Personifikacija Hajdučkog srca – Ivan Gudelj

Znate kako kažu da „nitko nije igrao nogomet kao Baka“, rečeni Blaž Slišković. I stvarno je tako, malo je igrača koje su navijači Hajduka voljeli kao Baku. Barem nakon Bake. Možda Miki Rapaić, vjerojatno Marko Livaja. Ali, dozvolit ćete mi malu digresiju. Nitko, ali baš nitko u dresu Hajduka od 1911. godine nogomet nije igrao kao Ivan Gudelj. Ivan Gudelj je, zapravo, personifikacija nagrade Hajdučko srce i moj idol u djetinjstvu „u moru“ čudesnih nogometaša Hajduka, koji samo pukim čudom ili kako je jednom rekao Gudelj, „da je bilo zrnca sreće, osvojili bi nekoliko titula prvaka i europski trofej“.

To „zrnce sreće“, znamo svi, rijetko je okretalo na stranu Hajduka. Barem u Europi. Slave se i pamte europski porazi, ono kad si blizu i daleko. Taj Hajduk iz osamdesetih, realno, vrijedio je europskog trofeja. Ili 1984. godine kad je eliminiran od Tottenhama u polufinalu Kupa UEFA ili dvije godine kasnije kad je poražen na jedanaesterce od „jebenog“ Beverena u četvrtfinalu Kupa UEFA. Taj Hajduk je, „božemiprosti“ bio toliko moćan da je jugoslavensko prvenstvo morao osvojiti barem s deset bodova viška, a u Europi se poigrati s nedoraslim rivalima. Niti je napravio ovo prvo, niti je napravio ovo drugo. Iako je imao Ivana Gudelja, Zlatka Vujovića, Blaža Sliškovića, Zorana Vulića… Da spomenemo samo one na koje će vam srce zadrhtati kad čujete.

Ivan Gudelj je bio bolji od svih njih. Superioran, dominantan, neuništiv, nezaustavljiv, sila prirode oslikana u jednom igraču. Nikada nije bio najglasniji, nikada nije bio vođa skupine, nikada nije dobio hvalospjeve koji su mu pripadali do onoga trenutka kad ga je bolest srušila 1986. godine i zauvijek udaljila s terena. Kao igrača. Karijeru je morao prekinuti u 26. godini. Jebeni hepatitis B. Za koliko ste još igrača čuli da su zbog hepatitisa B prekinuli karijeru na svom vrhuncu, u 26. godini, godinu prije nego će ostvariti transfer u Real Madrid? Nemoguće, je li tako? Na žalost, to je bila samo prva od mnogih nesreća koja je zakucala na vrata Ivana Gudelja u ostatku njegova života.

Ivan Gudelj je doista legenda Hajduka, doslovno LEGENDA. Vidjeli ste ili ćete već vidjeti što je taj Superman, nalik na Brucea Leeja (frapantna sličnost!) radio na utakmicama. Tri gola Valenciji, dva gola Dnjipru, gol Sparti… Igrač koji je bio rame uz rame s Diegom Maradonom na Svjetskom prvenstvu juniora 1979. godine, koji je 1982. godine izabran u najbolju momčad Svjetskog prvenstva u Španjolskoj, makar je Jugoslavija eliminirana u skupini sa Španjolskom, Hondurasom i Sjevernom Irskom. Igrač koji je postao najmlađi kapetan reprezentacije Jugoslavije, koji je bio pred potpisom za Real Madrid jednom kad stekne uvjete (igrači su tada u bivšoj državi mogli u inozemstvo tek kad navrše 28 godina).

Gudelj je bio erupcija vulkana na terenu. Njega niste mogli zaustaviti, eventualno usporiti ako ste imali sreću. On je bio igrač sredine terena, ali ga je bilo baš na svakom djelu terena. Nisi znao je li bolji kao obrambeni igrač ili napadač. Za napadača je čak zabijao previše golova, a od njega su se suparnici odbijali. Sve bi ih „pojeo“, pa kad je svojevremeno rekao da će on „trčati za Baku“, to mora da je bilo zastrašujuće.

Ivan Gudelj nikada nije rekao ružnu riječ o jedinom klubu za kojega je igrao. Nije volio da ga zovu legendom Hajduka, makar je to postao još za kratke igračke karijere. Hajduk će imati veliki problem smisliti kako će na pravi način oprostiti od Ivana Gudelja. On je zaslužio sve, sve najbolje. Uz bok Frani Matošiću i Bernardu Vukasu.