Puljak je u političku mirovinu poslao – sam sebe!

Puljka nitko nije poslao u političku mirovinu osim – njega samog! Premda je teško povjerovati da će politiku, kad prođe početna ogorčenost i jal, uz otrježnjenje, baš tek tako pustiti iz ruku jer, treba se sjetiti, Ivica i dalje može put Zagreba, u saborske klupe tik do žene mu Marijane. Nije potrebno biti previše politički angažiran da se primijeti kako je i puno prije Puljak imao običaj s vremena na vrijeme servirati protivnicima volej, ali u slučaju ovih svibanjskih izbora suparnike je, doslovce, ostavio na petercu s loptom i bez golmana na vratima. Slikovito, nogometnim žargonom.

Puljka je koštalo micanje njegove dosad vrlo blještave PR-ovske pozlate, koštalo ga je kad je uz oponiranje HDZ-u (na kojem je i dobio izbore prije četiri godine samo kao “nešto novo” – op.a.), u kaljužu pokušao uvaliti i Davora Matijevića (SDP) jer je njegova politička nezasitnost imala za cilj pobjedu u prvom krugu. Nije se dogodila, niti bi je u splitskom okolnostima itko i predvidio. Dobro, osim zagrebačkog savjetnika…

Bio je gradonačelnik drugog najvećeg grada u državi, a otišao je s pozicije kao da su mu pokvarili rođendan.

Kad je poraz postao očit, a novinari – dosadni kakvi već jesu – krenuli s pitanjima o odgovornosti i greškama, Puljak je, umjesto pokazivanja trunke ljudske slabosti, odlučio baš u tom trenutku postati znanstvenik. I nije napravio ništa što već nije viđeno. I ranije je bezobrazno, selektivno odgovarao na novinarska pitanja, docirao i histerizirao i započinjao obračune gdje s kime stigne. Lajkove je brojio i kovao teorije urote njegov prvi zamjenik Bojan Ivošević.

I dvaput – nije dvaput. Niti je Tomislav Šuta pobijedio zato što je bio najbolji kandidat. Pobijedio je isključivo što su njegovi protivnici bili zauzeti međusobnim pucanjem u koljena. Šuta je samo došao na kraju, obrisao noge na ulazu i ušetao. Jer ono što je Puljak odigrao u ovoj kampanji nije bila strategija, već osobna osveta, u stilu one – neka ja nemam, ali nek nema ni moj susjed. I povukao je sebe i svoje zamjenike, vratio stranku Centar, kako joj i ime kaže – nigdje, a Ivoševića otisnuo u privatni sektor.

Split je, uz to, ostao opterećen kletvom kako niti jedan gradonačelnik nije imao dva mandata zaredom.

Puljak je Šuti očistio teren. Em je u prvom krugu uporno izbjegavao sučeljavanja zbog Keruma, valjda uvjeren da su sučeljavanja za kandidate bez Nobelove ambicije, em se nije trudio pokazati ambiciju već je servirao niz niskokaloričnih poruka, najčešće u formi žalopojki da je “HDZ ovo, HDZ ono”. Da mu je kampanja bila malo dulja, možda bi otvorio i podkast “Žuganje s Ivicom”.

No, da se ne lažemo, to što je Puljak bio blaženo uljuljkan u pobjedu na izborima, Šuta je iskoristio za svoj rast – što u otvaranju gorućih tema za Splićanke i Splićane, što u vidnom napretku u javnim nastupima. Izražavanje mu je postajalo sve jasnije, poruke sažete, a govor tijela sigurniji. Umjesto defenzivne uloge, preuzeo je inicijativu u sučeljavanjima, ostavljajući dojam kandidata koji zna što hoće i kome se obraća. HDZ-ov novi gradonačelnik jednostavno se brže prilagodio trenutku dok je Puljak vodio rat protiv sistema.

I samo još jedan detalj. Težak je, kao i svaki drugi poraz, bio Puljkov poraz na izborima, ali za sve njegove birače, sve one koji su mu vjerovali u “novu političku kulturu” još veći bi poraz bio da Puljak prepusti mandat u Gradskom vijeću. Bila bi to izdaja, dokaz da tom čovjeku nije stalo do grada već samo do funkcije.

Ako mandat prepusti, neće ga politička povijest pamtiti kao poraženog nego onoga koji je sam iskopao svoju rupu, pa u nju – s olakšanjem – i legao.