Article

//www.dalmacijanews.hr/files/5f227484daf72df04b8b4584/80

Moondance Festival 2020 Limited: 1. kolovoza na Kuli Kamerlengo u Trogiru

Forbes magazin ga je uvrstio najbolje europske festivale koji se održavaju na neobičnim lokacijama.

Moondance Festival 2020 Limited Edition pod pokriviteljstvom Beck'sa održati će se u subotu 1.8.2020. u trogirskoj kuli Kamerlengo. Sedmo izdanje festivala događa se u iznimnim uvjetima stoga je limitirano na jednu večer uz poštivanje svih epidemioloških mjera.

Headliner je poznati berlinski underground dj i Tresor rezident DJ Handmade. Uz njega će nastupiti Moondance rezidenti i perjanice nacionalne i lokalne dj scene: premijerno i ekskluzivno za Moondance 2020 Ivan Komlinović u back2back setu s Janom Kinčlom (Zagreb) , Mozer – jedan od pokretača Tanzen Kollektiv/Gray (Zagreb), El Commando – Kocka rezident i dio kolektiva Taman i Pulp (Split), Tome R – trogirski dj i producent i vlasnik Sit Down Records (Trogir), Skeptik aka Pero FullHouse – pokretač Moondance Festivala i Moondance Recordsa.

Moondance festival koji se već sedmu godinu održava u kuli Kamerlengo proglašen je najboljim domaćim techno festivalom tri godine za redom 2016., 2017. i 2018., a Forbes magazin ga je uvrstio najbolje europske festivale koji se održavaju na neobičnim lokacijama. Velika je to pohvala i još veći izazov da se i u ovo vrijeme socijalnih distanciranja uspije organizirati događaj na vrhunskom nivou.

Ograničen broj ulaznica potražite na:
TICKETSHOP: https://bit.ly/2D0s43s
ENTRIO: https://bit.ly/32MJkUP
ADRIATICKET: https://bit.ly/2MGeUdy

Cijene ulaznica:

100 kn do 26.7.

130 kn do 1.8.

150 kn na dan

www.moondancefest.com

Posebne mjere

Kao organizatori Moondance Festivala smo se krajem 6. mjeseca  suočili s organiziranjem promotivnog Road 2 Moondance događaja u Spaladium Areni pod epidemiološkim mjerama gdje smo po ocjeni struke pokazali ozbiljnost i primjer ostalima. Testirali smo sve naše mogućnosti u vezi poštivanja mjera, na što smo bili posebno pohvaljeni od strane policije, te ćemo iste mjere uvesti i na Moondance u kuli, jer su bile i opsežnije nego je Stožer preporučio.

hr Thu Jul 30 2020 09:19:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
//www.dalmacijanews.hr/files/6339dbb818d1cbe2078b45c1/80
Foto: Ivana Ivanović

Najboljeg hrvatskog odbojkaša svih vremena odbojka je zadesila spletom okolnosti: "Ali, navukao sam se, onako naivno, dječački"

Kroz karijeru nije kalkulirao, nije špekulirao, nije bio oportunist, nego je koračao koracima od metra
Uglavnom smo zaboravili, ako smo ikada i znali, što to znači posijati i čekati urod. Razmazili su nas konzerviranom hranom, s gotovom hranom, polugotovom, s onom u limenkama, u bocama, u vrećicama, a ne baš tako davno svatko je imao svoj vrt. Sadilo se, sijalo, čekalo urod. Danima i mjesecima. Svakog dana okopavalo po nekoliko metara, čupalo korov, stavljalo vitamine i gnojivo.

Nekako tako, u paraboli rečeno, glasi i životni vrt sportaša. Ma svakog čovjeka.

Kratke. Jezgrovite. Koncizne. Jednostavne. Malene. Ali zato čine veliku razliku. Talent je početak, perspektivan početak kojeg običnog treba nadograđivati malim stvarima, izborima koje činimo iz dana u dan jer - male stvari čine naš život. Male stvari koje na kraju čine dramatično veliku razliku.

- Vaterpolo je bio jedna dječačka priča, sport s kojim sam se bavio nekih pet godina do svoje četrnaeste. I mislim da mi je on uvelike pomogao u nekom daljnjem sportskom razvoju jer sportovi poput plivanja, vaterpola, općenito sportovi u vodi, kao i gimnastika i atletika vrhunska su baza za karijeru. Pogotovo još meni koji sam visok 2 metra i još osam centimetara, vaterpolo mi je pomogao u koordinaciji - veli Igor Omrčen. Hrvatska nikad nije imala boljeg od njega u odbojci. Bio je konstanta. Za ljude iz dalekog svijeta valjda jedan od osam tisuća božanstava koje ima japanska mitologija, u toj zemlji u kojoj je proveo dobar dio svoje karijere "najboljeg od najboljih".


- Sjećam se da u bazenu nisam bio toliko loš, zapravo su mi govorili da sam jedan od talentiranijih. Lijepa su to vremena bila, djetinjstvo koje smo proveli na Jadrana, na Zvončacu, a zime na Poljudu. I kad sad pogledaš što ti klubovi pružaju mladim ljudima i kako su organizirani, mislim da smo mi imali puno bolje uvjete i mnogo bolju organizaciju - sjeća se Omrčen kojeg je krasila vrlina obiteljskog čovjeka često ponavljajući da mu je to najvažnija stvar na svijetu. Nije trčao za basnoslovnim ugovorima, već je gledao da njemu i njegovoj obitelji bude ugodno tamo gdje on zarađuje kruh.

No, ponekad, barem naizgled, stvari nisu onakve kakve nam se čine.

U ove naše dane kada je veće - bolje nas se uvjerava da kao pojedinci malo toga možemo i da nam uvijek treba netko. Netko tko zna bolje nego mi. Ali, Omrčen je vjerovao u svoje snove, u glas svojega srca, u svoju misiju. Nije kalkulirao, nije špekulirao, nije bio oportunist, nego je koračao koracima od metra. 

-  Odbojka je bila splet okolnosti, pogotovo jer je i tada u Splitu bila na nekim niskim granama. Zasluge idu prema školi na Kmanu, kad je profesor razapeo mrežu i spremao nas za školsko prvenstvo. Eto, baš tu se dogodio klik. I navukao sam se, onako naivno, dječački. Snimili su me tada ljudi u tadašnjom odbojkaškom klubu Marjan i malo po malo krenula je moja priča. I sve se jako brzo razvilo. Dvije godine sam bio u omladinskom pogonu Splita, normalan slijed je bio da odem u Kaštela koja su nosioc odbojkaške kvalitete na našem području, i radio sam s igračima na većoj razini - kazuje Omrčen.


Bilo je pritisaka i da se otisne prema Zagrebu, ali opet je - srce presudilo.

- Cijelo ljeto smo radili i individualno i ekipno i nije mi dugo trebalo da uhvatim te razlike između iskusnijih igrača i mene pa se streloviti uzlet osjetio i na tome da smo moju zadnju godinu prije odlaska u Italiju uzeli Kup Hrvatske, i to prva takva titula koja je bila uzeta Zagrepčanima. Mladost je tada jednostavno mljela sve pred sobom.

Baš kako je svojom igrom, fizikalijama i tehnikom Omrčen bio nepremostiv za mnoge. Dovoljno jasno da je u svojih dvadesetak godina karijere igrao za tek četiri kluba.

- Odbojka je užasno popularan sport. I ja sam na vrhuncu svoje karijere mogao igrati u Brazilu, mogao sam ići u Kinu, Japan, Poljsku i po cijeloj Europi. Odbojka se igra na svim kontinentima i, vjerujte mi, ne može stati u istu rečenicu s rukometom i vaterpolom - po aspektima organizacije, ugovorima i plaćanjima. Nažalost, kod nas ne prevladava mišljenja da je odbojka globalan sport, iako je ona kod cura u posljednjim godinama sport koji je prvi odabir - govori u dahu. I nastavlja.

- Sedam godina igrao sam u talijanskom Cuneu, poslije i u Macerati, a Cuneo je gradu u kojem 60 tisuća stanovnika živi za odbojku. Kao klinac sam došao među zvijezde i trebalo je puno rada, jako puno novih stvari, borbe za pronalazak svog mjesta pod suncem. Jer je to bila stvarno jedna super ekipa. Znate, volim ja reći da talent u sportu nije ni pet posto. Nisam otkrio toplu vodu, samo sam radio, imao radnu naviku, jaku glavu i zacrtao sebi da moram biti uporan i ne smijem odustati.

I onda se dogode najveći događaji, trenutci zauvijek urezani u srce...

- Osvajanje scudetta u Milanu, pred 15 tisuća ljudi u odlučujućoj utakmici. Moja zadnja utakmica prije odlaska u Japan. I ta talijanska odbojkaška liga je neka vrsta odbojkaškog NBA-a. Tamo imaš svake godine i do sedam klubova koji potroše velike novce da uzmu titulu. Ja sam godinama igrao u gigantima, uvijek sam bio blizu, bio sam u utakmicama polufinala, finala i uvijek je falio nekakav iskorak. Dogodio se tu zadnju godinu, i to sjećam se dobro datuma - 22. travnja 2012. godine. Nakon što smo gubili 3:0 u setovima, u time-breaku smo nakon tri sata pobijedili. Tada je 35 autobusa došlo u Milano... - reda uspomene Omrčen.

More navijača došlo je ispratiti Omrčena i na povratku iz Japana. Smiješna situacija se vuče iz tog vremena.

- U Japanu sve mora biti po nekakvim regulativama, tako su oni zablokirali jedan izlaz, umiješala se policija i skoro sam zadnji dan u Japanu, iznimno lijepog razdoblja u tom dijelu svijeta, završio u zatvoru. I kada sam dolazio tamo, nisam imao ideju da ću ostati toliko dugo. Potpisao sam dvogodišnji ugovor za Japan Tobaco i rekao sebi da ću odraditi dvije godine i vratiti se u Europu. Međutim, meni je toliko bilo dobro da sam na kraju ostao sve te puste godine u Japanu.

hr Sun Oct 02 2022 20:43:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
//www.dalmacijanews.hr/files/6339a91d18d1cb76068b4627/80
Foto: Ivica Profaca

Mediteranski festival knjige u Splitu - Kod nas u dva, Boba Đuderija i Dada Batinić

U 45 minuta razgovora na glavnoj pozornici Velike dvorane SC Gripe, Boba i Dada pretresle su gošćine inspiracije, njezine poglede na ljude i teme o kojima piše

Ako je nedjelja, i ako je 14 sati, sasvim je logično da i Mediteranski festival knjige ima program "Kod nas u 2", u kojem je splitska blogerica i književnica Slobodanka Boba Đuderija — uvijek rado viđena gošća na MFK — ugosti kolegicu po peru i humoru Dadu Batinić. Gošća je također počela kao blogerica, viralnu slavu stekla je svojim Facebook statusima o turistima koje sreće u Makarskoj, a potom od priča s bloga Bapske priče složila zbirku sa zgodama o vlastitoj babi iz biokovskog sela Makra. Nakon što je neko vrijeme pisala takve priče i za Index, danas je dopisnica Slobodne Dalmacije iz Makarske, najpoznatija po intervjuima s ljudima koji ispunjavaju njezine kriterije zanimljivosti.

U 45 minuta razgovora na glavnoj pozornici Velike dvorane SC Gripe, Boba i Dada pretresle su gošćine inspiracije, njezine poglede na ljude i teme o kojima piše, a očekivano je sve "frcalo" od osobine po kojoj ih najviše ljudi poznaje i prepoznaje, humorom.

Za početak, Đuderija je Dadu Batinić pitala zašto je na neki način nestala iz javnosti, posebno nakon stečene "viralnosti".

 - Da živiš u Makarskoj vidila bi me dva puta dnevno na rivi, uvijek u istim kafićima, ili na dječjim igralištima s djecom koju čuvam, odgovorila je Dada, koja je neko vrijeme živjela u Londonu, iz kojeg se vratila pod Biokovo.

Inače je, kaže, bila prilično zbunjena kad je doznala da je "viralna", za taj pojam je prvi put čula 2015. kad joj je poznanik rekao "Pa ti si sad viralna", a ona odgovorila s "Ma ne, nije mi ništa".

Pred publikom je Dada pročitala upravo svoj najpoznatiji tekst, svojevrsni Facebook esej o turistima koji je nakon objave privukao tisuće čitatelja na njezin profil na "Fejsu", kojeg je kasnije "zaključala".

Za predodžbe o turistima koje je tamo navela ovisno o tome odakle dolaze kaže da ih je skupila srećući turiste po Makarskoj, jer se tada nije bavila turizmom.

 - Bilo je i onih koji su se uvrijedili, ili me optuživali da generaliziram, ali onda sam zaključila da je bolje i jeftinije ne čitati komentare nego nervozu zbog njih liječiti orahovicom i travaricom, kaže Dada, dodajući da su se tada u njezinom inboxu skupljale svakojake poruke, sve do ženidbenih ponuda.

 - Bila sam luda pa sam ih odbila.

Bobu Đuderiju zanimalo je i što njezina gošća misli o tezama da su se turisti promijenili, s obzirom na prigovore koji se čuju u Splitu o gostima koji mokre po gradskoj jezgri, što onda izaziva i istinsko neprijateljstvo prema turizmu i turistima.

 - Primijetila sam da se ljudi jesu pokvarili, ali prvenstveno mi domaći, jer nam uvijek nešto smeta. Jedna žena koju poznajem kaže turistima da će ako koriste klimu morati doplatiti deset eura, a ako je ne koriste platit će pet eura. Turisti su kakvi su uvijek bili. Ako pišaju po gradu, pa pišaju i Hrvati kad se napiju, kaže Dada Batinić. Dodala je i da po Makarskoj incidenata kakvih ima po Splitu.

 - Gradom šetaju komunalni redari i naplaćuju kazne. Svako nepoštivanje pravila se sankcionira. Povraća se po klubovima, ali ne po javnim površinama. Ja bih doduše povratila čim uđem u klub i čujem tu muziku.

Dada Batinić u Makarskoj radi čuvajući djecu, i kaže da obožava to, jer to nije samo čuvanje.

 - Odvedem ih u vatrogasni dom, u policiju, knjižare, knjižnice, to me nekako ispunjava.

Za splitski dnevni list Dada najviše piše intervjue, kaže da je fascinira svatko tko nešto radi najbolje što može, bio smetlar ili fizičar.

 - Ove godine je nagradu grada dobio pometač ulica Valentino Gojak, ne promakne mu ni jedan listić. Često kažu da ne bi intervju jer 'nisam dovoljno dobar/dobra', pa ih trebam nagovarati. To su uglavnom ljudi s makarskog primorja, pa ih u Makarskoj svi prepoznaju nakon intervjua, javljaju im se na Rivi, djeca im se motaju oko nogu.

Za svoj rad ima podršku obitelji, najviše od sestre, a kad je majci rekla da se bavi refleksologijom komentirala je kao da joj je vrag ušao u kuću.

 - Za pisanje kaže 'šta će ljudi o meni mislit?' Ćaća je čuo da se za knjigu treba tipkat, pa me pitao ako dobro tipkam šta se ne zaposlim na kasi u Studencu, kaže, dodajući da je samo na promociji "Bapskih priča" strahovala zbog jedne od priča koje se diraju vjere, a uz oca i babu ateiste ima i ujaka koji je provincijal.

Na susretu je pročitala i svoju najdražu priču iz zbirke "Bapske priče" pod naslovom "Splitska banka", također objavljenu i na Facebooku.

 - Većina ovih priča su istinite, a babin jezik je svakako autentičan. Ako je sve stvarno, ona je nestvaran lik. Kad sam se vratila iz Londona, ušla sam kod nje u sobu, a na policama nema ni jedne slike osim Gorana Ivaniševića kad je osvojio Wimbledon.

Kaže da ne čeka inspiraciju, nego piše kad nađe neku osobu koja može ponuditi priču.

 - Svatko stariji od 50 ima neku priču vrijednu da se podijeli s drugima. Ponekad su ljudi nerazgovorljivi, pa je to teško, ali uvijek tražim takve. I nalazim ih. Volim Makarsku i nastojim naći te ljude tamo, posebno po selima, recimo s gospođom od 95 koja je odlučila umrit, pa se sa mnom raspoložila i živnula, izgrlila me. Kasnije mi njezini rekli da ona želi da opet dođem, ali oni ne bi.

 - Što da moraš intervjuirati nekog hadezeovca a on te poželi zagrlit?, pitala je Boba.

" To mi je malo onostrano, kaže Dada.

hr Sun Oct 02 2022 17:07:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
//www.dalmacijanews.hr/files/5da1cd3b29111cd0ab8b467d/80
Foto: Pixabay

Hoće li nam očišćeni radijatori smanjiti račune za struju ove zime?

Stručnjak za vodoinstalaterske radove objašnjava da prašina između rebara konvektorskog radijatora može spriječiti izlazak topline

Sezona grijanja uskoro počinje i pravo je vrijeme da svoje radijatore pripremite za predstojeći rad. Radijatori mogu biti žarišta prljavštine i prašine, koje se skupljaju između rešetki i prostora između zidova.

Prvenstveno je važno očistiti unutrašnjost radijatora, što je u nadležnosti gradskih elektrana. Neobične čestice, osim što mogu iritirati alergičare, mogu i smanjiti djelotvornost radijatora. Prema riječima stručnjaka, češće čišćenje radijatora može dovesti do velikih ušteda na vašem računu za grijanje, prenosi B92.

Stručnjak za vodoinstalaterske radove John Loules objašnjava da prašina između rebara konvektorskog radijatora može spriječiti izlazak topline, što znači da će radijatori morati više i vremenski duže raditi kako bi zagrijali prostorije vašeg doma.

Za čišćenje radijatora se nikako ne preporučuje korištenje krpa, jer one samo rasprše čestice prašine, već umjesto toga stručnjaci preporučuju korištenje usisivača.

Za ploče radijator koje su pretijesne da bi kroz njih prošao nastavak za čišćenje, upotrebite fen za kosu, ali s hladnim zrakom. Vanjsku stranu radijatora bi trebalo oprati vlažnom krpom, pa zatim suhom.

- Ponekad toplina može prouzrokovati da se prljavština i prašina zalijepe za zid iznad radijatora. Zato je važno očistiti i zid iza radijatora. - dodao je Loules.


hr Sun Oct 02 2022 13:20:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
//www.dalmacijanews.hr/files/63387c7318d1cbba048b45bb/80
Foto: Ivica Profaca

Mediteranski festival knjige u Splitu - Pričigin u gostima

Gosti su pričali doživljaje iz svoga života na temu "I svi su me pogledali"

Mediteranski festival knjige u Splitu pretposljednjeg je dana udružio snage s drugom splitskom kulturnom institucijom, nedavno održanim Pričiginom. Ovoga puta svoje su priče pričali gosti iz Slovenije, pod vodstvom kulturne organizatorice i publicistice Jedrt Jež Furlan. Njezini su gosti bili kazališna redateljica i pionirka storytellinga u Sloveniji Ana Duša, njezina kazališna kolegica i kolumnistica Ivana Đilas, te Boštjan Narat, glazbenik, vođa grupe Katalena, pisac i profesor filozofije. Svi su oni pričali doživljaje iz svoga života na temu "I svi su me pogledali".

Ana Duša se tako prisjetila svoga ujaka Rajka koji je sedamdesetih u dobi od 17 godina otišao u Srbiju na tada popularnu omladinsku radnu akciju, da bi odatle poslao razglednicu da se neće vratiti nego odlazi na brod. Ana se rodila nešto kasnije, Rajka je znala iz priča i povremeno ga sretala. Prilikom jednog od tih susreta ispričao je da se morao oženiti, jer je nešto prije u Napulju imao dvodnevnu vezu s jednom djevojkom, a kad se vratio u Napulj dočekala ga je njezina rodbina i rekli mu da se mora oženiti ili živ neće iz Napulja. Mnogo godina kasnije, Ana je otišla u Napulj na susrete europske omladine, i sjećala se Rajkovih riječi da intimni dodir u Napulju znači brak. Na susretima ih je bilo 50, od toga samo dva momka iz Praga, a kad je došla u smještaj shvatila je da na krevetu nema madraca.

Sljedećih dana bilo je bar desetak sličnih pokušaja "uleta", redom ih je odbijala i doznala da je dobila nadimak Djevica Marija.

- Pred kraj susreta išli smo na piknik uz more, navečer sjedili na pijesku i igrali 'bocu istine', osim jednog od organizatora, zvao se Marco, koji je sjedio na uzvišenoj stolici pored mene. Boca se zavrti, pokaže na mene s jedne strane, a s druge na jednog od Čeha po imenu Mirko. Između pitanja i kazne izabrala sam kaznu, i Mirko mi je trebao skinuti majicu, nisam se brinula jer sam računala da imam kostim. Digao mi je majicu i odjednom je zavladala tišina, jer je ispalo da sam ranije skinula gornji dio kostima, i ostala gola što je za Napulj bilo neviđeno. Sjela sam i od srama se htjela sakriti, ali je jedino mjesto bilo među Marcovim nogama. Dva dana poslije, jedan od momaka mi je došao i pitao me "Koliko?". Očito sam izgubila status Djevice Marije i dobila status kurve.

Ivana Đilas je ispričala da je 23 godine živjela u rodnom Beogradu, a posljednjih 20 je u Ljubljani.

- Odlučila sam da mi je dosta ludorija u Srbiji i da je vrijeme da odem. Slovenija je bila najmanje inozemstvo, a računala sam da ću moći raditi. Krenula sam učiti slovenski, kad tek počnete svi vas pohvale na prve tri riječi koje izgovorite na slovenskom, ali ako nakon nekoliko mjeseci niste dobri poprijeko vas gledaju, rekla je, dodajući da je uz jezik učila i o slovenskim simbolima poput oslikanih košnica ili kranjskih kobasa.

- Opremljena svim tim silnim znanjem krenem tražiti posao, i dobila sam ga na Pop TV-u, novoj komercijalnoj televiziji. Krenula sam se obratiti ekipi, i ni jedna slovenska riječ nikako da izađe kroz usta, da bi mi režiser rekao 'reci na hrvatskom, svi te razumiju'. Drugi posao je bio rad s djecom koji žele glumiti, i oni me ništa nisu razumjeli dok nismo prešli na engleski. Treći posao bio je na pripremi predstave s članovima gradskog udruženja gluhih, a ja i dalje nisam dobro znala slovenski. Za nevolju tumač za znakovni jezik nije se pojavio, i shvatila sam da moram nešto napraviti, i konačno progovorim, pa se sada hvalim da su me slovenski učili gluhi, ispričala je.

Sada je puno opreznija, lekturu prepušta lektorima kojima doista vjeruje, ali i dalje nije svladala slovensko naglašavanje na kraju riječi, "zvučim kao da pjevam".

- Zaključila sam da treba žrtvovati nešto asimilacije zbog čuvanja karaktera, pa zato i dalje loše govorim slovenski, završila je.

Boštjan Narat se pak prisjetio jedne tribine o ženskim filmskim autoricama, od kojih je jedna donijela mali papir na kojem su bili filmovi koje su režirale žene, i golemi popis radova muških im kolega.

- Kad sam čuo našu temu, sjetio sam se te scene, jer sam shvatio da je moj život beskrajna lista situacija u kojima me svi gledaju, a ja se osjećam kao budala. Kao dječak sam na skijanju pao sa sidra, i krenuo se kotrljati uzbrdo, drugi su me izbjegavali, neke sam oborio, svi su me gledali i ne znam je li gori bio bol ili sram. Dobar sam u nogometu, stiže mi odličan centaršut, ali mi lopta stalno prolazi kroz noge, svi me gledaju a ja se osjećam kao budala. Ili na moru osamdesetih, na plaži kod Poreča, moram na WC i odlučim otplivati i 'obaviti' što sam morao, siguran da me nitko ne vidi, a onda netko povikne 'pazi, drek', siguran sam da svi znaju da sam to ja napravio i osjećao sam se kao budala, ispričao je.

No, prava priča počela je prije 16 godina, na Naratov 30. rođendan. Slavio ga je tako što je sjeo u kafić i svima koji su mu čestitali rekao da dođu na piše, nakon kojeg su otišli u popularni Orto Bar. Par dana kasnije opet je tamo izašao, a jedan od prijatelja rekao mu je "vidimo se u utorak na koncertu".

 - Bio sam zbunjen jer nisam imao pojma da Katalena ima neki koncert. Svi se zbunjeno pogledavaju, nešto čudno je u zraku, ali na koncu odemo. Koji dan kasnije zvao me redatelj Metod Pevec, i kaže da dolazi neki njemački producent koji bi rado čuo Katalenu. Pitam ga gdje ćemo se sresti, i on kaže da Nijemac zna samo za Orto bar. Došao sam tamo, i Pevec mi kaže da je producent otišao na kat gdje su inače koncerti, ali toga dana ih nije bilo. Idem po mraku, otvorim vrata i tamo me dočeka buka, baloni, reflektori. Priredili su mi iznenađenje samo zato što sam jednom rekao da bih želio otići na koncert vlastitog benda kao gledatelj. Sjetio sam se kako sam kao budala slušao s nerazumijevanjem što mi govore o tom koncertu, i shvatio: da nisam bio budala u tjednu prije toga, iznenađenje bi propalo. Zato je dobro ponekad biti budala, završio je svoju priču Boštjan Narat.

hr Sat Oct 01 2022 19:44:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin

Pročitajte još . . .