Sedam milijuna eura za sanaciju, desetljeća čekanja: Hoće li Vranjic konačno dočekati kraj azbestne agonije?

Prvo su nas pokušali otjerati vodom. Onda i drvenim veslom, da bi prema dronu potom poletjelo i kamenje. Sve to zbog nekoliko kadrova sanacije plaže Kosica u Vranjicu.

Naizgled običan novinarski zadatak u nekoliko se minuta pretvorio u pitanje na koje nemamo odgovor. Što je to na gradilištu javnog projekta, financiranog europskim novcem, bilo toliko sporno da je trebalo pod svaku cijenu maknuti kameru iz zraka?

Na gradilišnoj ploči stoji kako radove izvodi Pomgrad Inženjering, a projekt sanacije financira Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost.

No, vratimo se na početak.

Nije trebalo dugo. Tek nekoliko minuta od početka predstavljanja. Prvo jedno pitanje. Pa drugo, treće. A onda su emocije preuzele riječ.

Četrdesetak mještana Vranjica došlo je poslušati planove za sanaciju Kosice. Umjesto odgovora, otvorila su se nova pitanja. U nekoliko navrata razvila se žustra rasprava koju je pokušavao primiriti prvi čovjek Solina, gradonačelnik Dalibor Ninčević. No, nije baš sve išlo tako glatko.

Jer u Vranjicu azbest nije samo pitanje građevinskog otpada, zaštite okoliša ili uređenja obale. On je dio svakodnevice, obiteljskih priča i sjećanja na ljude kojih više nema.

U „Priči iza priče” već smo ranije govorili o azbestu u Vranjicu, o nasljeđu nekadašnje tvornice Salonit koje ni desetljećima nakon prestanka proizvodnje nije prestalo uzimati svoj danak.

Salonit za mnoge Vranjičane nije tek ugašena tvornica. On je simbol jedne od najvećih ekoloških tragedija u Hrvatskoj, tempirana bomba čije su posljedice generacijama stizale tiho, ali smrtonosno. Bilo kroz bolesti dišnih organa, bilo u obliku raka opne pluća.

Dok su jedni godinama upozoravali na opasnost, drugi su čekali da se pitanje sanacije napokon pomakne s mrtve točke. A godine su prolazile.

Nekadašnji Salonit i danas je povezan s imenom Joze Ćurkovića, jednog od najpoznatijih hrvatskih tajkuna bjegunaca. Stečajni postupak nad Salonitom otvoren je još 2005. godine, a zaključen tek prošle godine zbog nedostatnosti stečajne mase za podmirenje preostalih obveza.

Istodobno, Jozi Ćurkoviću, koji je u bijegu u Bosni i Hercegovini, ponovno će se suditi u predmetu koji se odnosi na razdoblje njegova upravljanja drugim tvrtkama.

A upravo pitanje vlasništva i odgovornosti jedno je od onih koja prate cijelu priču o Salonitu.

Sanaciju nekadašnje tvornice, barem načelno, trebao bi provesti njezin vlasnik. Hrvatski zakoni predviđaju mehanizme prema kojima država može intervenirati kada postoji opasnost za zdravlje ljudi ili okoliš, a potom troškove pokušati naplatiti od odgovorne osobe.

No, takav model za prostor bivšeg Salonita nikada nije pokrenut.

Postoji li danas ikakav kontakt između Grada Solina i obitelji Ćurković? Tko bi trebao snositi odgovornost za ono što je ostalo iza nekadašnje proizvodnje? I koliko će još vremena proći dok cijeli prostor ne bude oslobođen opasnog nasljeđa?

Pitanja su to koja nadilaze jedan projekt i jednu gradsku administraciju.

U Vranjic smo i ovoga puta došli zbog azbesta. Nakon početka radova sanacije plaže tik uz bivši Salonit, dio obale se odvojio pa je u plićaku izronila nakupina materijala s azbestom.

Prizor je ponovno otvorio zabrinutost stanovnika. Jer ako se opasni materijal pojavljuje tijekom radova, razumljivo je da se postavljaju pitanja o opsegu onečišćenja, načinu izvođenja zahvata i sigurnosti prostora.

Sama pojava takvog materijala zahtijeva stručnu procjenu i odgovarajuće postupanje. Posebno kada je riječ o prostoru koji bi nakon sanacije trebao biti namijenjen građanima, kupačima i djeci.

Inače, prostor današnje plaže nekada prije nije bio mjesto za kupanje. Vrijeme, more i ljudska aktivnost promijenili su izgled obale, ali ne i sjećanje na ono što se ovdje događalo.

Zato stanovnici Vranjica svaku novu sanaciju promatraju s oprezom. Reklo bi se, pušu i na hladno. Jer godinama slušaju o sanacijama, a istovremeno svojim očima gledaju kako se unutar kruga nekadašnjeg Salonita i danas nalaze brojni objekti prekriveni azbestnim krovovima.

Pa se nameće logično pitanje: ako je prošlost doista sanirana, zašto njezini tragovi i dalje stoje pred očima cijelog Vranjica?

Sanacija plaže Kosica zato je mnogo više od uređenja jednog dijela obale. Ona je i svojevrsni ispit povjerenja između građana i institucija.

Mještani žele znati što se uklanja, na koji način, gdje završava opasni materijal i kakva će biti sigurnost prostora nakon završetka radova. Žele odgovore koje mogu razumjeti, a ne samo obećanja i rokove koji će se možda ponovno pomaknuti.

Radovi bi trebali biti završeni do ljeta iduće godine, ako sve bude teklo prema planu. Gradonačelnik Solina Dalibor Ninčević rekao nam je u telefonskom razgovoru kako će već idućeg tjedna u Solinu biti održana javna prezentacija projekta sanacije, na kojoj će javnosti biti predstavljeni svi ključni elementi zahvata i planovi za naredno razdoblje.

Cijela sanacija stoji gotovo sedam milijuna eura.

Velik je to novac, ali i velik teret očekivanja. Jer za stanovnike Vranjica uspjeh se neće mjeriti samo utrošenim milijunima, brojem odvezenih kamiona ili novim izgledom plaže. Mjerit će se prije svega osjećajem sigurnosti i uvjerenjem da je opasnost doista uklonjena.

Sanacija će ukloniti problem iz prostora, ali neće izbrisati godine nečinjenja. Neće vratiti izgubljeno vrijeme niti će izbrisati sjećanja obitelji koje su ostale bez svojih najmilijih.

Upravo zato ovaj projekt nije samo građevinski zahvat niti komunalna investicija. On je svojevrsno priznanje da je problem postojao, da je bio ozbiljan i da se njegovo rješavanje predugo odgađalo.

I možda je najveća tragedija cijele priče upravo činjenica da su mnogi koji su najviše priželjkivali trenutak plaže bez azbesta, oni koji su godinama upozoravali na opasnost i živjeli s azbestom, ostali bez prilike da ga dočekaju.

Za Vranjic zato pitanje više nije samo kada će radovi završiti.

Pitanje je hoće li njihov završetak označiti i početak jednog drukčijeg odnosa prema mjestu koje je desetljećima plaćalo cijenu industrijske prošlosti.

Jer sedam milijuna eura može promijeniti izgled obale.

Ali povjerenje stanovnika Vranjica neće se vratiti samo novcem. Vratit će se tek onda kada obećanja postanu stvarnost, kada radovi budu dovršeni i kada ljudi budu mogli pogledati prema nekadašnjem Salonitu bez straha od onoga što je ostalo iza njega.

A do tada će Vranjičani nastaviti postavljati pitanja.

I imaju na to puno pravo.

https://www.facebook.com/reel/1621179762278274

Ovaj programski sadržaj financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za medije.