Tvornica je zatvorena, ali smrt i dalje vreba: Vranjic desetljećima plaća cijenu azbesta!

Desetljećima sinonim za kvalitetu i trajnost, masovno se koristio u brodogradnji, građevinarstvu, tekstilnoj i automobilskoj industriji. Danas tihi ubojica, kancerogeni materijal čije se razorno djelovanje na ljudsko zdravlje može pokazati tek nakon nekoliko desetljeća. Od bolesti povezanih s azbestom na području Vranjica, prema navodima koji se godinama iznose u javnosti, umrlo je više od četiristo ljudi. Strašne posljedice rada tvornice „Salonit” jasno se vide u mjestu u kojem je teško pronaći obitelj koja nije čula za bolest povezanu s azbestom ili se s njom osobno susrela.

Ono što najviše zabrinjava zapravo je činjenica da ta priča nije završena. Azbest je, prema upozorenjima stanovnika, i dalje prisutan na prostoru nekadašnje tvornice, na dotrajalim objektima i među ostacima industrijskog kompleksa. Sitne ostatke materijala mogu usitnjavati automobili, a oštećivanje i raspadanje azbestnih proizvoda može dovesti do oslobađanja opasnih vlakana u zrak. Kolika je stvarna izloženost stanovnika danas, pitanje je na koje bi odgovor trebala dati sustavna stručna mjerenja.

Maleno mjesto koje je zbog svoje ljepote nekad nazivano Malom Venecijom postalo je simbol bolesti, straha i smrti. Vranjička bolest lokalni je naziv za azbestozu, kroničnu bolest pluća uzrokovanu udisanjem azbestnih vlakana. Među najtežim bolestima povezanima s azbestom je mezoteliom, zloćudni tumor koji najčešće zahvaća poplućnicu. Brojni bivši radnici Salonita godinama su bili izloženi azbestnoj prašini u proizvodnim pogonima, a posljedice takve izloženosti mogu se pojaviti i mnogo godina nakon prestanka rada.

Krov nekadašnje tvornice danas je na pojedinim dijelovima toliko oštećen da podsjeća na švicarski sir. A materijal od kojeg je izrađen? Azbestno-cementne ploče, upravo one zbog kojih je Salonit desetljećima bio poznat. Ono što je nekada predstavljalo proizvodni uspjeh danas je podsjetnik na industrijsko nasljeđe koje još uvijek traži konačno rješenje.

Posebno je porazno što se sve to događa na nekoliko kilometara od Splita, u prostoru koji bi zbog svojeg položaja uz more mogao predstavljati jedno od najvrjednijih područja za razvoj grada Solina i šire okolice. Umjesto uređene obale i sadržaja primjerenih prostoru, stanovnike dočekuje industrijski kompleks čija je prošlost obilježena teškim zdravstvenim posljedicama.

A priča o Salonitu nije samo priča o azbestu. Ona je i priča o privatizaciji, poslovanju, kaznenim prijavama i pravosudnim postupcima.

Prema ranijim medijskim izvještajima, nekadašnji vlasnik Salonita Jozo Ćurković godinama se nalazio u Bosni i Hercegovini, izvan dosega hrvatskog pravosuđa. Salonit je kupio u veljači 1998. godine, a tvornica je zatvorena 2008. Još početkom dvijetisućitih protiv njega su podnošene kaznene prijave povezane s poslovanjem tvornice. Radnici su ga optuživali za niz nepravilnosti i kaznenih djela gospodarskog kriminaliteta.

U izvornim izvještajima spominje se i da je njegova obitelj iznajmljivala unutarnje prostore nekadašnje tvornice drugim tvrtkama. Aktualno vlasništvo, korištenje prostora i pravni status Ćurkovića potrebno je potvrditi službenim podacima, ali jedno je sigurno: sudbina Salonita odavno je prestala biti isključivo poslovno pitanje.

Za Vranjičane je, međutim, još veći problem ono što smatraju nedovršenom sanacijom tvornice. Jer što uopće znači sanirati prostor na kojem se desetljećima proizvodio azbest? Znači li to ukloniti samo vidljive ostatke? Očistiti pojedine dijelove kompleksa? Postaviti ogradu i upozorenja? Ili sanacija podrazumijeva potpuno uklanjanje opasnog materijala, provjeru onečišćenosti i dugoročan nadzor kojim će se potvrditi da prostor više ne predstavlja neprihvatljiv rizik za zdravlje ljudi?

To nisu pitanja na koja se može odgovoriti jednom rečenicom ili obećanjem da će se problem riješiti. Azbest zahtijeva stručan pristup, posebne postupke uklanjanja, zaštitu radnika i odgovarajuće zbrinjavanje otpada. Svako nestručno rukovanje može povećati rizik oslobađanja vlakana. Zato je iznimno važno da se eventualni preostali azbestni materijal ne uklanja improvizirano, nego u skladu sa zakonom i pravilima zaštite zdravlja.

Generacije radnika udisale su azbestne čestice, često nesvjesne posljedica koje će ih sustići desetljećima kasnije. Problem nije u svakom azbestnom proizvodu koji miruje i ostaje neoštećen. Najveća opasnost nastaje kada se materijal oštećuje, reže, buši, ruši ili struže, odnosno kada se njegova vlakna oslobađaju u zrak. Ta vlakna mogu biti toliko sitna da ih ljudsko oko ne vidi, a njihovo udisanje može uzrokovati ozbiljne bolesti pluća.

Čovjek danas može udahnuti opasna vlakna, a da se posljedice ne pokažu godinama ili desetljećima. Ne mora osjetiti ništa neobično, ne mora odmah kašljati niti imati bilo kakve simptome. Vrijeme prolazi, život se nastavlja, a bolest se može razvijati daleko od trenutka kada je došlo do izloženosti.

Zato je povijest Salonita istodobno i povijest brojnih ljudskih sudbina. Radnici koji su odlazili na posao kako bi prehranili obitelji, ljudi koji su godine proveli u proizvodnim halama, stanovnici koji su živjeli u blizini industrijskog kompleksa. Njihove priče ne mogu se svesti na statistiku. Iza svakog slučaja bolesti stoji čovjek, obitelj, liječenje, neizvjesnost i, u najtežim slučajevima, gubitak života.

Vranjic je desetljećima živio uz tvornicu. Ona je bila dio svakodnevice, izvor zaposlenja i važan dio lokalnoga gospodarstva. Ali upravo je taj odnos industrije i zajednice ostavio nasljeđe koje se ne može jednostavno izbrisati zatvaranjem proizvodnih pogona. Kada tvornica prestane raditi, strojevi utihnu, radnici odu, a gospodarska aktivnost nestane, ostaje prostor. I ostaje pitanje tko će ga očistiti, urediti i vratiti zajednici.

U slučaju Salonita to je pitanje posebno teško jer se ne radi samo o napuštenim halama ili dotrajalim zidovima. Riječ je o industriji čiji su proizvodi i otpad povezani s dokazanim zdravstvenim rizicima. Zato bi svaki plan budućeg korištenja prostora morao početi stručnom procjenom stanja i jasnim utvrđivanjem što je potrebno ukloniti, što nadzirati i na koji način osigurati da radovi ne izazovu dodatnu izloženost.

Stanovnici Vranjica imaju pravo znati kakvo je stanje danas. Postoji li aktualan i javno dostupan pregled preostalih azbestnih materijala? Kada su posljednji put provedena mjerenja? Tko je odgovoran za održavanje i osiguravanje napuštenih objekata? Postoji li plan potpune sanacije i iz kojih bi se sredstava ona financirala? Jesu li svi dijelovi kompleksa jednako obrađeni ili pojedine lokacije još čekaju rješenje?

Bez odgovora na takva pitanja teško je očekivati povjerenje javnosti.

A povjerenje je ovdje već odavno ozbiljno narušeno. Ljudi koji su godinama slušali o posljedicama azbesta ne mogu se zadovoljiti općenitim tvrdnjama da je stanje pod kontrolom. Potrebni su konkretni dokumenti, rezultati mjerenja, rokovi i jasno određena odgovornost. Ako je prostor siguran, to treba dokazati. Ako nije, potrebno je objasniti što će se poduzeti i kada.

Posebno zabrinjava mogućnost da se pitanje Salonita svede na još jedan dugotrajan administrativni problem. Na predmet koji se seli iz jedne institucije u drugu, iz jednog postupka u drugi, dok građani čekaju. A čekanje u ovakvim slučajevima nije bezazleno. Svaka godina bez jasnog rješenja znači još jednu godinu neizvjesnosti za ljude koji žive u neposrednoj blizini nekadašnje tvornice.

Istodobno, važno je razlikovati stvarnu opasnost od pretpostavki. Sama prisutnost azbestno-cementnih proizvoda ne znači da je svaka osoba u okolici izložena jednakoj količini vlakana niti da će se zbog toga razboljeti. Rizik ovisi o stanju materijala, mogućnosti oslobađanja vlakana, koncentraciji u zraku i trajanju izloženosti. Upravo zato su stručna ispitivanja i transparentno objavljivanje rezultata toliko važni. Bez njih se javnost ostavlja između straha i uvjeravanja da razloga za zabrinutost nema.

A Vranjičani zaslužuju više od toga.

Zaslužuju da se povijest njihova mjesta ne pamti isključivo po bolestima i smrti. Da se uz ime Vranjica ponovno vežu more, njegove uske ulice, stara arhitektura i posebna ljepota zbog koje je dobio nadimak Mala Venecija. Da djeca koja danas odrastaju u ovom mjestu jednog dana ne moraju postavljati ista pitanja koja su postavljali njihovi roditelji i djedovi.

Jer kada govorimo o azbestu, ne govorimo samo o prošlosti. Govorimo i o budućnosti. O tome kakav ćemo prostor ostaviti generacijama koje dolaze. Hoće li one naslijediti očišćeno i uređeno područje ili će se i dalje suočavati s ostacima industrije koja je prestala raditi prije gotovo dva desetljeća?

Salonit je nekada predstavljao proizvodnju, radna mjesta i gospodarsku aktivnost. Danas njegovo ime mnogima predstavlja nešto sasvim drugo. Bolest, strah, neizvjesnost i dugogodišnju borbu za sigurniji životni prostor. Upravo zbog toga odgovornost za rješavanje preostalih problema ne smije ostati samo na riječima.

Ako su nadležna tijela već provodila sanacijske zahvate, javnosti treba jasno pokazati što je napravljeno i kakvi su rezultati. Ako je dio posla ostao nedovršen, potrebno je objasniti zašto. Ako postoje pravne ili vlasničke prepreke, one ne mogu biti razlog da se pitanje zaštite zdravlja stanovništva jednostavno prepusti vremenu.

A vrijeme je ovdje već uzelo previše.

U Vranjicu se danas ne traži nikakav luksuz. Ne traži se nova velika investicija koja će preko noći promijeniti izgled mjesta. Traži se sigurnost. Traži se mogućnost da se živi bez stalnog pitanja što se nalazi u napuštenim objektima i kakve posljedice može imati njihovo propadanje. Traži se da industrijska prošlost napokon dobije odgovoran završetak.

I zato je njihovo „nešto” zapravo sve. Zdravlje i mir za njihovu djecu i sve buduće generacije koje će živjeti na tom području.

Jer živjeti uz nasljeđe azbesta ne bi smjelo značiti živjeti u trajnoj neizvjesnosti.

Ne popravi li se nešto, i to vrlo skoro, Vranjic će i dalje ostati mjesto u kojem je tvornica odavno zatvorena, ali njezina priča još uvijek traje.

A već se dobrano kasni…

https://www.facebook.com/watch/?v=1463028752267258

Ovaj programski sadržaj financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za medije.