Nakon 30 godina Damir Vučković i Zoran Mastelić predali su alkarske doboše mlađima, evo priče…

Vrijeme je čudna pojava. Dok traje, gotovo ga i ne primjećujemo. Mjerimo ga satima, danima i godinama, križamo datume u kalendarima i uvjeravamo se kako ga držimo pod kontrolom, a onda se jednoga dana okrenemo iza sebe i shvatimo da se vrijeme zapravo nikada nije mjerilo brojkama. Mjerilo se ljudima koje smo susretali, mjestima na koja smo se vraćali i trenutcima za koje tada nismo znali da ćemo ih pamtiti cijeloga života. Ako je život glazba, onda se vrijeme valjda najbolje mjeri ritmom.

Neki se ritmovi promijene, neki utihnu, a postoje i oni koji toliko dugo prate čovjeka da više nije moguće razaznati prati li čovjek njih ili oni njega. Damir Vučković nadimka Max i Zoran Mastelić svoj ritam pronašli su još kao dječaci. Pronašli su ga u zvuku Gradske glazbe Sinj, među limenim instrumentima i notama, da bi ih taj isti ritam odveo nekoliko koraka dalje, ravno u alkarsku povorku. Punih tri desetljeća, s dobošima oko pasa i palicama u rukama, određivali su korak jedne od najprepoznatljivijih slika cijele Cetinske krajine. Ove su godine posljednji put to učinili kao aktivni alkarski dobošari.

Ne odlaze, zapravo, samo se vraćaju tamo odakle su krenuli – u redove Gradske glazbe Sinj.

– Zoran i ja smo praktički zajedno od prvog dana, otkako smo počeli učiti, još od 1976. godine. Prva Alka na kojoj smo nastupali s Gradskom glazbom bila je 1978. godine, a od 1996. godine smo bubnjari u Alkarskoj povorci. To je punih 48 godina uz Alku – govori Damir.

Broj je to koji na papiru stane u dvije znamenke, ali iza njega je gotovo cijeli jedan ljudski vijek. Iz koraka dobošara u prijevodu bezbroj proba, alkarskih natjecanja i kilometara prijeđenih sinjskim ulicama.

Teško je, uostalom, pričati o Sinju, a ne spomenuti Gradsku glazbu. Još je njezin dugogodišnji glazbenik i kapelnik te kroničar Sinja Lujo Dalbello zapisao kako gotovo da nije bilo značajnije manifestacije u Sinju i Cetinskoj krajini bez Glazbe. U njegovim su uspomenama ostale slike dječurlije koja je marširala za glazbarima sinjskim ulicama, alkara i glazbara posipanih cvijećem te građana koji su im s otvorenih prozora radosno mahali. Od 1862. godine do danas mijenjao se Sinj, ali Glazba je ostajala. Uz blagdane i svetkovine, uz radost i tugu, uz Sinjane kada se slavilo i kada se ispraćalo. Posebno uz Alku, s kojom je tijekom desetljeća postala gotovo nerazdvojiva.

U takvu su Glazbu kao dječaci stigli Damir i Zoran.

– Imao sam 15 godina kada sam prvi put nastupio na Alci. Od osmog razreda u osnovnoj školi. Tada je sve bilo puno zanimljivije. Bilo je puno starijih ljudi u glazbi koje smo izuzetno cijenili i poštovali. Oni su stvarali poseban štimung. Jedva si čekao doći na probe i sviranje, čuti njihove šale i zafrkancije. Bilo je puno druženja i zajedništva – prisjeća se Damir.

Možda se upravo u toj rečenici krije ono što statistike nikada neće uspjeti zabilježiti. Povijest su ljudi. Njihove šale s proba, prijateljstva koja traju desetljećima, putovanja, umor nakon nastupa i osjećaj pripadnosti zbog kojega se desetljećima vraćaju na isto mjesto.

– Do 1996. godine je u Alkarskoj povorci dugo bio samo jedan bubnjar – Nikica Čović. Te godine donesena je odluka da će ubuduće biti četvorica. Nikica Čović, stari bubnjar, formirao je tu četvorku, obučio nas i tako smo nastavili sve do današnjeg dana – sjeća se Zoran.

Uz Damira i Zorana, činili su je Nikica Čović i Ivan Cvitković nadimka Fujo.

– Mi smo već bili dica Alke. Imali smo doboš u uhu i znali smo kako sve ide. Na mjestu smo dobro svirali, ali problem je bio hodanje. Damir i ja smo zato svaki dan išli u polje vježbati. Ljudi su gledali kakva je ono buka po polju, ništa im nije bilo jasno, a mi smo svaki dan u isto vrijeme vježbali hodanje i sviranje – govori Zoran.

Negdje u sinjskom polju tako se, daleko od svečanih odora i tisuća očiju uz Alkarsko trkalište, stvarao ritam koji će iduća tri desetljeća postati dio alkarske povorke. Sinjani su promjenu itekako čuli.
– Ljudi su to doživjeli kao nešto novo. Odjednom je bila veća buka, ali sva četvorica smo se dobro uigrali. Bili smo kao jedan i sve je štimalo – kaže Zoran.

Trideset godina dovoljno je dugo da čovjek nakupi uspomene za nekoliko života. Neke su svečane i velike, neke sasvim obične, a često se najduže pamte upravo one zbog kojih se društvo i desetljećima poslije nasmije kao da se dogodilo jučer. Jedna takva dogodila se usred Alke, dok su još bili članovi Gradske glazbe.

– Svirali smo himnu i ljudi su sjeli na klupu, a ona je pukla po sredini. Cijeli jedan red glazbara propao je kroz tribine. To je jedna od situacija koja se definitivno pamti, a puno ih je bilo. Više dok smo bili glazbari, manje kao dobošari – kroz smijeh će Damir.

Godine su u međuvremenu prolazile. Nikica Čović i Ivan Cvitković otišli su u mirovinu, dolazili su neki novi ljudi, a Damir i Zoran ostajali su na svojim mjestima. Sve do ove godine. Nakon punih 30 godina došao je trenutak da i oni skinu doboše i palice predaju generaciji koja dolazi iza njih. Čovjek bi pomislio da nakon toliko godina takav trenutak mora imati okus tuge. Da nije jednostavno izaći iz reda u kojem si proveo tri desetljeća života i znati da će sljedećeg kolovoza na tom mjestu stajati netko drugi, ali…

– Nema tuge zato što ćemo mi i dalje ostati tu. Nastavit ćemo ponovno s Gradskom glazbom, tako da naš put ne završava. Mi samo nastavljamo dalje. Kandidata ima i sigurno će mladi ljudi biti dostojna zamjena. Ako neće biti bolji od nas, sigurno neće biti ništa lošiji. Želim im puno sriće i zdravlja te da izdrže koliko smo mi izdržali sve ove godine – zaključuje Damir.