Kažu da je on glazbenik koji pomiče granice. Njegova definicija sreće lako bi se objasnila u nekoliko riječi jer Joško Čagalj Jole svoj je i jedinstven. I kada u svega pola stoljeća života opjevaš Dalmaciju, ovjekovječiš strast prema hajdučkoj boji, dočaraš trenutke radosti i sreće, a onda opišeš i sekunde neuzvraćene ljubavi – onda je malo prostora za manevar, a toliko tema za pričati.
Mnogi će se složiti kako je život bez glazbe nezamisliv, a ako se za ijednog muškog izvođača na našoj estradi može reći da je
rođeni zabavljač i pozitivac, onda je to Splićanin koji u najboljim godinama živi punim plućima – na pogon mirnog i spokojnog okruženja rodnog Zagvozda, podršku obitelji koja iz godine u godinu broji sve više pripadnika i vječni optimizam.
Jedini je problem, onda kad se dohvati mikrofona, da koncerti traju dok svi ne odu doma. Zarazna energija i dobar glas Jolina su prepoznatljivost.
– Roditelji su me s nepunih pet godina upisali u Glazbenu školu u Njemačkoj, ondje sam živio do devete godine. Kad bi došli u trgovinu, tako su mi barem rekli, otišao bi odjela s instrumentima – gitarama, klavijaturama i flautama. Iako sam ja imao i bagere, auta, kamione,… – tako je nekako krenuo ovaj glazbeni put čovjeka koji je, kaže, ostvario sve svoje želje – kako poslovne, tako i privatne. Vidite da mu je sada samo nebo granica.
“Triba bit uporan i volit to što radiš…”
– Početak cile priče bio je na nekim našim internim svirkama da bi 1995. godine krenuo svirat i pjevat samostalno, a onda mi se pridružio Milan Terze, dvije godine poslije. Sve nekako spontano, u “Papagaja”. Prvo petkom, i za dvadeset ljudi. Idući je već bilo sve puno i ljudi vanka na zidiću. Treći petak nisi ulicom moga proć, a onda su stigle gaže u Kaštelima četvrtkom i Spinutu subotom – kaže Jole.
Ali… Bilo kako bilo, triba bit uporan i volit to šta radiš – temelj je to. Osigurač za dalje i kišobran u svim olujama i nedaćama.
Mirnu je zato luku, od početka svog glazbenog putovanja, potražio u obitelji Huljić, a pjevača koji je, malo tko zna, otpjevao prateće vokale za reklamni jingle pizzerije “Margarita” u Stobreču, do Vjekoslave i Tončija dovela je Doris Dragović.
– Bila je na dva, tri moja nastupa i tako ona meni jednom prilikom kaže kako joj nije jasno zašto ne napravim nešto ozbiljnije u karijeri. I kad sam ja njoj rekao da sam čuo da je prava avantura doći do Tonćija Huljića, ona se samo nasmijala, a dva dana kasnije me on nazvao. Sjećam se i sada, negdje oko 8 sati ujutro, jer je on ranoranioc. I tako je to krenulo, prije 25 godina… Od toga čaja traje i suradnja i prijateljstvo – veli.
“Ivan Luka stalno zove da skupa sviramo klavir”
Zato je kućna atmosfera na vagi otišla u ženskom smjeru, a Jole je, nakon tri djevojčice, dobio i svog miljenika – Ivana Luku.
– Glazbu vole, sluha imaju, ali trenutno su se okrenuli plesu. Čini mi se da Ivan Luka najviše pokazuje te glazbene crte jer stalno zove da idemo skupa svirati klavir. Ma meni je bitno da su dobri, pristojni i brižni u školi. Nagovarao sam ih ja i na solffegio, na satove klavira, ali ne pokazuju baš interes. Sve se to, naravno, može promijeniti u godinu, dvije, ali ne zamaram se time. Bitno je da su oni sretni, a od mame i mene će imati podršku u kojem god smjeru da odu – priča nam.
Sa sjetom se sjeća i svog djetinjstva.
– U devetoj sam godini života došao na Zagvozd, ondje sam bio do prvog srednjeg, pamtim lijepo djetinjstvo i pamtim da je u Zagvozdu bio a i b razred, po trideset ljudi pa čak i dva razreda srednje škole. Tvornice brojne, i tako… Zadnjih dvadesetak godina dogodilo se raseljavanje. Nekako je Zagvozd još dobar, ali bilo je to puta pet prije četrdeset godina.
Od tih četrdeset posebno će teško ostati ove posljednje dvije jer da je Joli početkom 2020. netko rekao da isto toliko neće nastupati, vjerojatno bi mu se samo dobro nasmijao. Ali to je, nažalost, bila sudbina cijele estrade. Svjetlo na kraju tunela sada je puno izvjesnije.
– Zdrav čovik i uz malo sriće sve preživi. Dvije godine nas se maklo sa strane, ali ja sam optimista. Za mjesec, dva, tri će se to vratiti u normalu. Jedino me brine ova situacija oko Ukrajine. Nadam se samo da će se rat zaustaviti.
Srića je vrlo bitna, čak i presudna
Iz Splita ne bi nigdje, govori. Nudile su se destinacije i mjesta diljem zemaljske balote, ali nikada ne bi mijenjao “najljepši grad na svitu”. Grad kojeg je obilježila njegova “Nosi mi se bijela boja”.
– Govorio bi floskule kad bi reka koja mi je pisma najdraža. S “Dušom od papira” našli smo put, kasnije “Zove, zove“, ali prekretnica je bila “Nosi mi se bijela boja“. Bilo je to drugo vrijeme, s drugačijim poslovima urednika na radiju i televiziji, tako da si Jolu moga čut prije Dnevnika, u poluvremenu nekih utakmica i tako… To je najviše doprinijelo tom uzletu. Onda smo odlučili malo na pop i tako – svega je tu bilo.
Adrenalin mu je krvi pa uz motore, od kojih dva još posjeduje, a svoje su mjesto pronašli u garaži, i sve to zbog četvero djece u kući, voli Čagalj i planinariti i šetati. Kako su prilike dopuštale, tako je po svijetu obilazio najluđa odredišta.
– Talentiran smo narod, cijeli Balkan. Puno je mladih ljudi s energijom, puno ljudi zna pjevati, a uz to moraš imati i malo sriće. Ljudi misle da ako lijepo izgledaš i dobro pjevaš, da je to to. No, to je pola puta. Ljudi ti moraju vjerovati, ne možeš ih zavarati. Srića je vrlo bitan segment. Čak i presudan.
Srića koja je – mala i obična, neupadljiva. Jedini je problem da mi ljudi često toliko dugo gledamo u zatvorena vrata pa ne shvatimo da su se druga otvorila.
