Škverska ambulanta trebala je biti splitska priča za ponos, a postala je agonija baš za najranjivije…

Trebala je to biti jedna od najljepših splitskih priča. Pretvorila se u godine agonije. Više od jednog desetljeća nadanja. Škverska ambulanta.

Prostor koji će se staviti u službu najosjetljivijih, djece s teškoćama u razvoju i djece s najtežim oblicima invaliditeta.

Nema te cijene koju roditelj nije spreman platiti za svoje dijete. No, kada je ono teško bolesno, cijena je tada astronomska. Ali ni to nije nepremostiva barijera jer oni će uzimati od sebe da bi nesebično davali, a sebi uvijek bili na zadnjem mjestu. Sudbina života, tako je nekako, nacrtala put i Dijani Aničić. Kada je prije 28 godina rodila Duju, prihvatila je teški križ majčinstva koji mora nositi. Rodila je stopostotnog invalida čiji je brat blizanac preminuo prilikom poroda.

Njezin Duje u međuvremenu je postao kotač koji je pokrenuo cijelo društvo, postavio neke nove standarde i otkrio svu surovost sustava – sporog i neučinkovitog. Sustava koji prečesto reagira kada bude prekasno. No, o tome se puno govorilo, pisalo i nanovo isticalo, bit će prilike i za ponoviti to skandalozno gradivo.

Škverska ambulanta, dakle. Priča kojoj početak seže još tamo negdje sredinom 2016. godine.

Tada se počelo ozbiljnije govoriti o prenamjeni prostora nekadašnje ambulante Brodosplita u mjesto koje će služiti djeci i mladima s teškoćama u razvoju. Zamisao je bila jednostavna, barem na papiru. Umjesto da roditelji svakodnevno obilaze različite ustanove, čekaju termine, organiziraju prijevoz i pokušavaju uskladiti terapije s obiteljskim i poslovnim obvezama, velik dio potrebnih usluga trebao bi biti dostupan na jednom mjestu.

Zvuči kao nešto što bi u gradu veličine Splita trebalo biti sasvim normalno. Ali ono što je normalno u zamislima, u hrvatskoj stvarnosti prečesto se pretvara u višegodišnju borbu s administracijom. I tako su godine prolazile, a prostor koji je trebao postati simbol brige za najranjivije ostajao je predmet planiranja, razgovora, dogovora i novih obećanja.

I kad se mislilo da se konačno vidi obzor rješenja problema manjka prostora za potrebitu djecu, na prvoj novoj okuci, novi problemi. Premda je Škverska ambulanta bila uknjižena na Grad Split, izabran je i arhitekt koji je trebao pripremiti svu dokumentaciju, ali arhitekt s projektiranjem nije mogao niti početi jer se nisu znali budući korisnici prostora. Da stvar bude još bizarnija, čak dva natječaja poništena su jer udruge nisu prikupile svu dokumentaciju. I da, ni tu nije kraj nebulozama u tajmingu jer je između raspisivanja dva natječaja prošlo još godinu dana.

Godinu dana! Za nekoga tko svakodnevno živi bez većih zdravstvenih poteškoća to možda i ne zvuči kao previše. Ali za dijete kojemu je potrebna redovita rehabilitacija, stručna pomoć i kontinuiran rad, godina dana predstavlja golem dio života. To je vrijeme u kojem dijete raste, razvija se, uči nove vještine ili pokušava sačuvati one koje već ima. Vrijeme u kojem roditelji ne mogu jednostavno zaustaviti sat i čekati da se administracija dogovori sama sa sobom.

Upravo je zato ova priča mnogo više od pitanja obnove jedne stare zgrade. Ona otvara pitanje odnosa grada i društva prema djeci s teškoćama u razvoju, osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima. Jer nije dovoljno u prigodnim govorima isticati važnost uključivosti, jednakih mogućnosti i brige za najranjivije. Takve riječi svoju vrijednost dobivaju tek kada se pretvore u konkretne usluge, dostupne stručnjake, odgovarajuće prostore i stvarnu pomoć.

A roditelji djece s teškoćama u razvoju dobro znaju koliko ta pomoć znači. Njihova svakodnevica često je raspored ispunjen terapijama, liječničkim pregledima, rehabilitacijom, administrativnim obvezama i stalnim prilagođavanjem potrebama djeteta. Uz sve to treba pronaći vrijeme za posao, ostatak obitelji i barem nekoliko trenutaka odmora. Ono što se drugima čini kao običan odlazak na terapiju, za neke obitelji može predstavljati višesatnu organizaciju.

I upravo bi zato objedinjavanje usluga na jednom mjestu predstavljalo velik iskorak. Ne samo za djecu nego i za roditelje, koji su često prepušteni vlastitoj snalažljivosti. Umjesto stalnog odlaska s jedne adrese na drugu, mogli bi dobiti organiziraniji pristup rehabilitaciji i stručnom radu. A za djecu s najtežim oblicima invaliditeta takva promjena mogla bi značiti znatno kvalitetniju svakodnevicu.

Rješenje se naposljetku pronašlo u potpunoj promjeni koncepta pa je Škverska sada zamišljena kao jedinstveni rehabilitacijski centar za djecu i mlade, umjesto zgrade s pet odvojenih korisnika.

Po projektu, osobe s teškim invaliditetom na jednom bi mjestu imale različite vrste terapija, rad s psiholozima, sociolozima, edukacijskim rehabilitatorima i logopedima, kao i ultrazvuk te slanu sobu. Posebno važan dio projekta čine bazeni. Planiran je potpuno prilagođen grijani rehabilitacijski bazen, uz još dva manja bazena namijenjena maloj djeci i nepokretnim korisnicima.

Posebnu vrijednost donosi i prostor osmišljen poput stambene jedinice, s kuhinjom i pratećim sadržajima, u kojem će se djeca i mladi osposobljavati za što veći stupanj samostalnosti u svakodnevnom životu. Objekt će, prema projektu, imati površinu od 1432 četvorna metra, a zamišljen je kao centar koji bi po objedinjavanju predviđenih sadržaja bio među posebno opremljenim ustanovama takve vrste u Hrvatskoj.

I upravo je taj dio projekta možda najvažniji. Jer rehabilitacija nije samo vježbanje, terapija ili odlazak stručnjaku. Ona podrazumijeva i razvijanje sposobnosti koje čovjeku omogućuju što samostalniji život. Nekome je uspjeh samostalno napraviti nekoliko koraka. Nekome uzeti žlicu u ruku. Nekome naučiti obaviti jednostavan svakodnevni zadatak. Ono što većina ljudi radi bez razmišljanja, za dijete s teškim invaliditetom može predstavljati rezultat mjeseci ili godina upornog rada.

Zato prostor s kuhinjom i sadržajima prilagođenima učenju svakodnevnih vještina nije nikakav luksuz. To je ulaganje u dostojanstvo i mogućnost da djeca i mladi razviju vlastite sposobnosti do najveće moguće mjere. A upravo takvi sadržaji često nedostaju u sustavu koji je opterećen ograničenim kapacitetima i velikim potrebama korisnika.

Ni bazeni nisu tek atraktivan dodatak projektu. Rehabilitacija u vodi može biti važan dio terapijskih programa za određene korisnike, ovisno o njihovim zdravstvenim potrebama i procjeni stručnjaka. Topla voda i prilagođeni uvjeti mogu omogućiti izvođenje pokreta koji su izvan bazena znatno teži. No, za takav rad potrebni su stručnjaci, odgovarajuća oprema, sigurnosni standardi i kontinuirano financiranje.

I tu dolazimo do pitanja koje se ne smije izgubiti u velikim najavama. Nije dovoljno obnoviti zgradu i svečano prerezati vrpcu. Potrebno je osigurati da centar doista funkcionira. Da ima dovoljno zaposlenih stručnjaka, jasne programe, održivo financiranje i sustav kojim će korisnici ostvarivati pravo na potrebne usluge. Jer najmoderniji prostor malo znači ako se na terapiju mora čekati mjesecima ili ako nema dovoljno ljudi koji će u njemu raditi.

Split bi ovim projektom mogao dobiti ustanovu koja će predstavljati stvaran pomak u kvaliteti rehabilitacijskih usluga. Ali upravo zato desetogodišnje čekanje ostavlja gorak okus. Koliko je djece u međuvremenu odraslo? Koliko je roditelja izgubilo dragocjeno vrijeme pokušavajući osigurati potrebnu pomoć? Koliko je prilika propušteno dok se raspravljalo o korisnicima prostora, natječajima i dokumentaciji?

Na ta pitanja teško je dati precizan brojčani odgovor. Ali jedno je sigurno: potrebe djece nisu nastale jučer, niti će nestati sutra. One postoje svakoga dana, neovisno o tome je li raspisan natječaj, dovršen projekt ili dogovorena nova organizacija prostora.

Posebno je porazno što je riječ o projektu čija se društvena vrijednost teško može dovesti u pitanje. Ovdje nema velikih političkih podjela oko toga treba li Splitu još jedan trgovački centar, prometnica ili poslovna zgrada. Ovdje govorimo o prostoru koji bi trebao pomoći djeci i mladima kojima je stručna podrška nužna. Upravo bi zato takav projekt morao imati poseban prioritet, uz jasne rokove i odgovornost svih uključenih.

A odgovornost je riječ koja se u ovakvim pričama prečesto izgubi. Kada se natječaj poništi, slijedi novi. Kada se dokumentacija ne prikupi, čeka se nova. Kada se koncept promijeni, kreće nova priprema. I svaki pojedinačni korak možda ima svoje administrativno objašnjenje. Ali kada se svi ti koraci zbroje, dobijemo godine čekanja. A za izgubljeno vrijeme gotovo nikada nitko ne odgovara.

Zato bi javnost trebala dobiti jasnu kronologiju projekta. Što se radilo od 2016. godine do danas? Zašto su pojedini postupci trajali toliko dugo? Koje su prepreke uklonjene, a koje još postoje? Koliko je novca dosad utrošeno na dokumentaciju i pripremu? I najvažnije, postoji li realan plan prema kojem će rehabilitacijski centar konačno otvoriti vrata?

Jer nakon deset godina čekanja više nije dovoljno reći da se projekt nastavlja. Potrebno je pokazati kako, kada i s kojim sredstvima. Svaki novi rok mora imati konkretno uporište, a ne biti tek još jedna godina koju će roditelji zaokružiti u kalendaru.

Bude li gradske volje i elana da se godine tapkanja barem iskupe, o otvaranju rehabilitacijskog centra medijske ekipe mogle bi izvještavati početkom 2028. godine. No, taj bi datum trebalo potvrditi jasnim planom realizacije i svim potrebnim preduvjetima.

Ako se to ostvari, bit će to mnogo više od otvaranja još jedne javne ustanove. Bit će to trenutak u kojem će jedan dugogodišnji problem napokon dobiti konkretno rješenje. Trenutak u kojem će roditelji, nakon svih čekanja i neizvjesnosti, moći vidjeti prostor namijenjen njihovoj djeci. Prostor u kojem će se raditi na njihovim sposobnostima, zdravlju i samostalnosti.

A možda će tada i sama priča o Škverskoj ambulanti dobiti drukčiji završetak. Umjesto kronologije propuštenih prilika, postat će primjer onoga što se može napraviti kada se potrebe najranjivijih stave ispred birokratskih prepreka.

Ipak, ne treba zaboraviti sve što se događalo prije toga. Jer uspješan završetak projekta ne može izbrisati deset godina čekanja. Ne može vratiti vrijeme djeci koja su u međuvremenu odrasla, niti roditeljima koji su se godinama borili za ono što bi u uređenom sustavu trebalo biti dostupno bez tolikih prepreka.

Dijana Aničić i njezin Duje samo su jedna od priča koje pokazuju koliko je važno da sustav prepoznaje potrebe ljudi na vrijeme. Njihova životna borba odavno je prerasla granice jedne obitelji. Postala je podsjetnik na to koliko upornosti treba da bi se otvorila pitanja koja bi institucije morale rješavati same, bez višegodišnjeg pritiska roditelja i javnosti.

I zato Škverska ambulanta ne smije ostati još jedan projekt o kojem se mnogo govorilo, a premalo napravilo. Splitu ne treba novo obećanje. Treba mu dovršen i funkcionalan centar. Djeci ne trebaju političke poruke, nego terapije, stručnjaci i prilike za razvoj. Roditeljima ne trebaju nove konferencije za medije, nego sigurnost da će njihova djeca imati odgovarajuću podršku.

A kada se vrata centra jednoga dana otvore, najvažnije neće biti tko će stajati u prvom redu, tko će držati govor i tko će presjeći vrpcu. Najvažniji će biti oni zbog kojih je sve započelo.

Djeca. Njihovi mali i veliki pomaci. Osmijeh nakon uspješno obavljene vježbe. Prvi samostalni pokret. Radost roditelja koji vidi napredak svojega djeteta. Sitnice koje život znače. Osmijesi koji nemaju cijenu. Suze i sreća, sve u jednom. I nada da se na takve stvari u Splitu više nikada neće morati čekati deset godina.

https://www.facebook.com/watch/?v=979589278172902

Ovaj programski sadržaj financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za medije.