Zašto volimo šport?

Šport je postao globalni fenomen koji kao malo što drugo privlači pozornost velikog broja  ljudi. Kažu da je, primjerice, utakmicu između Brazila i Hrvatske, na otvaranju Svjetskog prvenstva u nogometu, promatralo oko dvije milijarde ljudi. Teško se je sjetiti događaja koji bi mogao tako ujediniti osjećaje jednog naroda kao što to može šport. Suvremeni je šport već odavna prestao biti samo šport; postao je veliki biznis, a čini se da postaje i svojevrsna  politika. Fenomenu športa može se pristupiti s različitih gledišta. Tako će sociolozi u športu prepoznati nastavak vježbanja ratničkih vještina muškaraca u mirnodopsko vrijeme, a navijačku će strast protumačiti procesom poistovjećenja s igračem ili ekipom za koju 
se navija. Uspjesi i porazi će se stoga doživljavati i na osobnoj razini. Drugi će u športu prepoznati religiju suvremenog sekulariziranog društva; religiju koja ima vlastite ritmove, svečanosti i obrede. To vjerojatno nije ni daleko od istine. No, koliko god sociološka tumačenja športa zvučala uvjerljivo, čini mi se da ne odgovaraju do kraja na pitanje iz naslova. Kad bi šport bio samo vježbanje ratničkih vještina u mirnodopsko vrijeme teško da bi se razvili brojni športovi koji nemaju nikakve veza s ratovanjem, tj. s nasiljem. Potom teško bi se tim pristupom objasnilo sudjelovanje žena u športu. Nije moguće ni navijačku strast i ljubav pojasniti samo procesom poistovjećenja, željom za pripadnošću određenoj skupini i sl. Također, uz svu posvećenost natjecanju ili navijanju u športu i u srcu suvremenog čovjeka progovara žeđ za istinskom duhovnošću i religioznošću. Meni se čini da je na djelu nešto puno dublje, a ujedno i puno jednostavnije. Šport volimo jer je šport prije svega i nadasve igra. Šport nema svrhe izvan sebe samoga; ne služi nečemu drugomu izvan onoga što jest i što označava.

Sigurno da je sa športom povezano puno drugoga: novca, utjecaja, politike itd., a to nas i ljuti jer doživljavamo kako je šport tim “drugim” obeščašćen, zaprljan i okaljan. Iskazujući ljubav prema športu, ukoliko je igra, otkrivamo svoje djetinje lice, svoju želju za vječnom mladošću, za vječnim djetinjstvom; željeli bismo da igra nikada ne prestane. Ljubavlju prema športu intuitivno doživljavamo kako smo svi zajedno dionici jedne velike, čudesne “igre” koja prožima svako živo biće, čak  cjelokupni svemir. Sudionici smo igre koja se zove život, a htjeli bismo da nikada ne prestane, da nikada ne dočekamo zadnji zvižduk. Uistinu, svi smo igrači na igralištu života te se igramo i kad možda ne bismo htjeli. U toj igri koja se zove život nema rezerve i zamjene; svi smo važni i nezamjenjivi i to upravo na onoj poziciji na kojoj se nalazimo. No, važno je korektno i pošteno igrati i odigrati, jer kad se odsvira zadnji zvižduk igra ne da prestaje, nego tek zapravo počinje. Tada ćemo shvatiti da je zemaljski život bio tek više-manje naporan trening za onu vječnu suigru između nas i Stvoritelja, a zbog koje nas je božanski Igrač i Trener i Gospodin Isus nas upozorava da ako ne postanemo kao djeca nećemo ući u kraljevstvo Božje. 

Ljubavlju prema športu, prema igri u nama se budi ono djetinje, ono nešto duboko za što smo vjerovali da je nepovratno izgubljeno, a i mi s njime. Šport uvijek iznova otkriva i vraća ono izgubljeno, ili bolje reći, duboko zapreteno u nama; raspiruje vatru zapretenu ispod nanosa pepela proteklih događaja i umrlih osjećaja; budi zatrpane izvore te na površinu, u osjećaje, u srce, u riječi, u krik, vapaj i molitvu donosi nekad potok nekad rijeku. Kroz ljubav prema igri opet iznova, makar na kratko – toliko kratko koliko traje utakmica – postajemo djeca. A postati dijete znači biti na putu u kraljevstvo Božje, u vječnu igru.