Najgore za Slavena Bilića je prošlo, Hrvatska je na Poljudu opet prodisala

Slavenu Biliću se vratila boja u obraze, makar je u utorak navečer na Poljudu izgubio treću utakmicu u nizu. To na prvi pogled izgleda zastrašujuće, ali nakon 1:4 u Sevilli sa Španjolskom, te još više nakon 0:7 na Rujevici s Engleskom, ovih 1:2 s La Rojom djeluje kao nešto za što se izbornik i igrači mogu uhvatiti vjerujući da Hrvatska dolazi sebi.

Uvijek treba imati na pameti da je Hrvatska u ovom ciklusu odigrala dvije utakmice s aktualnim svjetskim i europskim prvacima, te gadno stradala od reprezentacije koja je aktualni europski viceprvak i brončana sa Svjetskog prvenstva. K tome, Španjolska i Engleska plus Francuska u ovom trenutku izgledaju nedodirljivo za cijeli svijet. Ne znam može li se itko sjetiti da tri reprezentacije toliko odskaču od svih ostalih… Slaven Bilić je jednostavno imao nezgodu da na početku svoga drugog izborničkog mandata igra tri od četiri utakmice protiv puno jačih od sebe, odnosno i da su te četiri utakmice zgusnute u tako kratkom periodu.

Hrvatska se oporavila od blamaže protiv Engleske, to je definitivno najbolja vijest. Trebalo je „ostati živ“ od subote navečer pa do istrčavanja na Poljud, pomogle su i pune tribine koje su bile bez osude za fijasko na Rujevici. Pomogao je i gol Ivana Perišića, pa iako na kraju Hrvatska nije izbjegla poraz, mogla je uzdignute glave izaći s terena.

Slaven Bilić je mudro pripremio utakmicu, „pronašao“ je Kristijana Jakića da mu energijom i neustrašivošću donese prijeko potreban balans u sredini terena. Ovoga puta Hrvatska se znala braniti bez lopte i to protiv momčadi koja „igra napamet“ i u kojoj su svi igrači tehnički savršeni. Prvo poluvrijeme je bilo ogledan primjer kako se jedino može igrati protiv La Roje, moglo je čak biti 2:0 (zicer Igora Matanovića), kao što je u drugom poluvremenu kad se jako puno patilo, moglo biti 2:1 (zicer Perišića). Umjesto da postane dvostruki strijelac, Perišić je niti minutu kasnije naivno dobio drugi žuti karton. Zaboravio je da je Marca Cucurellu dovoljno krivo pogledati i da će on pasti kao da ga je pregazio vlak. Kamo li neće pasti kao nokautiran ako s njim uđeš u kontakt. Nije da to Perišić nije znao, zna bolje nego svi mi skupa, ali nije se lako uvijek kontrolirati, pogotovo kad tako silno želiš pozitivan rezultat. Hrvatska je s igračem manje popustila i primila gol, osjetila je i Hrvatska čarobnu moć Mikela Merina da svaki ulaz s klupe dokaže kako je on „džoker zovi“ Oscara de la Fuentea („Ja sam ga bio spreman nositi na rukama na Svjetsko prvenstvo“ – rekao je španjolski izbornik za igrača koji je dugo bio ozlijeđen i čiju važnost je malo tko mogao prepoznati). Merino je eliminirao Portugal i Belgiju u nokaut fazi Svjetskog prvenstva…

Vidjet ćemo za mjesec dana što je točno Slaven Bilić shvatio iz ove četiri utakmice, najgore je iza njega. Hrvatska nije sjajna kao nekada, no ne znači da opet neće biti. Pred njim je veliki izazov, najveći u trenerskoj karijeri.