Tada mi se činilo da nema šanse da ja to preplivam i da neću to nikada uspjeti, a sada sam tu gdje jesam. Čovjek traži nove izazove, i kada ostvariš nešto što si mislio da možda ne možeš, onda ti se idući korak čini jednostavniji i bliži nego prije – riječi su to žene koja pokorava oceane i preplivava najzahtjevnije dionice, splitske morske sirene Dine Levačić, snažne žene.
I pošteno govoreći, ovaj svijet bi bio u jako lošem stanju bez ljudi koji sanjaju dodirnuti nebesa. Postoje oni bez ruku, bez noge, novca i pameti, bez srca, sreće, ali nema čovjeka bez – ambicije. Čak i kada se za nekoga kaže kako je “neambiciozan” onda je njegova ambicija biti – bez ambicija.
U svakome od nas postoji želja, čežnja, nada, pa i nagon za postići nešto bolje i više od onoga što smo trenutačno ostvarili. Riječ je o materijalnoj ili duhovnoj sferi našeg života – nevažno je. Možda o sebičnoj ili altruističkoj ambiciji – nevažno je. Važno je da ambicija kod svakog postoji i svatko se sa svojim ambicijama nosi na svoj poseban način, od rođenja, pa do smrti.
– Teško je objasniti neke stvari kad te ljudi pitaju. Plivanje je moj život, nešto sasvim normalno, tako da je teško reći treba raditi to i to. Nema čarobne formule, treba plivati puno u moru. Godine, sati, kilometri u svakakvim uvjetima, raspoloženjima. Upornost je najvažnija, kao i u svemu – kaže Dina koja je zacementirala mjesto u plivačkoj povijesti. I to na kakav način. Preplivanjem Cookovog prolaza, posljednjeg kanala koji joj je nedostajao u kolekciji “Oceanovih sedam” postala je najmlađa žena u povijesti koja je završila slavni maraton. Provesti sate i sate u nemirnom, otvorenom, a nerijetko i hladnom moru. Suočiti se s brojnim preprekama, u konačnici – i sa samim sobom. Snažna je to žena, i ambiciozna.
A ljudske ambicije potrošna su roba, mogu se smanjivati, hibernirati, odgađati, ali one su neprestano tu. Mijenjaju se stilovi, mode, neke ambicije blijede i nestaju, ali odmah se nove rađaju. Do nekih idućih. Tu sada, na površinu, izbija pitanje karaktera.
– Teško je predvidjeti koliko će trajati neko preplivavanje jer ovisi o puno faktora. Planirati se može, ali do detalja ipak ne. Nema najtežeg, najdražeg ni najmržeg. Svaki od sedam preplivavanja je imao neku posebnu priču, avanturu i težinu. Bilo je ispečenosti od meduza, povraćanja, vidjela sam i morske pse, ali nije bilo nikakvih neugodnih situacija. Kad izađeš iz mora jednostavno sve zaboraviš, znam da bude grozno, ali s odmakom dana se čini da je stvarno sve bilo prelagano – govori Dina koja je praktički rođena uz more.
“Oduvijek uživam u moru…”
– I odrasla sam uz more, a moj pokojni dida Stipe je s otoka Ista tako da sam uvijek voljela more i nisam se bojala dubine, otvorenog mora i nitko mi nije branio da odem malo dalje plivati. I tako, kad sam imala 4 i pol godine upisali su stariju sestru na plivanje i mene poslali skupa s njom i zakotrljala se priča. U početku je to bilo trčkaranje oko bazena, bio bi uspjeh kad bih ušla u bazen i malo po malo sam počela trenirati da bi s 9 godina odlučila pokušati isplivati maraton i uspjela sam u Omišu, maraton od dva kilometra. Dogodila se valjda ljubav na prvo plivanje. Kilometri su rasli, a s 13 godina isplivala sam Faros maraton dug 16 kilometara, kasnije je bilo logično da se okušam i u još većim dionicama – tako je nekako sve krenulo. I dosegnulo neviđen razmjer.
– Plivati sam naučila na Istu, provodila bi tamo dosta vremena s obitelji, a često bi išla s didom u ribe, skakala bi iz kajića, dodavala sinjal od vrše ili takvo što. Nikad nije bilo straha tako da stvarno oduvijek uživam u moru. A onda kad se more počne grijati, prebacim se kombinirano na Cetinu i Jadru. Treniranje tijekom zime je na Kašjunima, ljudi me znaju, postala je moja prisutnost normalna ljudima koji su tamo često.
Od tih početaka u vodi do danas, svaki je dan nova borba.
– Većina djece ostane nakon godine, dvije, ide na drugo i treće, a mojima se činila kao dobra ideja da me upišu na plivanje. Doslovce svakog dana dođe ti trenutak da želiš odustati, i svaki sportaš će reći da je samo natjecanje zapravo najlakši dio cijele priče, a muka je na treninzima i pripremama. Trebaš ostati konzistentan, a ima toliko dana kad bi otišao s prijateljima ili u krevetu. Plivanje kao sport zahtjeva jako puno odricanja, kao i svaki sport, ali plivanje je specifično jer zahtjeva puno sati treninga dnevno i jako malo si možete priuštiti pauze jer izbivanje iz vode znači da vam treba puno vremena da se vratite na ono kako je bilo.
“Plivanje u kanalu je solo, ali timski sport”
Redom – kanal La Manche između Engleske i Francuske, kanal Catalina između otoka Catalina i kopna Kalifornije, Gibraltarski tjesnac između Španjolske i Maroka, Sjeverni kanal između Irske i Škotske, Kanal Molokai između Molokaija i Oahua na Havajima, Kanal Tsugaru između Honshua i Hokkaida u Japanu te Cookov prolaza između Sjevernog i Južnog otoka Novog Zelanda. Prije toga Dina je bila prva osoba iz Hrvatske koja je preplivala Sjeverni kanal – tjesnac koji spaja Sjevernu Irsku i Škotsku. Veličanstvenih sedam.
– Mama i tata su bili na svih sedam preplivavanja sa mnom, a mama i na nekim prije. Ipak, to je bilo logično s obzirom da sam počela duže staze plivati s 9 godina. Nije lako poslati dijete na otvoreno more i nastavilo se. Mama pokriva administraciju i kaže da je meni najlakše, da samo plivam. Postoji i izreka da je “plivanje u kanalu je solo, ali timski sport” jer bez cijele ekipe iza toga, ljudi na brodu koji sve organiziraju, ničega ne bi bilo. Ne ovisi to samo o meni – skromno će Dina kojoj je, kad se uzme u obzir činjenica da joj je plivanje zapravo samo hobi, cijeli životni uspjeh još i veći.
– Od plivanja ne živim tako da je logično bilo da idem na fakultet jer ovo su gušti. I tako, ja imam u svakom trenu mogućnost reći da mi je baš tada dosta. Kupujem kruh i mlijeko iz drugih izvora – smije se.
– Nedavno sam čitala članak koji kaže da je kod maratonskog plivanja samo 20 posto fizička, a 80 posto mentalna priprema i to je stvarno tako. Nije lako fizički se pripremiti, ali to je daleko lakši dio od ovog psihičkog i mentalnog dijela. To se ne može istrenirati, to dolazi s godinama i iskustvom, ali čovjek se mora i roditi s takvim karakterom i nije lako. Životno iskustvo uveliko pomaže. Ovo je sport kojim se više bave stariji ljudi, uglavnom su sve ljudi preko 40 godina koji su već zreli ljudi. Ja sam, eto, daleko najmlađa koja je isplivala Sjeverni kanal. Najmlađi nakon mene su ljudi između 35 i 40 godina, a bilo je i starijih. Postoji dobar razlog za to, kad imate životnog iskustva i kada ste prošli nedaća onda se lakše nositi sa svime što ova preplivavanja nose.
“Prijatelji me vrate u realnost”
More je uvijek rastuži, naljuti…
– Ma ne znam ni ja koju emociju izazove kad se, dok plivam, zapetljam u neku plastičnu vrećicu. Ta ljudska nepristojnost, nepoštovanje prirode… Toliko tog smeća bacamo u more, pa uskoro će cijelo biti plastično. Plivam, pa mi ruka zapne u neku vrećicu u koju se zapetljala riba ili ptica. Samo zbog toga što ljudi ne razmišljaju. Ili, eno more uz Rivu, nisu ni ribe ni ptice bacale one vrećice i boce. Tužno je to, žalosno.
Prijatelji su ti koji je vraćaju na tvorničke postavke, pod reflektora svjetlo donesu uspjehe koje reda, a često ih ni sama svjesna nije.
– Kad mi moji prijatelji i drugi ljudi kažu da nije ovo baš normalno, oni me razgovorima “postave na mjesto” i zapravo mi tek tada kroz glavu prođe koliko je velik taj moj uspjeh.
Uspjeh u kojem pomiče svoje granice, a prelazi državne granice u moru.
– Baš kod La Manchea ide se iz Velike Britanije u Francusku, mora se imati putovnica kod sebe. Mi šaljemo putovnice prije, naravno. Ne preplivavam samo svoje granice nego i stvarne, državne granice.
