KRICI, UZVICI, JAUKANJA...

Hrvatski branitelj o srpskom logoru: “Najgora večer je bila kad su pustili robijaše među žene”

Zlatan Bašić dva je puta ranjen na Trpinjskoj cesti. U krugu tvornice Borovo ušao je u autobus i završio u logoru Stajićevo. Ondje je proveo 9 mjeseci – uz svakodnevno batinanje, pogotovo tijekom smjene stražara. 

Najgora večer za mene bila je u Sremskoj Mitrovici, kad su pustili civilne robijaše među žene koje su isto bile zarobljene. To je za mene najteža, najgora večer logora, prisjeća se za HRT Zlatan.

Zato što su to bili krici, uzvici, jaukanja, zato što to puno više boli kad čuješ nego kad dobiješ batine. Batine kad dobivaš je najlakša stvar. Tko ima sreće još padne u nesvijest i ne osjeti. Nek te mlati koliko god hoće, padneš na pod, skupiš se, on te mlati i boli te briga. Najgore je slušati kad drugoga tuku ili drugome nanose zlo. U ovom slučaju žene. Još ako je to netko koga možda znaš ili razmišljaš je li to netko tvoj, onda je to pakao. To je meni najteži trenutak logora, ratovanja i svega, mog života, dodaje.

Prvi dani bili su najteži, sjeća se Dejan Marošičević. Zarobljenici još nisu bili u evidenciji Crvenog križa, mučna ispitivanja nisu prestajala, a neki se s njih nikada nisu vratili. Kao 19-godišnjak završio je u logoru u Srijemskoj Mitrovici. 

Oguglate na tu bol, konstantno vas nešto boli u tijelu, jednostavno ste prisiljeni maknuti to u stranu i razmišljati o nekim drugim stvarima. U pitanju je bilo puko preživljavanje bez obzira na to što mi u tom trenutku nismo bili izravno ugroženi na način kao da smo na prvoj crti pa će svaki čas pasti granata ili ćete stradati od metka, ali ste bili ugroženi ako nekome padne na pamet od čuvara ili, ne znam, zapovjednika koji su bili tamo, u svakom času može doći nekoga prozvati, izvesti ga. Hoće li ga pretući, hoće li ga odvesti negdje dalje… Bilo je ljudi koji su bili odvedeni, nisu poslije vraćeni u sobu, što je bilo poslije s njima – ne znam. Možda su neki završili u samicama, možda su neki vraćeni u druge sobe, ali je činjenica da je puno ljudi u logoru stradalo, odnosno ubijeno, kaže Dejan.

“Čuješ kako ga tuku na hodniku, kako on plače, jauče”

Igora Švraku i njegovu braću razdvojili su od oca još u Veleprometu. Tada ga je posljednji put vidio. Tek će na razmjeni 14. kolovoza 1992. od braće dobiti konačnu potvrdu očeve smrti, nakon što je to načuo još u Stajićevu. Ivan Švraka ubijen je tijekom torture u logoru Srijemska Mitrovica.

– Načuo sam tako, bilo je više paviljona i onda su ljude prebacivali iz paviljona u paviljon, iz sobe u sobu. Tako da je nekako došla informacija da je to to. Znači, ljudi koji su dolazili, selili su nas iz sobe u sobu. I tako sam dobio informaciju, nisam stvarno bio siguran. Kad sam pisao poruku preko Crvenog križa, mami, sestri, rodbini, uvijek sam pitao što je s tatom, kako je tata? Nikad nisam dobio odgovor od njih. I onda sam već polako osjetio da tu nešto… Ali stopostotna potvrda bila mi je u Osijeku kad je bila razmjena, kaže Igor.

– Smrt mog oca, ja sam to tražio po Zagrebu od ljudi koji su bili i našao sam. Došle su neke informacije da je bio u sobi 5, paviljon 2, da su ga odveli na ispitivanje i da su ga vratili u deki. Stavili su ga na krevet, tražio je čašu vode i navodno je rekao “Hvala Bogu da se Igor spasio”. Da su to bile njegove zadnje riječi, dodaje Igor Švraka.

Zdravko Komšić zarobljen je na Mitnici, odveden je na Ovčaru i mislio da će ondje biti ubijen. No kada su ujutro potrpani u autobuse i odvezeni u Srijemsku Mitrovicu, pojavila se nada da bi mogao preživjeti. U samici je proveo 35 dana, premlaćivanja i psihičkog maltretiranja.

Sklupčaš se i gledaš da sačuvaš ono koliko se sačuvati može. I sve to je bilo očekivano, jedino bilo mi je najgore, najteže, kada su ti naši čuvari znali navečer krenuti, ići od sobe do sobe i iz sobe, to bi bilo navečer u 10, 11 sati, izvlačiti po jednoga od naših prijatelja, zatočenika, logoraša, i onda ga tući. Čuješ kako ga tuku na hodniku, kako on plače, jauče, i dolazi, soba po soba, sve bliže i onda znaš da će doći i u tvoju sobu i uzeti nekoga – e to mi je bilo nekako najgore. I dan danas se naježim od tih stvari, prisjeća se Zdravko.

POSLJEDNJE DODANO: