Mario Maloča: Protiv poljskih ekipa treba se paziti prekida! Nadam se da će se zvižduci Garciji pretvoriti u pljesak

U četvrtak s početkom od 21 sat Hajduk će na Poljudu ugostiti poljski Rakow u jednoj od najvažnijih utakmica u posljednjem desetljeću. Samo je jedan korak ostao do europske jeseni i grupne faze, onoga što Bijeli priželjkuju dugih šesnaest godina. Sada već davne 2010. zadnji put je na Poljudu dočekana europska jesen, a dio te momčadi bio je i Mario Maloča.

Iza njega je čak 30 europskih utakmica u dresu Hajduka, gotovo kao junior zaigrao je u grupnoj fazi Europske lige, a kasnije Bijele predvodio kao kapetan. U intervjuu sa nekadašnjim stoperom Bijelih, koji je niz godina igrao u poljskoj Ekstraklasi u dresu Lechije, prokomentirali smo nadolazeće utakmice protiv Rakowa. Uz nezaobilaznu temu koja počinje slovom H, prisjetio se nekih lijepih trenutaka s početka karijere, ali i otkrio neke aktualnosti.

Na Poljud stiže Rakow, vraća vas vjerojatno u prošlost. I sami ste bili u sličnoj situaciji, kapetan mlade momčadi baš kao ova sada, u pohodu na Europu. Pritisak je zasigurno postojao, sjećate se sigurno punog stadiona i euforije protiv Intera i Dnipra, a igrali ste i daleke 2010. u grupnoj fazi, kad je na Poljudu Vukušićevim golom svladan Anderlecht.

⁃ Bio sam mlad, imao 21 godinu kad sam debitirao u Europskoj ligi. Tada je bilo normalno da Hajduk igra europsku jesen koja se kao i sad čekala 16 godina. Možda smo i u ždrijebu imali i sreće, Dinamo Bukurešt pa Unirea, obje rumunjske ekipe. Ali unatoč svemu smatram da smo napravili veliki uspjeh – započeo je Maloča pa otkrio kojeg protivnika ipak izdvaja od ostalih.


⁃ Utakmice protiv Intera definitivno su najveće u mojoj karijeri. Igrali smo i protiv Barcelone u prijateljskoj utakmici, Dnipro koji nas je izbacio, predvođen Nikolom Kalinićem igrao je finale Europske lige te sezone. Ali za mene Inter ipak ostaje u posebnom sjećanju. Navijanje je bilo fantastično, na Poljudu smo poraženi 3:0, u drugoj utakmici pobijedili 2:0. Na početku te druge utakmice sam se nažalost ozlijedio kada je Diego Milito pao na mene – ističe Maloča prisjećajući se utakmice u kojoj je mladi Hajduk umalo u Milanu šokirao Inter.

Dugo godina ste igrali u Poljskoj u dresu Lechije, a Rakow je bio vaš protivnik. Kakav stil nogometa preferiraju?

⁃ Vidim da imaju tri poraza u prvenstvu, ali bez obzira na to radi se o organiziranoj i kvalitetnoj ekipi. Sada imaju novog trenera, trebaju se svakako prilagoditi. Kada sam igrao u Poljskoj igrali su visoki presing, puno trke… Protiv njih mi je možda bilo najteže za igrati. Svaki igrač uvijek je znao svoju zadaću, koga treba čuvati. Najčešća formacija bila je 3-4-3, sa dvije ‘desetke’. Važnu ulogu imao je u ekipi i Fran Tudor koji je i danas tamo – rekao je pa istaknuo posebnu opasnost poljskih momčadi.


⁃ Hajduk se definitivno treba paziti prekida. Tako je Rakow i zabio Hammarbyu. Općenito poljske ekipe dosta rade na tome, u moje vrijeme imali smo puno analiza kornera i ubačaja, to je veoma bitan segment u tamošnjem nogometu. Radi se na prekidima i kod nas, ali u Poljskoj zasigurno pojačano.

Gotovo u jednom desetljeću došli su od treće lige do povijesnog naslova i igranja u Europi, jedan od ljudi koji je dao obol u izgradnji Rakowa je svakako Robert Graf, sada sportski direktor Hajduka. Može li Hajduk nešto naučiti iz poljskog primjera, a Robert Graf istim receptom pomoći Bijelima u izgradnji jedne mlade motorične momčadi? Puno se zadnjih godina izmjenjivalo sportskih direktora i trenera, je li sada možda vrijeme, da se nekome napokon da rad na duže staze?

⁃ Robert Graf osim u Rakowu radio je u mom klubu (Lechija) kao šef omladinske škole. Susreli smo se i nekoliko puta sada na Hajdukovim utakmicama i porazgovarali, o čovjeku mogu kazati sve najbolje. Ima svoju viziju, uz ograničen budžet uspijeva dobro raditi i ovdje i dovoditi igrače. U Rakowu je radio čudesan posao. I u LKS-u su do njegovog odlaska bili u igri za ulazak u Ekstraklasu. Puno se ljudi mijenjalo u Hajduku, Garcia je kao trener ušao u drugu sezonu, ostao duže od dvojice direktora. Puno puta se događalo da se izmjeni više direktora i trenera u kratkom vremenskom periodu. Mislim da je sada stvarno vrijeme da se krene u kontinuitet i krene sa istim ljudima na duže staze. Pa da ih tek onda ocjenjujemo nakon što rade neko vrijeme.

Zasigurno popratite sve utakmice. Kako gledate na Gonzala Garciju, dio javnosti uzeo ga je na zub, ali pokazao se kao trener ustrajan u svojim odlukama, ne odstupa od svojih ideja, mnoge igrače je vratio u život?

⁃ Naravno da sve gledam, idem često i uživo kada mi obaveze dopuste. Zadnja na kojoj sam bio je nažalost poraz u Varaždinu. Ipak, nakon toga ekipa je uspjela dobro reagirati prolaskom Žalgirisa, nadam se da će pozitivan niz što duže potrajati. Hajduk ima ekipu sačinjenu većinski od mladih igrača, mahom iz akademije, sigurno da bi svaki navijač to i želio. To je i jedini pravi put, ‘naša djeca’ uz par starijih, iskusnijih koji će dati dodatnu kvalitetu i mirnoću. Nažalost trenera su na početku sezone dočekali zvižduci, ali to je Split. Nema sredine, ili si gore ili dolje. Nadam se da će se u nastavku sezone svojim rezultatima, i ako Bog da, ulaskom u Konferencijsku ligu ti zvižduci pretvoriti u pljesak.

Mnogo se priča o Hajdukovoj obrani…

⁃ Traže se i oni, bilo je tu dosta promjena i odlazaka. Prodan je Mlačić, na zimu je došao Marešić koji svojim iskustvom i poznavanjem lige treba biti oslonac ove ekipe. Na početku ljeta je stigao Van Hoorenbeeck, tu je i novi stoper Hadžikadunić, ne poznaju ligu i trebat će se sigurno prilagoditi. Gledajući utakmice od početka sezone, sigurno da to može puno bolje. Obrana daje sigurnost ekipi, prema naprijed će se uvijek nešto izroditi, a prema nazad je bitno da se ne dogodi primljeni pogodak iz onakvih situacija kao u nadoknadi protiv Istre.

Malo je nedostajalo da i vi u ovom trenutku budete stoper Hajduka, doduše druge momčadi koja je opet oformljena. Trebali ste biti mentor mladim igračima, u trenutku kada ste službeno predstavljeni, ta je priča na neko vrijeme ugašena, vi ste otišli u Jarun, a sada je opet aktivan Hajduk B. Je li vam žao?

⁃ U trenutku kada sam ja trebao igrati ta priča oko Hajduka B se ugasila. Kada je došlo do dogovora bio sam jako sretan i ponosan da sam uopće u izboru za povratak na Poljud kao mentor mladim igračima i kasnije za rad u Akademiji. Nažalost to se nije poklopilo. Bio bi san opet zaigrati, makar za drugu ekipu. Kada sam trebao doći ta momčad je trebala startati u četvrtom rangu natjecanja. Ja sam rekao kako rang nije bitan, najdraži dres je ono najbitnije. Jer kad Hajduk zove onda drugog izbora nema. Tu sezonu sam bio spreman preseliti se Split i ostaviti obitelj u Zagrebu – kazao je Maloča pa dodao.


⁃ Iako do povratka nije došlo, ostaju stvarno prekrasni trenutci i uspomene kojih se rado podsjetiš sad kad karijera polako ide kraju. Čujem se još sa mojim suigračima, ponajviše sa Jozinovićem i Milovićem. Kad se sretnem sa ostalima, također rado popričam. Preko 300 utakmica, osam dugih godina od koje sam tri imao čast biti kapetan. Za mene je imati kapetansku traku Hajduka na ruci najveći uspjeh karijere – kazao je Maloča koji osim što igra u četvrtom rangu za Maksimir radi i na funkciji trenera juniora i 2015. godišta u kojem igra i njegov sin Niko.


⁃ U Maksimiru sam kao igrač prve momčadi, trener ulaznog godišta juniora, a i pomažem treneru Krmpotiću sa generacijom 2015. gdje igra i moj Niko.

Kako je biti tata-trener? Je li i Niko u stoperskim vodama?

⁃ Za mene je to nova uloga, biti u isto vrijeme roditelj i trener. Stoper nije, za sada! Igra naprijed, na poziciji krila. Lijeva je noga, posjeduje određene kvalitete, ali polako… neću biti jedan od onih roditelja koji odmah vidi svoje dijete kao da je to to. Najbitnije je da je u sportu i da se pravilno razvija. A što će dalje biti, ne odlučuje samo on, treba se dosta toga poklopiti. Ja sam zadovoljan da se pronašao u nogometu, ako Bog da, da igra što duže – rekao je na kraju Maloča.