Gitara za okrjepu duha i srca

Iznenađuje koliko je
gust i bogat glazbeni život Splita u posljednje vrijeme. Kao da je u Velikom
tjednu sabranost i promišljanje svetosti vremena našlo svoj ekvivalent u
glazbi, u djelima ozbiljna sadržaja bez vanjske dekorativnosti i jeftinih
efekata. Na sreću nema improvizacija, svaka glazbena manifestacija obilježena je
instrumentalnom zrelošću koja je na sunčanu obalu izbacila tri imena-pijaniste Zorana Velića i Marinu Ivanovu, ali i gitaristu Gorana Listeša. Oni su već poznati hrvatskoj glazbenoj javnosti, a
naša pozornost ovom prilikom hita Goranu
Listešu, uglednom i nagrađivanom hrvatskom gitaristi i pedagogu, članu
nekoliko komornih gitarističkih sastava, koji je poslije duge pauze u suton
16. travnja 2014. održao solistički koncert u “podzemnoj” dvorani Gradske
knjižnice M. Marulića. Imao sam osjećaj da smo se povukli u katakombu, tamo gdje
su se davno izricale posljednje i neopozive presude životima i nadama… Moguće
zato glazba me je dodirivala, kako bi kazao Busoni, kao “zvučni zrak”, ona nije
bila tek izraz emocija glazbenika već i ljudska kreacija koja želi imitirati
prirodu u njezinom najdubljem značenju, a to znači dubinski i nimalo
ravnodušno.

Strasno i senzualno

Listeš je gitarist
kojeg su od ranog doba obilježavale osobine radosnog sviranja, predanosti i
odvažnosti da slijedi svoj unutrašnji imperativ koji je želio djelovati
nezavisno od vanjskih faktora. Snažniji ton, ponekad opor i neobazriv, davao je
maha bogatoj imaginaciji i strasti koja se teško obuzdavala, da bi s vremenom
glas njegova instrumenta stišavao nemir i formirao plastične dojmove otvorene novoj izražajnosti. Trebale su, unatoč nagradama i
kontinuiranom studiju, proći godine da se dionizijski zanos pretoči u posebni stilizirani
glazbeni govor, da njegova unutrašnja imaginacija postane toliko uvjerljiva da zaokupi
i ponese fantaziju slušatelja, jer bi u suprotnom cijeli napor bio izlišan. Ono
po čemu Listeša možemo danas pamtiti su njegove zrele interpretacije,
sposobnost da urođene glazbene vrline stavi u službu umjetničkog oblikovanja,
da romantički bujan i gust ton gitare isijava rijetkom toplinom i
neposrednošću, da kod svakog novog susreta s njim osjetimo punokrvnog
glazbenika sigurna u sebe  i svoju
zadaću. I još nešto, Listešova interpretacija bilo da se radi o starim majstorima,
španjolskim ili južnoameričkim autorima, kao i suvremenim skladateljima, uvijek
je pasionirana i senzualna, tehnički korektna, ilustrativna ali ne u vulgarnom
smislu, već onom koji dočarava atmosferu i sam ulazak u krajolik, u ljepotu,
ili bolje, energiju nekog drugog središta. Sve se spomenuto spaja u jedan
zamašnjak koji spomenutu dvoranu ispunja zvukom, ali koja nije samo ljubav već
i odluka, predaja, traganje i veliki rad koji ne mora uvijek biti svakome transparentan.

Ah, taj Bellini

Program kojega
je Listeš ponudio ljubiteljima gitare ponovo je okupio skladatelje i djela s
kojima se druži posljednjih nekoliko godina. U prvom dijelu koncerta bile su to
Četiri sonate Domenica Scarlattia (d-mol, K.396;
d-mol, K1; E-dur, K.162; e-mol, K.98) a potom Varijacije na ariju iz opere “Capuleti e Montecchi” Vincenza
Bellinija.
Teško je zamisliti ne samo baroknu glazbu, već i klasično
glazbeno razdoblje (sve do Brahmsa ili Messiaena) bez sjajnih Scarlattijevih
sonata za čembalo (
Kirkpatrick, Ralph -1953. Domenico Scarlatti. Princeton University Press), jednostavačnih
skladbi s dvodjelim oblicima zasnovanim na formi igara iz barokne svite.
Raznolikost obrade drugog dijela posebno je zanimljiva (ljestvični prelazi,
razlomljeni akordi, modulacije, brzi tempo i dr.) jer obogaćuje ljepotu skladbi
s osjetim utjecajima folklora Iberskog poluotoka, što se osjeti i u aranžmanima
za gitaru G. Listeša. Svaka tema i fraza 
posebno je osjetljiva i zahtijeva vrlo vještog glazbenika s osjećajem za
ritam, ekspresiju i dinamičke promjene. Čak i gitaristima velike vještine kakav
je Listeš kratke sonate ne predstavljaju uvijek veliki užitak.

Varijacije V. Bellinija djelo
je malog gitarističkog genija Giulija Regondija, središnje figure u povijesti gitare
nadahnutog romantičnog razdoblja. Uspio je približiti se preciznosti i rijetkoj
melodioznosti lirski senzibilnog Bellinija koji je skladao vrlo uspjelu operu
Capuleti e Montecchi za manje od dva mjeseca. Čarolija Regondia pretvorila se u
malo remek djelo splitskog gitariste koji je negdje duboko u sebi potražio mir,
kreativnu tišinu, da bi raznolikošću boja i sjajnom ritmičkom kontrolom dopro
do dramskih akcenata, bravure antiknih tonova  belkantista, leopadrijeva bola i slutnji,
onoga što će Stendhal smatrati “raffinatissime” pozivajući na pobjedu srca pa
što bude….

Drugi dio koncerta posvećen
je većim dijelom suvremenim autorima: Bojani Šaljić Podešvi, Leonardu De
Angelisu
i Goranu Listešu. Slovenska skladateljica B. Šaljić Podešva pripada
maloj skupni autora koji “stvaraju glazbu” solističkog ili komornog predznaka.
Zanimaju je trenuci virtuoziteta, oscilacije, odmak od predmeta i glazba koja je
rezultat kratkotrajne komunikacije, nastojanje da se sačuva svježina i
energija. Elektoakustični instrumenti pridonose da se umnoži suma ekspresivnih
osjećaja i boja, pa autorica traga za takvim intuitivnim pristupima,
improvizaciji koja u nijansama i fragmentima vidi bogatstvo svijeta. U “Avtronu” za solo gitaru iz 2003. Bojana Š.P. upravo suprotstavlja tradicionalnoj glazbenoj
liniji zvukove svijeta oko nas, ponajprije elektroakustičnu glazbu, nasnimljenu
buku mlaznog motora koji zapravo glasno upozoravaju na opasnosti koje prijete
opstanku umjetničke glazbe. Listešova interpretacija i samo prihvaćanje
suradnje sa zanimljivom skladateljicom je hvale vrijedna.

I skladba Danze gravi talijanskog
virtuoza gitare Leonarda de Angelisa istražuje 
komunikaciju njegovih ideja s načinom življenja. Kako povezati svijet
individue s univezumom, postati svjestan različitih realnosti i beskraja percepcija. De Angelis se pita za
osjećaje i senzacije koje nama struje, nejasne prepreke, pojedinačna iskustva i
ona koja nastaju u susretu s novim glazbenim emocijama. Složena skladba dobro se
uklopila u blok Listešovih prijedloga.

Tu je i Goranov Marcus
Jeronimus variationes op.15 skladba koja izvire iz vlastitog jezika, dodiruje
više kombinacija i zvukovnih eksperimenata, ali ostaje u bujnom temperamentu
izražajnog zvuka i melodije  koja ne dopušta
da je zavedu postupci čisto tehničke naravi.

Za kraj je ostavljen Joaquin Turina s Fandanguillom op.36 i Sevillanom op.29, dva poznata djela za gitaru, koja su u sebi skrila sve najljepše mirise i boje Andaluzije, šarene fieste, vjerske procesije, flamenco, borbe s bikovima, tajne vrelih noći, duh Carmen i Figara …konačno odluku Turine da se iz Pariza vrati u svoj kraj i preda mu sav svoj neizmjerni talent prolazeći “Por las calles de Sevilla”… Frandanguillo op.36  kratka skladba, nastala na poziv Segovie 1926., poziva duhove usnule Seville, plesače flamenca da se jave u ganutljivom ritmiziranom zanosu, sukobljenih tema, harmonija i pizzicata, blage središnje teme i mirnog svršetka. Sevillana op.29, iz 1923., živa je glazbena fantazija na skrivene tajne Sevilje, rafinirane ekspresije i prožeta duhom flamenca. Novi glazbeni pristupi razbijaju tradicijske opne i omogućavaju slobodnije interpretacije (npr. Obras Para Guitarra – Joaquin Turina – Marian Alvarez Benito; Guitar Works). Listeš je, vodeći računa o svakom detalju, pronalazio dobar omjer između ritmičke preciznosti i dubljih poniranja u skladateljeve intencije.

Koncert je završen ugodnim dodatkom drugog poznatog španjolskog skladatelja –  Preludijem Francisca Torrege, virtuoznog gitariste.

Pozitivna energija zvuka

Gitaristički recital Gorana Listeša, praćen odobravanjem  brojnih ljubitelja gitare i njegovih nekadašnjih a sada već slavnih učenika, bio je dobro osmišljen, tehnički dorađen, interpretacijski uvjerljiv. Nastup  uglednog gitariste bio je ležeran, decentan i smiren i što nam se čini posebno važnim stavljao je glazbu ispred svoje osobe. Potvrdilo se da su tonalna strana i stil razdoblja u kojemu je djelo nastalo, uz senzibilnost  i glazbenu frazu, za njega bitne karakteristike. Što li će biti s novim izborom djela u vremenu koje je pred umjetnikom, ostaje za vidjeti. Bez obzira na činjenicu da mi je izvedeni program bio poznat, odlazim s uvjerenjem kako je našem nasmiješenom domaćinu sviranje postalo akt ljubavi, rutina je zanemariva, a putovanje traje jer je cilj nevidljiv, kratkih ruta nema, tehničke bravure su za zagrijane mlade prste a majstorima  ostaje inteligencija i senzibilnost, puni i bogati ton koja ispunja sve dvorane. Kad nam više ništa ne pomaže ostaje samo glazba da nas ohrabri i smiri srce…

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

POSLJEDNJE DODANO: