Pročitajte kako su Badnjak i Božić u Dalmaciji doživljavali naši stari

Božić je najljepši obiteljski blagdan, blagdan intime, jednostavnosti i mira, a u kršćanskom se svijetu slavi od 4. stoljeća. Paljenje badnjaka, unošenje slame u kuću, kolendavanje i sijanje pšenice, samo su neki od tradicionalnih običaja Dalmacije vezanih uz božićno vrijeme.

Božić se prvi puta proslavio u Rimu 354. godine, a badnjak je zapravo panj. U Dalmaciji bi se sjekao od maslinova drva. Badnjakom bi se u davna vremena kružilo oko kuće, a nosio ga je najstariji član obitelji. Jedino se u varošima, zbog karakteristične arhitekture, kuća obilazila s unutarnje strane. Najstariji član obitelji tada bi postavio badnjak na komin i blagoslovio ga krštenom vodom. Prema badnjaku su se ponašali kao prema živom biću, davali bi mu ostatke hrane, zalijevali ga vinom, posipali pšenicom. Kada bi se zapalio, badnjak bi trebao tinjati do Sveta tri kralja i vjerovalo se da će onu kuću u kojoj se ugasi prije toga zahvatiti nesreća. Pepeo badnjaka se posipao po vinogradima, voćnjacima i poljima, jer se vjerovalo da će to donijeti plodnu godinu. Badnjak je danas zamijenilo Božićno drvce, a u Splitu je prvo kićenje bora bilo 1895. godine i to kod obitelji Kaliterna.

Slama je za Dalmaciju također bila važan dio božićnog rituala i zadržala se dulje od badnjaka. Unosila se kuću, na njoj se spavalo, a treći dan nakon Božića bi se iznijela iz kuće i posula po voćkama, vinogradima i poljima kako bi osigurala plodnu godinu. Uz pomoć slame se i gatalo. Izvlačila se iz snopa, a vjerovalo se da će najduže živjeti oni koji izvuku najduži dio. Nezaobilazni dio božićnog slavlja su i svijeće. Svijeća bi se postavila u svijećnjak s kruhom oko njega, palila se na Badnju večer, na dan Božića ujutro i uvečer, na Novu godinu i na Sveta tri kralja. Svijeće su se gasile kruhom umočenim u vino, a vjerovalo se da će prva umrijeti ona osoba prema kojoj bi krenuo dim svijeće. 

Usto, prva osoba koja uđe u kuću na Božić mora biti mlad i vitalan muškarac, jer to znači da ukućane čeka bogata i zdrava godina. Znalo se u kruh umijesiti novčić, a onoga tko odlomi komad s novčićem očekuje bogata godina. Proricalo se i o imenu budućeg supruga. Djevojke bi na svetu Lucu uzele 12 cedulja i na 11 njih bi napisale imena poželjnih mladića iz sela, a jedna bi ostala prazna. Svaki dan do Božića bi se palila po jedna ceduljica i ona koja bi ostala zadnja bilo bi ime suđenog supruga. Ako bi djevojci ostala ceduljica na kojoj ništa ne piše to bi značilo da se neće udati te godine.

Nezaobilazni su i koledari, odnosno čestitari. Oni su se uvijek morali pustiti u kuću, osim u slučaju bolesti ili smrti. Ako bi ih netko odbio primiti u kuću, ispjevali bi mu nešto ružno. Primjerice, na Visu bi poručili negostoljubivom domaćinu: “Ispred kuće jedna loza, u kući ti mater koza!” Pucanje se zadržalo do današnjih dana, a vjerovalo se da se time tjeraju zle sile. Bilo je važno i svečano se obući, a u Kaštelima je ostala zabilježena izreka: “Tko na Božić nova ne obuče, tome led se u kosti uvuče!” 

Nažalost, malo se božićnih običaja naših predaka zadržalo do danas, no zaboravimo li ih, Božić će nam se pretvoriti u bjesomučnu jurnjavu po šoping centrima kojom želimo dokazati ljudima koje volimo da su nam važni.