Trener
Darko Dražić prošlog je tjedna raskinuo suradnju s opuzenskim
trećeligašem. Kako smo već ranije pisali, s klupe Neretvanca
smijenjen je odlukom Uprave nakon domaćeg remija s Kamenom u 9. kolu
Treće HNL Jug.
Što
se krije “ispod površine” smjene, u intervjuu za Dalmacija News
objasnio nam je osobno Darko Dražić koji je u igračkoj karijeri
nosio dresove Hajduka, Solina, Šibenika, te njemačkih bundesligaša Fortune Dusseldorf i Rot-Weiß Oberhausen, a upisao je i dva
reprezentativna nastupa.
–
Bit ću iskren, sam sam razmišljao o odlasku poslije utakmice s
Omišem i zaključio da ja nisam problem. Igrači su svojom
kvalitetom, možda željom, htijenjem jedan od razloga za naše loše
stanje, ali ne bježim od svoje krivice. Najvažnije je što sam
shvatio da je teško iz vrtića ili osnovne škole doći na fakultet.
Nakon tog poraza u Omišu, inicirao sam razgovor sa predsjednikom
Damirom Deakom i sportskim direktorom Kristijanom Sočom gdje sam im
rekao “gospodo moja vidim ogroman problem”. Neprihvatljivo je da
se unaprijed planiraju sva tri boda protiv Hajduka kod kuće i Omiša
u gostima; te utakmice su se izgubile na dva različita načina, ali
sam tu vidio da momčad treba pomoć od strane rukovodećih ljudi
kluba. Ne zato što ja nemam sposobnosti već sam procijenio da bi
bilo dobro napraviti jednu promjenu, da igrači porazgovaraju sa
čelništvom. Predsjedniku i sportskom direktoru sam također rekao “ako sam ja problem da klub ide naprijed, onda problema nema, otići
ću”. U tom razgovoru Deak je rekao kako mi se zamjeraju rezultati
koji nisu očekivani, ne igra se dobro i slično. Mislio sam u sebi “kao da sam ja zadovoljan”, da bi nakon toga njegova konstatacija
bila da je njima lakše maknuti jednog čovjeka nego tri ili četiri
igrača jer sam nakon Omiša kazao kako bih napravio rez, neki igrači
moraju otići – uvodi nas u razloge smjene Dražić, trener s
14-godišnjim stažom, većim dijelom inozemnog.
Započeo
je 2000. godine kao pomoćnik prve momčadi Fortune Dusseldorf, potom
glavni njihove druge momčadi, a 2003. godine na
preporuku Stanka
Poklepovića
odlazi u Iran. U državi na jugozapadu Azije ukupno je vodio pet
klubova, bio i pomoćnikom legendarnom Ćiri Blaževiću u Mes
Kermanu.
–
Moram reći kako su u razgovorima koje smo u klubu vodili prije
prvenstva ambicije bile vrh, ali nikako ne i prvo mjesto. Glavni cilj
bila je afirmacija domaćih i mladih igrača. Nitko se od njih
(Deaka i Soče u prvom redu), obzirom da su nam
otišla tri igrača, a pojačanja nisu bila adekvatna za te pozicije,
nije zapitao da li je taj vrh, odnosno ta prva tri mjesta realnost.
Istina, došao je Patrice Zoungrana međutim on se u prvoj pripremnoj
utakmici ozlijedio, ali na to se nije moglo utjecati. Onda sam se
zapitao tko je slagao momčad i dovodio igrače. Moram istaknuti kako
sam pred početak sezone, na sastanku Upravnog odbora, rekao da sam
zadovoljan kadrom, ali naglasio da trebamo stopera i drugog napadača.
Nisam dobio nikakav potvrdan odgovor, tek su mi poručili da su
suradnjom sa Širokim Brijegom uspjeli dovesti vratara Šuška, koji
je došao skupa s Odakom i Petrovićem – objašnjava Dražić, pa
nastavlja.
–
Obzirom da sam trener koji, tako da kažem, kad je već brod
isplovio, nikad ne baca mornare na pučini, tako smo mi nastavili
ploviti. Da se razumijemo, ne tražim opravdanja niti bježim od
odgovornosti, spreman sam snositi posljedice, pod uvjetom da su one
argumentirane. Ako nisu, spreman sam “iskopati oči” da to i
dokažem. Jedno su želje Uprave, drugo mogućnosti, a treće realno
stanje. Kad tome dodate da vam vlastiti suradnici rade o glavi, onda
si postaviš pitanje jel ti treba nešto takvo, no ne bih u detalje,
radi mira u Neretvancu.
Idemo
se malo vratiti u prošlost, prije no što su krenule “trzavice” s predsjednikom. Je li tih pet-šest kola, prije no što ste upali
u rezultatsku mini-krizu, bilo problema?
–
Problema je bilo, no nikog nije bila briga. Od prvog dana kada sam
stigao tražio sam snimku svake domaće utakmice, da je mogu
analizirati, igračima ukazati na greške. Međutim, od toga ništa
kao ni od drugih stvari koje su mi bile potrebne za moj način rada,
različite table, papiri na kojima se igračima prezentira taktika i
što je njihova zadaća… Dakle, stvari koje su potrebne u pripremi
treninga, ali i utakmice nisam imao pa sam od samog početka morao
odstupiti od planiranog načina rada. Usto mogu dodati kako sam
slobodno vrijeme koristio da odem pogledati buduće protivnike, putne
troškove nikad nisam tražio, a mnogi su ih u klubu uzimali za kraće
distance. No, taj odlazak na utakmice protivnika smatram dijelom svog
posla, normalnom stvari.
Dakle,
putni troškovi Vam nisu bili plaćeni. Što je s ostalim davanjima,
prije svega plaćom, je li klub ispoštovao ugovor?
–
Kad sam dolazio u Neretvanac, puno se toga govorilo o urednosti
plaćanja, kako nikome nisu ostali dužni. Ali, to je palo u vodu.
Događalo se da pojedini igrači nemaju niti za kupiti bonove za
telefon, kasnila je plaća. To je bio slučaj i prije odlaska u Omiš
(susret 8. kola nap.a.) kada nam je rečeno da ćemo dobiti plaću
kad se dobije sljedeća utakmica. Pošlo se u Omiš, izgubilo se kako
se izgubilo, nakon toga mi je na sastanku rečeno da odlazim u
slučaju poraza od Kamena. Nismo izgubili tu utakmicu, ostali smo
1:1, ali su mi svejedno u utorak javili da više nisam trener. U
redu, sutradan sam došao u Opuzen i bio tri dana, čekao isplatu
dugovanja. Na koncu nisam tražio da mi plate dogovoreno, jer je
suradnja bila planirana do konca polusezone, već samo rekao da mi
plate odrađeno što je oko dvije trećine sezone. No, ni to nisu,
ostali su kratki. Međutim, ja se držim Ćirine parole “sine,
uvijek uzmi što ti daju pa poslije reci da je malo”.
Koliko
se god govorilo o lošim rezultatima, ipak ste Neretvanac ostavili na
visokom 4. mjestu ljestvice?
–
Istina, ostavio sam ih odmah iza tri bivša drugoligaša Šibenika,
Mosora i Solina. Opet ponavljam, ambicija nikako nije bila prvo
mjesto već vrh, a tamo se Neretvanac i nalazi. No, Uprava nije bila
spremna prihvatiti promjene koje sam želio napraviti budući sam
kazao kako određeni igrači moraju otići iz kluba, ostatak znate.
U
kakvom će Vam sjećanju ostati ta tri mjeseca provedena u
Opuzenu?
–
Na neki sam način sretan što nisam dole jer su me zabolila određena
saznanja, prije svega to zabijanje noža u leđa od strane suradnika,
no isto tako sam u Opuzenu stekao dosta, mogu slobodno reći,
prijatelja. I znam da u svako doba dolje mogu popiti kavu s puno,
puno ljudi.
Možete
li sada, s distance, reći tko je po Vašem mišljenju najbolji
igrač Treće HNL Jug?
–
Izuzetno cijenim Branka Čubrila, igrač kojeg ne znam kako nitko
nije doveo iz Druge HNL jer dečko sigurno ima kapaciteta za više od
Treće lige. Također sam već ranije spominjao i Antu Ćaletu, mnogi
su mi se na to smijali, ali on je pravi znalac. No, u svim klubovima
lige imate dva-tri odlična igrača jer je liga ove godine po meni
puno jača nego prošle. Ispadanje naših klubova iz Druge lige, a
sad pogotovo dolaskom Šibenika, Mosora, Solina, Hajduka B…, liga
je jača. Svi smo govorili kako su Hajdukovci mladi, ali mislim da su
u tehničko-taktičkom smislu najbolja momčad i stojim iza toga da
im samo treba jedan ili dva starija igrača koji će biti stalno s
njima, koji će tu Hajdukovu djecu odgajati. Već se u zadnjih par
utakmica vidi kako vrijeme radi za njih, što pokazuju i njihovi
nedavni rezultati.
Kad
smo već kod kvalitete momčadi, kako prognozirate ishod lige, tko će
direktno u viši rang?
–
Šibenik! Mislim da su oni broj jedan i bio bih sretan da se konačno
vrati tamo gdje pripada jer mislim da nije ni trebao doći u
situaciju da igra Treću ligu. Dalje neću govoriti jer možda otvorim Pandorinu kutiju, no to mi je drag klub, institucija, a grad
Šibenik zaslužuje ne drugoligaša već prvoligaša.
Na
koncu razgovora, kakvi su Vam planovi za budućnost? Opet inozemstvo?
–
Što se kaže, moja je torba uvijek spremna, spakirana. U ovoj našoj
ligi sve je nekako začahureno, znam da imam kapacitete i kvalitete
za više od 3. lige, pa možda i Druge i Prve, ali teško je upasti u
taj žrvanj, ne cijene se prave ljudske kvalitete. Posjedujem sve
moguće svjetske papire, mislim da sam se dokazao svojim radom i onim
što sam napravio sa stobrečkim Primorcem, ali sad je to sve iza
mene. Gledam dalje, priznajem bilo je kontakata iz ove lige, ali
rekao sam sebi da ću malo odmoriti i složiti emocije. Uvjeren sam
da se u Neretvancu moglo sve puno bolje napraviti i da se dobila samo
jedna utakmica (Opuzenci su u posljednja četiri kola upisali tri
poraza i remi), sve bi bilo drugačije.