Danijel Zagorac: Do seniora nisam znao što je golmanski trening, Tiho Bulat me izgradio kao vratara

Priča Splitova vratara Danijela Zagorca sigurno je obilježila drugi Splitov izlazak u Europu. Uoči uzvratne utakmice protiv Mike opet je prvo pitanje: Kako nos? Smanjuje li se bol?

– Mene zapravo ništa ne boli do te mjere da sasvim zaboravim da nešto nije u redu. Tek kad ga dodirnem zaboli me, ali i tu je situacija svakim danom sve bolja – priča Zagorac.

I u takvom stanju imao si jednu veliku obranu protiv Armenaca u Parku mladeži…

– Iskreno, ne znam je li ta lopta išla u okvir. Tijekom susreta ja i zaboravim na problem, te branim kao da se ništa nije dogodilo.

Kako Glumac? Je li vaš žestok sudar na treningu ostavio traga?

– Grubo je izgledalo, ali nema težih posljedica, možda jedino još on osjeća rame. I taj duel dosta govori o mom stanju, ja jednostavno zaboravim na nos jer me ništa ne boli dok ga ne dodirnem.

Pustimo malo Europu i ozljedu sa strane, ti si baš proizvod Splitove škole… Jesi li ikad igdje drugdje branio?

– Ne. Tek me pokojni Pajo, legenda splitskog malog nogometa, odveo na par treninga u Krilnika. U Splita sam od osme godine.

Kako to da si se baš upisao u klub iz Parka mladeži?

– Dogodilo se to sasvim slučajno. Ja sam rođen u Drnišu, a u grad Split smo obitelj i ja došli kao izbjeglice iz Mirlović Polja. U klub sam se upisao kada smo već iz hotela Split, gdje smo prvotno bili smješteni, preselili na Blatine. I evo, tu sam ostao do danas…

Pamtiš li koju zanimljivu zgodu iz prvih dana?

– Pa da. Počeo sam kao igrač i tako je bilo sve dok nisam prvi put navukao rukavice. Trener Ivica Miletić me tada prebacio u bolju skupinu, mi smo je tada zvali “selekcijom”, a zapravo se radilo o mlađim pionirima i tu je počeo moj put.

Jesi li branio standardno u omladinskom pogonu?

– Za svoje godište da, ali kad smo bili ulazna generacija, onda ne. Bilo je tu dobrih vratara, primjerice Franko Bilić i Matej Gabrilo. Tek u juniorima sam bio prvi vratar čim sam došao iz kadeta.

Tko je tada bio trener vratara?

– Ma kakav trener vratara…

!?

– Na samom početku sam nešto malo radio sa Stipom Marinčićem, koji je tada bio u klubu, ali to je trajalo jako kratko. Sve do seniora ja zapravo nisam odradio niti jedan pravi golmanski trening.

A onda?

– Branio sam za prvu momčad Splita u 4. ligi, kada sam za trenera imao Mišu Lončara, pa Ratomira Vukčevića. Te sezone smo osvojili drugo mjesto, a onda je počeo nagli uspon kluba.

Dugo si čekao priliku u 1. HNL, je li ti ikad došlo da odeš iz Parka mladeži?

– Ja sam zapravo branio prvu polusezonu u Drugoj ligi, a onda je tijekom zimske stanke došao Andrija Vuković, koji je standardno branio pune dvije godine, i to jako dobro. Moj prvoligaški debi bio je protiv Hajduka u proljetnom dijelu druge Splitove sezone u elitnom razredu. Da, bilo je u tom periodu čekanja i trenutaka kada sam želio otići na posudbu negdje gdje ću braniti, ali strpljenje se na kraju ipak isplatilo.

Tada si, što je logično, želio priliku, a što danas priželjkuješ?

– Sezonu bez ozljeda. I prošle zime sam se ozlijedio na treningu nakon priprema u Turskoj, te propustio utakmice protiv Hajduka i Dinama, a i prije godinu dana me također potrefila nezgoda, kada me nakon jednog Rocinog udarca lopta nezgodno pogodila u ruku, nakon čega sam još dugo osjećao bol.

Prošla jesen bio je tvoj najbolji period u karijeri, tvoje ime počelo se spominjati i u kontekstu reprezentacije…

– Imao sam period takve sigurnosti da mi se činilo da nema šanse da primim gol i da se igra još jedna utakmica. Bilo je to taman negdje u vrijeme kad smo pobijedili Dinamo sa 1:0 kod kuće. Proljetni dio počeo je izostancima, koje sam već spomenuo, a ukupno mi je čast ako sam i u jednom periodu bio u razmišljanjima stručnog stožera najbolje vrste.

Objektivno i nije neka situacija s vratarima, Pletikosa je puno dao hrvatskom nogometu, ali je na zalazu…

– Prvi njegov nasljednik je Subašić, a mislim da su ostala dva mjesta otvorena. I tu svaka priča prestaje, valja braniti i na terenu se dokazivati, pa onda što bude…

Koja ti je najdraža utakmica koju si branio?

– Na Poljudu protiv Hajduka 0:0. Bila je prva prvoligaška i uvijek će za mene biti posebna.

A najmrža?

– Poraz od Dinama 1:0 iz prošle sezone jako mi je teško pao. Taj gol Soudanija iz 89. minute baš me bio ubio. Igrali smo neloše, a i ja sam dobro branio. Bilo je deprimirajuće nakon jako lošeg starta izgubiti i susret u kojemu napokon igraš dobro.

Obrana koju pamtiš?

– Kontra Hrvatskog dragovoljca iz 46. minute utakmice u Parku mladeži prošle sezone. Možda je nitko ne pamti osim mene i mog trenera Tihe Bulata, ali reakcija na taj udarac Doležala bila je uistinu sjajna.

Spomenuo si Bulata…

– Čovjek koji mi je pomogao i izgradio me kao vratara. Nisam do sada napravio puno u karijeri, ali ono što sam postigao dugujem najviše njemu.

Zašto misliš da nisi puno napravio?

– Učinkom za svoj klub u HNL-u sam prezadovoljan, ali ukupno ipak premalo za one koji slabije prate domaću ligu, a i ciljeve koje sam sebi postavio.

Koji su to ciljevi? Europa?

– Recimo da je to za početak ovaj izazov igranja kvalifikacija Europske lige. Split nikad nije imao mlađu ekipu na startu prvoligaške sezone i na nama je da napravimo nešto upečatljivo.

Je li uzvrat protiv Armenaca formalnost?

– Ja sam Miku doživio kao ekipu koja nam može zagorčati život ako ih ne shvatimo ozbiljno. Oni su nama bili nepoznanica i nije bilo lako od starta preuzeti rizik u igri. Vidjeli ste da mi do gola nismo ni imali neke prilike, a i pregled Mikinih ranijih europskih utakmica sugerira da ih nitko nikada nije baš razbio.

Hapoel je neka druga priča…

– Izraelci su favoriti, momčad koja svoje prvenstvo završi ispred dva sudionika natjecanja po skupinama Europske lige, to sigurno jest. Ali, ajmo mi najprije dati sve od sebe u uzvratu u Armeniji.

Imaš li neki poseban ritual uoči utakmice?

– Ništa posebno. Ne volim da me itko gnjavi i zabavljam se slušajući muziku i gledajući vratarske obrane na YouTubeu.

Što kažeš na čuvare mreža na ovom SP-u u Brazilu?

– Bilo je stvarno vrhunskih obrana, Navas, Ospina, Howard, M’Bolhi… Branili su čudo, da ne spominjem opet i Neuera, koji je potvrđena vrijednost.

Ti si svojedobno izbio u prvi plan nakon što si branio jedanaesterce prethodno se vješajući rukama za gredu. Bilo je to protiv Solina?

– Da, ali odustao sam od takvog načina jer sam kasnije pročitao da to nije u duhu fair-playa.

Što bi se onda reklo na nizozemskog vratara Krula, koji je uoči svakog izvođenja imao protivničkom igraču nešto za reći?

– Pa ne znam, sigurno i tu ima elemenata nesportskog ponašanja. Ja to ne bih nikad radio, ne sviđa mi se.

Čije udarce ti je najteže bilo braniti, bilo na treningu ili od protivnika?

– Ante Vitaić ima baš nezgodan udarac pun felša. Dosta je radio na šutu. Od ranije pamtim Marka Milata kao jako neugodnog…

Na kraju još par riječi o tvojim klupskim kolegama…
Vuković?

– Andrija mi je puno pomogao da se razvijem u pravog vratara. On je miran i staložen čuvar mreže, od kojega se puno moglo naučiti.

Duka?
– Pamtim ga još dok je bio u omladinskom pogonu. On je napravio najveći napredak kojega sam ikad vidio, siguran sam da će nakon mene braniti u Splita, te ukupno napraviti veliku karijeru.