvenstvo bude nekakva „odskočna daska“. Elita dolazi, ne želim biti grub, u sredinu koja nije elitna – veli Mile Smodlaka, nekada proslavljeni sidrun, danas pored bazena – u trenerskoj koži.
Kapicu je na suhom ostavio prije više od desetljeća pa uskočio u ulogu trenera Jadrana u kojem je i ponikao. Sjajni rezultati i karijera do zvijezda pisala se, pak, u redovima dubrovačkog Juga. I to u vaterpolskoj priči koja, skromno tvrdi Smodlaka, “nije baš posebna” iako ima medalje teške truda i osmijeh iza kojeg stoji priča vrijedna divljenja.
– Ja sam imao i sreću što je Jug mene prepoznao i kasnije mi se sve najbolje i najvrijednije u igračkoj karijeri dogodilo u Jugu – u dahu priča svojedobno briljantni centar svjetske klase.
“Cilj je domaće prvenstvo…”
Iako emotivno vezan za klub, pogađate, ne umanjuje to želju da Jadran u svakom narednom susretu pobjedi Jug.
Ovako je sve krenulo.
– Majka nas je odvela na plivanje jer je i tada bilo riječi kako bavljenje sportom poboljšava i držanje i snagu i duh. Treba biti pošten i priznati i reći da sam ja u jednom trenutku odustao, baš kad smo trebali otići na zimski bazen jer je ljeti to skroz drugačiji ambijent, ali sam imao i sreću da je brat ostao u vaterpolu pa sam se i ja ponovno priključio iduće ljeto – od tada do danas je njegova vaterpolo priča – u kontinuitetu. Do vrha. Trofej Kupa u vitrinama je na Zvončacu, više nego ikad priželjkuje se i čelo u prvenstvu.
– Pa… trofej je u naš klub stigao nakon ogromnog posta, više od 25 godina, ali naš je glavni cilj domaće prvenstvo pa nisam skroman kad kažem da je to kup natjecanje već odavna iza nas. Prvi koračić, onaj sitni, smo napravili jer smo Jug, koji je izravni konkurent, pobijedili u Splitu s dva gola razlike. Možda i baš ta gol razlika odluči – govori nam Smodlaka.
“Izborniku Tucku sam rekao da me ne vodi na Olimpijadu!”
Njegovi albumi puni su uspomena, djetinjstvo tek naoko obično i bez briga, ali zahtjevnu je poziciju u bazenu trebalo, sportskim rječnikom kazano, iznijeti. Snaga i izdržljivost ključni su momenti uspjeha.
– I vjerujte mi, ja danas gledam momke na treningu, kako i koliko treniraju, koliko se odriču i neshvatljivo je da sam ja te napore prolazio, čak i da sam igrao. Svatko voli nagradu, pogotovo kad si u klubu u kojem se sve osvaja pa to postane i normalno, onda taj osobni trofej znači još i više.
A bilo ih je. Od nagrade struke do odličja na natjecanjima. Osim na Olimpijadama…
– Izbornika Tucka sam upozoravao da nisam dobar lik za Olimpijadu, da ne donosim sreću… I svi tu priču već znaju – u Ateni smo iz raznih razloga bili „out“ od prvog kola, dogodile su nam se i ozljede i tako… Ali, Sydney i Peking su bili turniri na kojima smo bili super, igrali smo dobro, sve je išlo prema tome da ćemo ostvariti veliki rezultat i onda pad. U Sydneyu nas je mučila gripa, do polufinala smo dogurali bolesni i normalno da se osjetio pad.
“Vaterpolo svijet stiže u Split, a naša djeca nemaju uvjeta za treninge?”
Pad koji je doživio i sport u vodi kada je bilo jasno kako postavljenja balona iznad bazena na Zvončacu ne predstavlja ništa drugo nego politički manevar ususret lokalnim izborima.
– Nama ništa ne znači da postanemo interesantni i popularni u Europi kad imamo limite kad nama djeca treniraju u dvije plivačke pruge. To bi se sad trebalo promijeniti, ali i dalje se borimo. I pravo je čudo što ta djeca uopće mogu konkurirati drugoj djeci, a kamoli osvajati titule – jasan je Smodlaka.
Iako je kratak period bio i na nogometnom travnjaku, ljubav prema vodnom sportu genima mu je usadio otac. I danas biciklom prelazi kilometre i kilometre, a trenerska egzibicija puno je lakša kada stres nije saveznik, nego tek slučajan prolaznik.
– Nikad nisam imao problema sa stresom, problemi u vaterpolu su drugačija naravi. Ovdje jedan dan jesi, drugi dan te nema. Egzistencijalne stvari su najveća muka, naš sport je na nivou da ovisimo o pobjedi ili porazu – hoćemo se raspasti, sutra imati sponzora ili drugo. Te stvari mene troše – priznaje.
Gdje onda pronaći rješenje, onako optimistično pitamo našeg proslavljenog sugovornika.
– Ha… Otići često u crkvu i zapaliti svijeću. Malo sam sarkastičan, ali istina je to. Jadran spašava novac privatnika, bivših igrača. Rješenja ne vidim, uvijek se netko javi da se sportu daje previše. Ali, kad vidimo gdje sve država daje novac, pametnije bi bilo da se više daje u sport. Sport donosi dobro djeci, cijeloj obitelji. To su prijateljstva, druženja, zdrav život. Djeca se znaju socijalizirati, postaju ozbiljni ljudi, oni su kasnije i dobri radnici, jer su kroz vaterpolo imali puno odricanja i discipline. Kad to naučiš kao mali, to ostaje za cijeli život.
Jer bavljenje sportom donosi samo – benefite.