Jednom prigodom pristupe Isusu
farizeji i herodovci pa, da ga iskušaju, upitaju ga: “Je li dopušteno dati
porez caru”. Farizeji su bili čuvari židovske religijske i nacionalne svijesti,
tradicionalisti, danas bismo rekli konzervativci; herodovci su bili uski
politički krug oko kralja Heroda, zabrinuti jedino za vlastite privilegije i
poziciju koja im te privilegije osigurava; skloni su mijenjati mišljenja i
stajališta; oni bi bili nešto poput današnjih liberala (barem onih hrvatskih).
Po svojim pozicijama i
uvjerenjima bili su zakleti neprijatelji, ali ih ujedinjuje mržnja prema Isusu
koji je svojim propovijedima i ponašanjem dovodio u pitanje tradicijske
sigurnosti na kojima su inzistirali farizeji, ali je ujedno bilo ugroženo i
poltronstvo herodovaca. Dakle, dolaze zajedno k Isusu te mu postavljaju zamku u
obliku pitanja o porezu. Zamka je dobro smišljena i postavljena; čini se da za
Isusa nema izlaza. Ako odgovori da je dopušteno plaćati porez caru, farizeji će
ga pred narodom prokazati kao suradnika okupatora, dakle kao narodnog izdajicu
koji smrt zaslužuje. Tim više što je za farizeje plaćanje poreza caru bilo
prije svega religiozno, a manje političko pitanje.
Naime za njih je vrijedilo
teokratsko uređenje društva prema kojem je jedini židovski stvarni kralj sam
Jahve; zemaljski kraljevi, pomazanici, samo predstavljaju Jahvu usred njegova
naroda. Kako je kralj Herod bio nametnuti kralj te podložan rimskom caru nisu
ga priznavali za stvarnog židovskog kralja; plaćati porez caru značilo je ne
priznavati Jahvu za kralja, a to je značilo izdaju koja smrt zaslužuje.
S druge strane Isusov su odgovor
čekali herodovci koji su inzistirali na plaćanju poreza jer su i sami imali
koristi od toga. Dakle, odgovori li Isus da nije dopušteno plaćati porez caru
bit će optužen za političku pobunu te opet smrt zaslužuje (to će i biti jedna
od optužbi na suđenju Isusu). Naizgled, Isus se nalazi u zamci iz koje nema
izlaza. Zanimljivo Isus se ne povlači, nego prihvaća njihov izazov te im
odgovara na postavljeno pitanje. Najprije traži da mu pokažu novac te ih pita
čiju sliku novac nosi. Kad mu odgovoriše: “Carevu”, Isus zaključuje: “Podajte
caru carevo, a Bogu Božje!”
Isusov odgovor nije pitanje samo
domišljatosti kojom se je izvukao iz zamke koja mu je mogla i smrću zaprijetiti,
nego je riječ o nečemu puno dubljem. Isus odgovor cilja na dvije razine;
društveno-političku te religioznu. Na prvoj razini, “dajte caru carevo”, Isus
pruža za ono vrijeme revolucionarnu poruku. Naime, odvaja političko-društvenu
stvarnost (porez caru) od religiozne. Premda će drugdje reći kao svaka vlast
dolazi odozgor Isus uči kako ovozemne vrijednosti (vlast, porezi, društveno
uređenje itd.) imaju vlastitu autonomiju. To reći u vrijeme kad je sama vlast
(rimski carevi) za sebe prisezala božanski, religijski autoritet stvarno je
značilo revolucionarni iskorak. Isus u biti desakralizira zemaljsku vlast,
odnosno zemaljski poredak.
No tu se ne zaustavlja. Odmah
dodaje: “Dajte Bogu Božje”. Isusovi sugovornici, farizeji i herodovci, jako su
dobro znali na što Isus cilja. Naime, ako novac koji nosi sliku cara pripada
caru, tada Bogu pripada ono što nosi sliku Božju, a to je svaki čovjek. Drugim
riječima, postoji svijet ovozemnih vrijednosti koji posjeduje relativnu
autonomiju; u tom svijetu gospodari čovjek koji ne bi smio zabraviti da je
slika Božja te da pripada Bogu. Dok gradi svoj svijet, uči Isus, čovjek je na
pravom putu sve dok ne zaboravi čiju sliku nosi te kome pripada. Ako to
zaboravi tada se zapliće u zamke zloga, u zamke koje ga okreću protiv drugog
čovjeka. To je poruka i nama, suvremenim kršćanima: dok gradimo svoj osobni,
obitelji i šire društveni svijet odnosa, vrijednosti, karijera itd. ne smijemo
nikako zaboraviti čiju sliku nosimo i kome u konačnici pripadamo.
Nismo sami
sebe pozvali u život niti ćemo se sami pozvati da iz njega iziđemo. U život nas
je pozvao milosrdni Otac nebeski, čija smo slika i prilika, a jednom će nas
pozvati da se “uspnemo” u viši stupanj egzistencije, u život vječni, u ono
bogatstvo života, odnosa, radosti i ljubavi koje je vlastito samome Bogu. Važno
je da, dok putujemo, ne zaboravimo čiji smo, da ne zaboravimo da smo Božji te
da pripadamo Bogu.