Nijemci kod Sinja, Trilja i Otoka napravili pokolj, ubili su više od 1.500 ljudi – većinom civila! Evo istine iz krvave 1944. godine

Krajem ožujka 1944. godine njemačka protupartizanska operacija na prostoru Mosora i Kamešnice pretvorila se u jedan od najvećih zločina nad civilnim stanovništvom počinjenih u dalmatinskom zaleđu tijekom Drugoga svjetskog rata. Od Donjeg Doca preko Gale i Otoka, Ovrlje, Udovičića, Rude, Roža i Poda do Krivodola, Ljuta, Voštana i Kamenskog, pripadnici 7. SS divizije „Prinz Eugen“ ubili su više od tisuću i pol ljudi, većinom žena, djece i staraca.

Pokolj koji se odigrao u svega pet dana rekonstruirao je Ante Bogdan, magistar povijesti i kustos Muzeja Cetinske krajine – Sinj, autor izložbe „Lice zločina“, koja je u petak otvorena u tom Muzeju.

– Mene je ova tema zanimala i prije nego što sam počeo studirati povijest. Dio moje obitelji je iz tih krajeva. Slušao sam priče ljudi o tom razdoblju pa sam im se godinama poslije vratio kao povjesničar. I vrlo brzo postalo je jasno da se ono što se dogodilo krajem ožujka 1944. ne može objasniti ako se priča otvori tek 26. ožujka. Ja sam zapravo krenuo negdje od rujna 1943. godine – govori Bogdan.

Kapitulacija Italije u rujnu 1943. potpuno je promijenila vojnu sliku Dalmacije. Njemačka vojska nastojala je što prije preuzeti prostor koji su dotad držali Talijani, osigurati obalu, prometnice i zaleđe, dok su partizanske snage pokušavale iskoristiti novonastalu situaciju i proširiti prostor pod svojim nadzorom.

Cetinska krajina i krajevi između Mosora i Kamešnice pritom nisu bili mirna pozadina rata. Partizanske jedinice ondje su imale razvijenu civilnu strukturu, a dio stanovništva pružao im je pomoć. Ni poslijeratna partizanska literatura to nije skrivala: za Donji Dolac, primjerice, navodilo se da su ondje i u njegovoj neposrednoj okolici od početka oružane borbe boravile partizanske jedinice, štabovi i organi vlasti te da je taj kraj bio važna točka veze između Splita, Mosora i Kamešnice. S druge strane, vlast NDH ondje je bila slaba – objašnjava autor izložbe koja je već na samom otvaranju izazvala velik interes javnosti.

Njemački zapovjednik Artur Phleps poslije će čak tvrditi da godinu i pol dana onamo nije kročila ni hrvatska ni njemačka vojska te taj prostor opisivati kao mjesto na kojem se razvila „crvena republika“. Time je pokušavao objasniti postupanje svojih postrojbi i odgovornost stanovništva za partizansku aktivnost.

U rujnu 1943. dolazi i do teških borbi na predjelu Butige u Dicmu, gdje njemačke snage trpe ozbiljne gubitke. Sljedećih mjeseci napadi na njemačke postrojbe i komunikacije ne prestaju. Jedan od događaja koji će poslije posebno opteretiti cijelu priču dogodio se 4. veljače 1944. u Otoku, gdje su partizani uništili njemačku opskrbnu kolonu.

Otto Kumm, zapovjednik 7. SS divizije „Prinz Eugen“, poslije će upravo taj napad navoditi kao razlog odmazde nad civilnim stanovništvom. Zločin je u svojoj knjizi priznao, premda ga je nazvao „žalosnim incidentom“, a tvrdio je i da o njemu nije bio službeno obaviješten te da postrojba koja ga je počinila tijekom te operacije nije bila pod njegovim neposrednim zapovjedništvom.

Bogdan je upravo tu nastavio tražiti odgovore.

– Pokušao sam pokazati da to nije ni približno cijela istina. To možda jest bio jedan od segmenata koji je Nijemcima dao zaleta da budu još agresivniji prema tom stanovništvu, ali Nijemci su i prije planirali operacije na ovom prostoru. Njemačke operacije „čišćenja“ dalmatinskog zaleđa planirane su puno prije – govori Bogdan.

U ožujku 1944. Nijemci su snažnim prodorom iz više pravaca namjeravali obuhvatiti partizanske snage na prostoru Mosora i Kamešnice, zatvoriti koridore njihova povlačenja i uništiti ih u obruču.

A onda se vojna operacija pretvorila u pokolj.

– Proces je stvarno bio jako dugotrajan, težak i mučan. Praktički dan završavate i započinjete sa sudbinama ljudi koji su to proživjeli, s njihovim svjedočanstvima. Posljednjih izravnih svjedoka ostalo je malo. U ožujku 1944. bili su djeca, s obzirom na to da je od rata prošlo više od osamdeset godina. Morate tim ljudima pristupiti s određenom dozom pijeteta i poštovanja. Ne smijete maltretirati ljude jer govore o najtraumatičnijem iskustvu koje su proživjeli. Naravno, ja kao povjesničar moram razaznati gdje osoba možda nešto krivo interpretira jer govorimo o nečemu što se dogodilo prije 80 godina – opisuje Bogdan svoje iskustvo istraživanja.

A iza vojnih izvještaja, zapovijedi, datuma i brojki ostala su svjedočanstva ljudi koji su preživjeli ono što je gotovo nemoguće prepričati.

– Stajala sam u hodniku između soba s pet-šest djevojčica. Jedan je otišao i zatvorio vrata s druge strane kuće, a potom je ušao na prva vrata, njih zatvorio za sobom i potegao strojnicu. Tukao je dok god je čuo dječji plač ili vidio znakove života… Najednom je prestalo pucati. Govori jedan na našem jeziku: „Nema više nitko živ.“ Potom su uzeli slamarice s kreveta i tako nas zapalili. Djevojčice su sve bile mrtve i počele gorjeti… – jedno je od svjedočanstava iz tog vremena, ono Boje Grubišić iz Ljuta, koja je preživjela ispod tijela svojih najmilijih.

Istraživanje je Bogdana odvelo mnogo dalje od Cetinske krajine. Građu je pronalazio u muzejima i privatnim zbirkama u Hrvatskoj, Sloveniji i Sjedinjenim Američkim Državama. Jedan neobičan trag stigao je čak iz okolice Moskve.

– Među većom količinom ratnih fotografija prepoznao sam njemačko vojno groblje u Sinju iz listopada 1943. godine, na prostoru današnjeg Gradskog groblja svetog Frane. Takvi detalji objašnjavaju zašto je istraživanje trajalo godinama. Jedan dokument odgovorio bi na jedno pitanje i otvorio dva nova. Svjedočanstvo je trebalo provjeriti. Fotografiju identificirati. Njemački izvještaj usporediti s partizanskim, a oba s dokumentima NDH. I na kraju ostati dovoljno oprezan da se ne napiše ono za što nema dokaza – kaže Bogdan.

Upravo je u tome, kaže, i jedna od ključnih poruka „Lica zločina“.

– Ova priča nema stranu kojoj je potrebno naknadno popravljati povijest. Njemačka SS postrojba počinila je masovni zločin nad civilima. Partizanske snage nisu uspjele zaštititi stanovništvo prostora na kojem su imale snažnu vojnu i političku prisutnost. Vlasti NDH pokazale su se nemoćnima pred njemačkim saveznikom, čak i kada su žrtve bili stanovnici nad kojima su nominalno imale vlast, a iza svih vojnih planova, političkih odnosa i poslijeratnih interpretacija ostali su ljudi koji su stradali.

Bogdan zato izložbom ne pokušava naknadno odrediti kome bi povijest trebala biti ugodna.

– Ako ljudi misle da će ovdje vidjeti neki politički pamflet, neće ga vidjeti. Ovo je muzeološka izložba i znanstveni rad – zaključuje autor izložbe i kustos Muzeja Cetinske krajine – Sinj.

Izložba „Lice zločina“ za sve zainteresirane ostaje otvorena do početka studenoga.