Svake večeri u hrvatske domove ulazi kao smotani čičavi zabavljač! Evo priče o nadarenom glumcu Lovri Kondži iz sinjskog Otoka

Dok sam bio dijete uvijek sam se igrao po selu kauboja i indijanaca, policajaca i lopova, u djetinjstvu koje je bilo bezbrižno i bez ovih modernih čuda. U srednjoj školi u Sinju često su me angažirali za božićne predstave pa mi je gluma postajala sve zanimljivija, ali je nikad nisam doživljavao kao posao i nešto čime se možeš ozbiljno baviti. Krenuo sam razmišljati o tome krajem srednje jer je došlo vrijeme za fakultet, ali gluma mi je i dalje bila nepoznat teren. Bio sam čak uvjeren da glumačka akademija postoji samo u Zagrebu, da je nema u Splitu – riječi su to Lovre Kondže. Njegovo je ime jamstvo za uspjeh, i danas mnogima je onaj simpatični Martin s televizije, Martin Akrapa iz “Kumova”. Karma je to koja ga prati gdje god da dođe, zakon akcije i reakcije zbog kojeg ga od mjesta našeg susreta do prvog slobodnog stola na sinjskoj Pijaci zaustavi troje djece i još dvoje nešto starijih koji su ga zagrlili i nasmijali se u zajedničkoj slici.

Teško je i zamisliti budućnost, breme slave kojeg će nositi Lovre kad bude s tri ili četiri desetljeća glumačke karijere kad već tako mlad, a tek mu je 27, ostavlja dubok trag. I onda kad još čujete da u budućnosti ništa ne planira, a svemu se nada – od serije preko kazališta do filma, naprosto znate da je ovaj prvi televizijski izlet u Zaglavama, tek jedan od mnogih koji ga čekaju, baš kako ga zasigurno čekaju sati i sati glume na kazališnim daskama.

– Gluma mi je bila jednostavno apstraktna baš kao i moja lista izbora za upis fakulteta. Računarstvo pa kriminalistika, onda učiteljski, zatim još latinski i pedagogija. Nabacao sam toga da popis bude što veći i šareniji. I tako, upadnem ja na računarstvo, a istodobno odem u dramski studio Gradskog kazališta mladih jer mi je gluma bila stalno negdje u pozadini. U toj dramskoj sekciji svi smo dolazili iz hobija i nitko o glumi nije razmišljao ozbiljnije, da bi se time bavio profesionalno, bar ne u mojoj grupi tada. Inače zna bit čest slučaj da netko planira upisati akademiju pa prethodno ode na dramsku sekciju kao neku vrstu “zagrijavanja”. I tako, jednom me voditelj Siniša Novković ostavio nakon sata i predložio mi da odem na prijemi iz glume. Shvatio je, valjda, da imam neku žicu. Tad mi se dogodio kao jedan rez u glavi, nekakvo prosvjetljenje, odmah sam shvatio da moram otići. Od tad je moj studij na FESB-u ubrzano krenuo u propast, iako je već bio na putu prema dolje. Popadao sam sve što se pasti može jer me to jednostavno nije zanimalo, a mozak mi je bio okupiran monolozima koje moram pripremiti za prijemni, jer postojao je sam jedan cilj – Umjetnička akademija u Splitu, smjer – Gluma! – sjeća se Kondža svog, u najmanju ruku, zanimljivog puta do glume.

Rođen u maloj općini Otok kod Sinja, priznaje kako mu je danas ta gluma zabava i igra, čak i kad su ozbiljne scene u pitanju pa i najveću tragediju na sceni doživljava kao igru, igru ozbiljnosti. I tako nekako postavljen je Lovrin sistem rada. Sistem po kojem nije bilo opcije i da ne upadne u fakultet…

– Inače nisam taj tip da nešto pokušavam upisati 5,6 puta i tko zna što bi bilo da nisam upao iz prve. Dalje je sve išlo spontano svojim tokom – od statiranja, animiranja, manjih uloga, predstava, zatim serija i filmovi. Zahvalan sam tu gdje jesam i ne mogu se žaliti… Sad čekam novu ulogu, da me obriju na ćelavo i da isperem ime Martin. Naravno da se šalim, drago mi je da me ljudi prepoznaju na ulici, posebice djeca jer kad vidiš da si ih usrećio jednom fotografijom od par sekundi, onda mi je srce kao kuća. Nekad, istina, i to zna biti naporno. Baš sam nedavno razmišljao kako bi izgledao moj život da imam ženu i djecu, valjda bi morao postati bezobrazan da mi za prijeći stotinjak metara ne bi trebalo potrošiti pola sata. Razumljivo ipak, ljudi te gledaju svaki dan i svaki si im dan u dnevnom boravku tako da je to cijena te, možemo je nazvati, slave – govori nam Kondža, prepoznatljiv i po čičavoj kosi za koju, eto, nije ni znao da je ima!

– Do pandemije koronavirusa nisam iskreno ni znao da imam čičavu kosu. Znate kako je to išlo – svi zatvoreni u svojim domovima, bez da smiješ otići i u susjedovo dvorište, a ja sam s akademije došao u svoj rodni Otok. Nisam se šišao, zapravo uvijek sam imao kratku kosu i kad bi ona krenula rasti, stvorili bi se zvrkovi. Nisam znao da tako kreću rice. I pustim ja zvrkove koji postanu ovo što danas gledate. Kad sam došao na audiciju za “Kumove”, kreativnom producentu se to učinilo baš dobro za lik i tako je kovrčava kosa saživjela u liku Martina.

Martina koji već pet sezona glumi u seriji koja je postala najdugovječnija domaća serija po minutaži
– Snimanje jedne sezone u seriji neprekidno traje više od pola godine, pauze imamo za neke državne blagdane. Glumu shvaćaš kao svaki drugi posao, dođeš odradiš i odeš. Na snimanju je tempo intenzivan, snima se 12 sati dnevno, nekad i subotom tako da taj način života zbilja može biti iscrpljujuć. Malo je improvizacije u našim tekstovima. Za neke se replike inzistira da se kaže točno napisani tekst jer mogu biti vezane za nešto već snimljeno ili za nešto što tek treba snimiti.

Prvu kazališnu ulogu ostvario je u predstavi “Dijete našeg vremena” u produkciji Kazališta PlayDrama Split, koja je 2020. dobila Nagradu hrvatskog glumišta za izniman doprinos kazališnoj umjetnosti, dok je glumački ansambl predstave dobio nagradu za specijalno postignuće i kolektivnu igru na 44. izdanju festivala “Dani satire Fadila Hadžića”.
– Igrao sam lik Marka Tomaševića nadimka Tomi. I za tu se ulogu veže jedna zanimljiva priča jer smo samostalno davali imena likovima pa sam ja tako odlučio da moj lik dolazi iz Brnaza. Bila je to jedno od uspješnih predstava splitskog kazališta “PlayDrama” koja je osvojila nekoliko nagrada, a u kojoj smo nas četvorica s klase u glavnim ulogama – veli Lovre.

Često čujemo onu izreku kako je svaki čovjek kovač svoje sreće, no vremena se mijenjaju, vremena su se promijenila. Tako i u viđenjima, u suvremenoj percepciji – ljudi i putokaza. S vremenskim odmakom ih počnemo cijeniti, kad na vidjelo izađe njihovo djelo, kad oni sami svojim djelom – uđu u povijest. Djelo običnog malog čovjeka poput Lovre nesumnjivo će ući u povijest.

– Vezan sam jako puno za Cetinski kraj i zbilja mi je drago što imamo puno talenata u svim poljima iz mog kraja. Čak sam i čitao da je dokazano da se ljudi iz manjih i ruralnih sredina bolje snalaze u životu i bolje razviju svoje talente. Možda lupam gluposti, ali to mi je ostalo negdje u sjećanju. Volim provoditi vrijeme u Otoku, posebno uz Cetinu. Cijelo sam se ljeto odmarao, skoro sam svaki dan provodio kupajući se na Cetini i mogu reći da sam dobro napunio baterije za posao koji me čeka – govori i poručuje mladima da je gluma kruha sa sedam kora. Talent je preduvjet za glumački put, onda rad, a naposljetku treba i malo sreće.