Iza zatvorenih vrata odvijaju se zločini o kojima se najteže govori

Postoje kaznena djela koja ostavljaju trag na mjestu zločina. A postoje ona čije posljedice godinama ostaju skrivene u čovjeku. Silovanje je jedno od njih.

Za mnoge takve slučajeve javnost nikada ne dozna. O njima se ne govori na konferencijama za medije, ne objavljuju se fotografije uhićenja, a nerijetko ni najbliži članovi obitelji godinama ne znaju što je žrtva proživjela. Nema velikih naslova, nema televizijskih kamera, nema javnog zgražanja. Ostaju samo sjećanja koja ne blijede i ljudi koji s njima pokušavaju nastaviti živjeti.

I upravo zato brojke govore samo dio priče.

Dvadeset i pet predmeta u nešto više od dvije godine stiglo je na Županijski sud u Splitu. No, za razliku od većine kaznenih djela o kojima javnost svakodnevno sluša, ponajviše o teškim ubojstvima, sudnice u Splitu sve su više postajale mjesta na kojima se rasvjetljavaju narušeni obiteljski odnosi, partnersko nasilje i teške izdaje povjerenja.

Iza tih predmeta kriju se različite životne okolnosti, različiti odnosi između žrtava i počinitelja, ali i jedna zajednička činjenica. Riječ je o kaznenim djelima koja zadiru u samu srž ljudskog dostojanstva, sigurnosti i povjerenja.

Oni koji svakodnevno rade sa žrtvama upozoravaju kako sudska statistika prikazuje tek vrh ledenog brijega. Jer između broja počinjenih i broja prijavljenih kaznenih djela postoji prostor koji je gotovo nemoguće precizno izmjeriti. U njemu se nalaze strah, sram, prijetnje, osjećaj krivnje, ekonomska ovisnost i nepovjerenje prema institucijama.

Posebno je teško kada je počinitelj osoba koju žrtva poznaje. Netko kome je vjerovala, s kim je dijelila svakodnevicu ili od koga je očekivala zaštitu. Upravo tada odluka o prijavljivanju nasilja može postati iznimno teška.

Jer prijaviti nepoznatog napadača jedna je vrsta suočavanja sa zločinom. Prijaviti člana obitelji, partnera ili drugu blisku osobu često znači suočiti se i s mogućim raspadom odnosa, reakcijama okoline, prijetnjama ili gubitkom vlastite sigurnosti.

U takvim okolnostima šutnja nije pristanak. Niti je dokaz da se nasilje nije dogodilo. Ona može biti način na koji osoba pokušava preživjeti okolnosti iz kojih ne vidi izlaz.

A upravo je to jedna od najvećih prepreka u otkrivanju seksualnog nasilja. Ono se nerijetko događa daleko od očiju javnosti, iza zatvorenih vrata, bez svjedoka i bez neposredno dostupnih materijalnih dokaza.

Statistika tako ponekad može zavarati. Jedan počinitelj. Jedna žrtva. Jedan predmet. Ali iza jednog predmeta može se nalaziti više zasebnih kaznenih djela, počinjenih tijekom duljeg razdoblja. Jedna prijava može otvoriti priču o godinama nasilja, ponižavanja i straha.

A iza svake brojke nalazi se osoba koja je morala odlučiti hoće li uopće progovoriti.

Kada se na to odluči, za mnoge žrtve tek počinje drugi, također težak dio. Policijska ispitivanja, liječnički pregledi, razgovori sa stručnjacima, prikupljanje dokaza i sudski postupci. Ponekad sve traje mjesecima, a nekada i godinama.

Svako ponovno iznošenje traumatičnog iskustva može biti bolno. Posebno kada žrtva ima osjećaj da mora iznova dokazivati ono što joj se dogodilo, kada strahuje od susreta s okrivljenikom ili kada njezinu iskazu ne vjeruju ljudi iz najbliže okoline.

Zbog toga je iznimno važno kako institucije pristupaju osobama koje prijavljuju seksualno nasilje. Razgovor sa žrtvom ne smije se pretvoriti u dodatno ponižavanje, a prikupljanje dokaza mora biti provedeno stručno, pažljivo i uz poštovanje njezina dostojanstva.

No, kazneni postupak nije jednostavan ni za sud.

U predmetima u kojima često nema svjedoka ni materijalnih dokaza, svaka riječ dobiva posebnu težinu. Sud mora pažljivo analizirati iskaze, njihovu vjerodostojnost, raspoložive dokaze i sve okolnosti slučaja. Pritom mora zaštititi prava žrtve, ali i poštovati presumpciju nedužnosti te pravo okrivljenika na pravično suđenje.

Zbog toga dio pravne struke upozorava kako sudovi ne bi smjeli olako prihvaćati niti odbacivati bilo čiji iskaz. Svaki predmet zahtijeva individualnu i temeljitu ocjenu dokaza, bez unaprijed donesenih zaključaka.

A upravo je u takvim postupcima posebno važno izbjeći stereotipe o tome kako bi se žrtva trebala ponašati. Ne postoji jedinstvena reakcija na seksualno nasilje. Netko će odmah potražiti pomoć, netko će o događaju progovoriti tek nakon mnogo vremena, a netko možda nikada neće podnijeti prijavu.

Vrijeme koje je proteklo od događaja, način na koji osoba govori ili činjenica da je nastavila održavati kontakt s počiniteljem ne mogu sami po sebi biti dokaz da nasilja nije bilo.

S druge strane, pravosuđe mora donositi odluke na temelju zakona i dokaza, a ne na temelju javnog pritiska ili pretpostavki.

Upravo zato o ovim se predmetima u javnosti često zna vrlo malo. Policija i pravosudna tijela u pravilu su iznimno oprezni s objavljivanjem identiteta i pojedinosti koje bi mogle dovesti do prepoznavanja žrtve. Posebno kada su žrtva i počinitelj povezani obiteljskim, partnerskim ili drugim bliskim odnosom.

Otkrivanjem identiteta jedne osobe često bi se, posredno, mogao otkriti i identitet druge.

Zaštita privatnosti pritom nije prikrivanje kaznenog djela, nego nužan dio zaštite osobe koja je nasilje preživjela. Jer posljednje što žrtvi treba jest da njezina trauma postane predmet javnog nagađanja, komentiranja i senzacionalizma.

To je i velika odgovornost medija. Javni interes ne znači pravo javnosti na svaki intimni detalj. Niti činjenica da je neki podatak dostupan znači da ga je opravdano objaviti.

Izvještavanje o seksualnom nasilju mora biti dovoljno jasno da upozori na ozbiljnost problema, ali i dovoljno obzirno da ne nanese novu štetu onima koji su nasilje preživjeli.

A kada se kamere ugase i sudski postupci završe, posljedice često ostaju.

Seksualno nasilje može ostaviti dugotrajne psihološke, emocionalne i socijalne posljedice. Narušeno povjerenje, osjećaj nesigurnosti, poteškoće u odnosima i svakodnevnom funkcioniranju samo su neke od mogućih posljedica. Njihova težina razlikuje se od osobe do osobe, ali pravo na podršku i oporavak mora biti jednako za sve.

Nekima će trebati psihološka pomoć. Drugima pravna podrška, siguran smještaj ili zaštita od daljnjeg nasilja. Nekima će najvažnije biti da ih netko sasluša bez osuđivanja.

Upravo tu društvo pokazuje koliko je spremno zaštititi najranjivije.

Jer nije dovoljno samo pozivati žrtve da prijave nasilje. Potrebno je osigurati da nakon prijave ne ostanu same, da imaju pristup stručnjacima, da znaju svoja prava i da institucije međusobno surađuju.

Potrebno je i otvoreno govoriti o seksualnom nasilju unutar obitelji, u partnerskim odnosima i drugim okruženjima u kojima se ono često skriva iza privida normalnog života.

Nasilje ne prestaje biti nasilje zato što se dogodilo u braku. Ne postaje manje ozbiljno zato što je počinitelj bliska osoba. Ne gubi težinu zato što je žrtva o njemu progovorila tek nakon mnogo godina.

I ne smije se pretvoriti u privatni problem koji društvo odbija vidjeti.

Ne postoji okolina koja može sa sigurnošću tvrditi da u njoj nema seksualnog nasilja unutar obitelji.

Ne postoji presuda koja može vratiti izgubljeno povjerenje.

Ne postoji kazna koja može izbrisati sjećanje.

Ne postoji zatvorska ćelija koja sama po sebi može izliječiti traumu.

Ali postoji nešto što svako društvo može učiniti. Može stvoriti sustav u kojem žrtva neće prvo razmišljati hoće li joj netko vjerovati. Sustav u kojem prijavljivanje nasilja neće značiti početak nove borbe protiv nepovjerenja, predrasuda i ravnodušnosti. Sustav u kojem će pravda biti dostupna, a podrška stvarna.

Jer onoga trenutka kada žrtva zaključi da je sigurnije šutjeti nego prijaviti nasilje, to više nije samo njezin osobni problem.

To je ozbiljno upozorenje cijelom društvu. I odgovornost koju ne smijemo ignorirati.

https://www.facebook.com/watch/?v=1013437364742958

Ovaj programski sadržaj financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za medije.