U Hrvatskoj više od 50 tisuća djece ima problema s mentalnim zdravljem, ali ta brojka raste. Psihijatara koji bi liječili tu djecu nema dovoljno. Kako pomoći djeci i što se s njima događa za HRT je govorio dječji psihijatar Tomislav Franić.
Franić je rekao kako je njegov život bio pragmatičan te kako je završio srednju medicinsku školu u Splitu koja je pružala mogućnost upisa na fakultet i to mu je odredilo upis na medicinu.
– Jako su se rijetko raspisivale specijalizacije za psihijatriju i vjerojatno je to razlog što nas malo ima, kazao je.
Dodaje kako danas postoje sumnje na psihijatriju stoga što se smatra da je to pseudo znanost.
– Psihijatrija je od svih znanosti najmanje egzaktna i opipljiva, ali ako pitate „prave doktore” što je uzrok hipertenziji oni vam ne bi znali odgovoriti, rekao je.
Naglašava kako u psihijatriji ne postoje brzi rezultati, ali u posljednje vrijeme dobiva stalnu potvrdu rezultata od svojih pacijenata.
Naglašeno je kako je cilj emisije da se ukaže na sve veći problem mladih koji imaju psihosocijalni poremećaj, ali i to da u Hrvatskoj nedostaje psihijatara.
Franić ističe kako je veliki porast psihičkih poremećaja, ali i porast broja mladih koji traže pomoć glade anksioznosti, depresije, poremećaja prehrane, poremećaja identiteta.
– Moramo skinuti stigmu s psihijatra jer oni nisu nikakvi trovači koji mijenjaju svijest ili um, kazao je.
Dodaje kako je porast psihičkih poremećaja stvaran, a on je stvaran, kako kaže, zbog društvenih promjena, što je trend koji dolazi sa zapada.
– Pandemija i potres nisu razlog tome, to je porast trenda poremećaja kod mlade populacije, naglašava.
Ističe kako je zapadno društvo kompetitivno i ono traži samo uspjeh koji se podrazumijeva i za njega se ne dobiva pohvala, a sve što je, kako kaže, ispod uspjeha je neuspjeh za koji dobivamo kritiku okoline i nas samih.
– S druge strane, ako smo samo izloženi hedonizmu i trženju uspjeha, onda postoji desenzitizacija ili navikavanje. Više nam ništa ne predstavlja ugodu i tražimo još te se nalazimo u začaranom krugu. Iz hedonizma ulazimo u anhedoniju. To je pojam iz depresivnih poremećaja, koji znači nemogućnost u uživanju u stvarima u kojima smo nekada uživali, rekao je Franić.
Smatra kako društvene mreže imaju svoj pozitivan potencijal, što je dobiti znanje, informaciju, razviti kreativnost, projekte, ali isto tako postoje i negativne strane kao što je nepostojeća stvarnost.
– Mi možemo s komunikacijskim sredstvima komunicirati kao nikada, a u principu komuniciramo sve slabije. Emotikonima u komunikaciji gubimo komunikacijske vještine, naglasio je.
Ističe kako je u današnje vrijeme veliki problem usamljenosti, koji je razlog stoga što ne znamo kako biti zajedno.
Na pitanje što misli o agresiji djece, Franić je kazao da djeca rade ono što vide. Kako kaže, naša djeca su naš proizvod.
– Problem se treba riješiti tako da se ta specijalizacija učini atraktivnom. Ljude se treba adekvatno nagraditi za posao. Dobro je da se odvojila specijalizacija psihijatrije od dječje psihijatrije, naglašava.
Franić je odgovorio na pitanje, što učiniti kada vidimo promjene na djetetu što se tiče psihičkog dijela razvoja, da se svaka promjena u funkcioniranju djeteta pokazuje kao alarm i to je znak da se treba propitati što se događa, piše HRT.
– Nužno se treba obratiti liječniku, naglasio je.
Ističe kako psihijatri propisuju lijek samo onda kada je potreban.
– Antidepresivi i anksiolitici su u smislu toksičnosti vrlo sigurni lijekovi, naglasio je Franić.
Osvrnu se na odgoj s glazbom i rekao kako to osim odgojnog ima i terapijski učinak.
Franić naglašava kako djeca dobivaju anksioznost preko roditelja.
– Mi smo u životu izloženi i pozitivnim i negativnim iskustvima i moramo se naučiti kako se suočiti živjeti s tom frustracijom. Mi skupljamo tako sva iskustva i kada se kao odrasli nađemo pred problemom koji nas frustrira, upotrebljavamo alate s kojima smo se suočili, rekao je.
Na pitanje kako da se čovjek suoči s gubitkom voljene osobe, Franić govori kako je to pitanje na koje nema pravi odgovor stoga što svako taj problem odrađuje na svoj način.
Naglašava kako je humor neizmjerno važna stvar u psihologiji i kako ga se smatra jednim od rijetkih obrambenih mehanizama, ali humor može biti i negativa.