– Nismo planirale postati ratne izvjestiteljice, rat nas je zatekao nespremne. Mislili smo da će se sve srediti za stolom, da neće doći do rata. A počelo je s barikadama, pa s još više barikada, i onda su tenkovi 16. rujna 1991. godine došli na šibenski most – dio je svjedočanstva Marine Jurković, novinarke Slobodne Dalmacije i ratne izvjestiteljice iz Šibenika.
– U to vrijeme nije bilo mobitela, kao studentica iz Zagreba zvala sam svoje i pitala što kažu na radiju, što pišu novine – moderirala je tribinu “Šibenske priče ratnih reporterki Šibenka s trajnom splitskom adresom, također novinarka SD Ojdana Koharević.
Tribina je inače održana u Muzeju grada Splita pred 30-ak zainteresiranih. Šteta, tko nije bio ima za čime žaliti. Gošće su bile tri šibenske novinarke, Marina Jurković, Diana Ferić i Jadranka Klisović. U to vrijeme glavni urednik Slobodne bio je Joško Kulušić, a njegovi urednički nerv je bio presudan za Marinu koja je postala – fotoreporter.
U redakciju, dopisništvo SD dan nakon početka granatiranja Šibenika stigle su samo tri novinarke, prolazeći kroz pusti grad, dok su zujali meci snajpera i odjekivale eksplozije granata… – Ne možemo pisati da se grad razara, a nemati fotografije! Pronađi neki aparat, moramo imati fotografije – tog dana mi je rekao Joško Kulušić.
– I ja sam počela karijeru fotografa s limun-žutim fotoaparatom, a usput sam učila kako razvijati crno-bijeli film, služiti se kemikalijama – okupljenima je prepričavala Marina, opisujući i kako u to vrijeme nije bilo lako kretati se kroz grad, kako je vladala nesigurnost i kako su je iz nekoliko skloništa ljudi izbacili misleći da je – peta kolona?!
Diana Ferić je pak kao novinarka Radio Šibenika bila “uši naših sugrađana”. Nije se znalo da li je neprijatelj u gradu, hoće li osvojiti zgradu iz koje smo emitirali. – Šest dana nismo napustili tu derutnu zgradu u središtu grada, morali smo provaliti kroz zid u susjedni objekt gdje je bio neki restoran, tu samo našli piće i neke sardine. Stalno smo bili u kontaktu s Kriznim stožerom i prenosili obavijesti, upozorenja… – kazala je Diana.
Treća je novinarka, Jadranka Klisović, postala poznata po tome da je na teren uvijek odlazila u – štiklama. – Nekome su patike draže, ali ja sam u štiklama mogla trčati, jednostvno sam navikla i nije mi bio problem u njima otići na najdalju čuku. Naši momci su se u početku čudili, ali s vremenom i oni su navikli da dolazim u štiklama. Mojim urednicima u Vjesniku trebalo je u početku objašnjavati što su to “balvani”, nisu uopće mogli pojmiti da pored njih stoje naoružani ljudi u civilu. Upravo na jednoj takvoj, povećoj barikadi prema Bratiškovcima, umalo su nas sproveli u Knin. A podsjećam, taj incident je bio puno prije rujanske bitke za Šibenik -.
– S obje strane te barikade izašli su muškarci naoružani kalašnjikovima, govorili su da će nas sprovesti u Knin, zvali su Mladića, a mi smo cijelo vrijeme pitali zašto, kad smo na teritoriju svoje države. Najgore mi je međutim bilo kada su počeli prilaziti drugi ljudi iz sela, odnosno starije žene. Ne mogu ovdje ponoviti što su sve govorile, ali bile su jako neugodne, strašne riječi su izlazile iz njihovih usta, a ako bi ih pokušali umiriti “nemojte tako bako”, samo bi se još više razjarile – prepričala je dio svojih iskustava Jadranka.
Iz jedne njene tragične epizode postalo je jasno koliko je u Domovinskom ratu bilo lako u jednoj trenutku zbijati (gorke) šale, a u drugom gledati mrtvog prijatelja, suborca, branitelja.
Ponekad je potrebno i osvježiti sjećanja na Domovinski rat, što je prvenstveni cilj ove tribine, ali i razvijanje i širenje suradnje dva grada. Podsjetnik (da se nikad ne zaboravi) na ne tako davna ratna zbivanja iz nešto drugačijeg, široj javnosti možda nepoznatijeg kuta, onog novinarsko-reportersko-fotografskog.