Onaj tko nije gledao utakmicu i vidio da je Hajduk pobijedio Varaždin s 5:0, mogao bi pomisliti „a gdje ste bili u subotu, kako ste u subotu protiv istog tog protivnika odigrali 1:1“. Što, objektivno, nema veze. Varaždin je teško stradao u dva intervala „od po 5 minuta“. Završnici prvog dijela i sredinom drugog poluvremena, a kroz glavu su nam, dok je još odzvanjala „petarda“, prolazile greda Postonjskog u 16. minuti i vratnica Drožđeka u 32. minuti.
I zvižduci su se čuli na Poljudu, Hajduk je djelovao bezglavo i iznenađeno što se Varaždin usudio igrati otvoreno i što je u toj igri bez problema dolazio u prilike ugroziti Lučića. Sreća je čuvala Bijele, u tih nešto više od pola sata kao da ih je još držala trauma iz Varaždina u subotu. I sve što je poslije toga izašlo u medijskom prostoru, pogotovo danas s „provalom“ u komunikaciju VAR sobe i suca Frana Jovića oko tri sporne situacije – sve presuđene na štetu Hajduka.
Prvijenac Dialla, majstorija Krovinovića za brzih 2:0 prije odmora, pa onda prvi gol Kleinheislera (kojega je lakše zvati Laszlo), glava Eleza i penal Livaje. Zanimljivo, svih pet golova Hajduk je postigao nakon prekida. Ništa iz igre. Ne smeta. Ali da je zanimljivo, stvarno jest.
Hajduk je kao dvostruki branitelj u polufinalu Kupa. Kao i Lokomotiva. Čekaju se sutrašnji ishodi utakmica Dinamo – Gorica i Rudeš – Rijeka. To je gola činjenica, a prava vrijednost ove pobjede bila bi kad bi ona označila preokret u Hajdukovom proljeću. Da Hajduk konačno prodiše i u prvenstvu, unatoč i usprkos VAR-u. Počevši od subote i Istre 1961. Pritisak „Mordora“, kako navijači Hajduka doživljavaju HNS i cijelu nogometnu organizaciju, sigurno neće popustiti. Hajduk se mora znati nositi s tim, prije svega prkositi na terenu boljom igrom. Onda će sve ostalo sjesti na svoje mjesto.