Puljak o megaprojektu: “Kao IT inženjerku, ova vijest me ne može ostaviti ravnodušnom”

Saborska zastupnica i vijećnica stranke Centar Marijana Puljak oglasila se povodom najavljenog projekta izgradnje velikog podatkovnog centra u Topuskom, poznatog kao “Pantheon”. U svojoj objavi istaknula je kako podržava razvoj takve strateške infrastrukture u Hrvatskoj, ali upozorava na niz otvorenih pitanja vezanih uz energetiku, rokove, investitore i ukupnu izvedivost projekta.

U nastavku prenosimo njezinu objavu u cijelosti:

–Projekt Pantheon – navijam, ali postavljam pitanja.

Evo i mojih nekoliko centi o, kako je najavljen, ‘najvećem ulaganju u povijesti Hrvatske’.

Kao IT inženjerka, vijest o mega data centru od 50 milijardi eura u Topuskom ne može me ostaviti ravnodušnom. Razumijem zašto je cijeli sektor sada najvruća industrija na planetu. Podatkovni centri postali su strateška infrastruktura 21. stoljeća, bez njih nema usluga u oblaku, nema umjetne inteligencije, nema digitalne suverenosti.

Pet najvećih tehnoloških kompanija, Amazon, Google, Microsoft, Meta i Oracle, planiraju u ovoj godini zajedno potrošiti između 660 i 690 milijardi dolara samo na tu infrastrukturu. Amazon gradi kampus u Indiani koji će doseći 2,2 gigavata, Microsoft planira proširenje svojih kampusa iznad 2 gigavata, a Meta gradi prvi gigavatni centar u Ohiju. Europa u tom natjecanju dramatično zaostaje; etablirana čvorišta u Frankfurtu, Londonu i Amsterdamu popunjena su, a slobodni kapaciteti su često ispod 8 posto. Dakle, kontekst je jasan: novac je realan, potreba je realna, i Europa ga hitno treba.

I tu razumijem privlačnost priče za Hrvatsku. Geografski položaj, NATO i EU članstvo, regionalna povezanost, to su stvarne prednosti. Slični projekti razvijaju se u Finskoj, Norveškoj i Poljskoj. Pitanje nije zašto Hrvatska, nego, zašto ne Hrvatska?

No, kao inženjerka, ne mogu se samo zaustaviti na lijepoj vizualizaciji.

Po najavljenoj veličini od 1 gigavata, Pantheon bi bio najveći projekt te vrste u cijeloj EU, i to za red veličine. To samo po sebi nije problem, ali jest razlog za vrlo ozbiljna pitanja jer “vrag je u detaljima”, a ovdje su detalji masivni.

• Prvo, energetska matematika ne štima na prvu.
  Data centar bi trošio oko 40 posto ukupne današnje potrošnje električne energije u cijeloj Hrvatskoj. Planirana solarna elektrana od 500 megavata, zbog faktora iskoristivosti sunca, može pokriti tek desetak posto potreba za procesore koji moraju raditi 24/7. Ostatak mora doći iz mreže koja zahtijeva višegodišnji razvoj i stotine kilometara novih dalekovoda. Dok 3,5 gigavata domaćih projekata obnovljivih izvora energije godinama “stoji u čekaonici” za mrežni priključak, postavlja se pitanje: kako će projekt ove magnitude preskočiti sve te stepenice u samo tri godine? Hrvatska, nažalost, nije zemlja s jeftinom industrijskom strujom, upravo suprotno.
• Drugo, vremenski plan i “track record” investitora.
  Početak gradnje 2027. i puna operativnost već početkom 2029. ne prolaze jednostavnu inženjersku provjeru. Za usporedbu, Crusoe-ov Stargate kampus u Teksasu, s već postojećom infrastrukturom i bez birokratskih prepreka, trebao je 13 mjeseci samo za prvu fazu od 200 megavata.

Istražujući malo američke partnere, vidim Pantheon AI kao agilni startup iz San Francisca s desetak zaposlenika, fokusiran na AI softver. Između programskog koda i milijardi tona betona i bakra potrebnih za “hyperscale” infrastrukturu stoji ogromna provalija operativnog rizika. Pitam se ima li vodeći investitor iskustvo u upravljanju “heavy-duty” energetskom infrastrukturom ove magnitude? Je li financiranje od 50 milijardi eura, što je gotovo 60% našeg BDP-a, zatvoreno, ili je još na razini pisama namjere?

Pored američkih partnera, tu je i domaći partner Jako Andabak, dokazano ime u turizmu, no koje javnost pamti i po projektima koji su dugo ostajali u fazi najave: zdravstveno-turistički kompleks Stubaki najavljen 2008. nikad nije realiziran, a hotel na splitskom Trsteniku godinama čeka između vizualizacija i dozvola.

Kada se spoje partneri bez javno dostupnog iskustva u gradnji ovakve infrastrukture i domaći partner s takvom poviješću, oprez je jedini logičan inženjerski zaključak.

• Treće, tko su stanari?
  U ovoj industriji ključno je tko je “Anchor Tenant” (glavni zakupac). Postoje li potpisani predugovori s velikim tehnološkim kompanijama koje bi stvarno koristile ovaj centar? Bez njih, projekt od 50 milijardi eura riskira postati najskuplja prazna hala na svijetu.

I još jedno pitanje koje me, kao osobu koja voli ovu zemlju, najviše brine:

hrvatska poduzetnička klima i birokracija imaju dugu tradiciju zaustavljanja upravo onih projekata koji bi nam bili najpotrebniji. Dozvole, priključci na mrežu, prostorno planiranje, to su prepreke koje u Hrvatskoj znaju usporiti projekte desetljećima. Hoće li Pantheon dobiti poseban tretman, ili će i on zapeti u sustavu koji nije naučio prepoznati stratešku priliku kad je vidi? A ako dobije “brzu traku”, što to znači za sve ostale investitore koji godinama čekaju na red?

Nitko ne bi bio sretniji od mene da za pet godina stojim kraj operativnog podatkovnog centra u Topuskom.

Hrvatska može biti regionalno središte digitalne infrastrukture. I upravo zato zaslužuje provjerljive odgovore, jer je to jedini način da gradimo kredibilitet koji privlači sljedeću, možda još bolju, investiciju.

Bez transparentnosti i realnih brojki, ostajemo u sferi PR-a, a tehnologija ne trpi PR, ona trpi samo egzaktnu matematiku, zaključila je Puljak.