Stručnjakinja za ponašanje pasa: Djeca im često prilaze naglo, unose im se u lice…

Javnost su nedavno uzburkale dvije situacije u kojima su psi u negativnoj ulozi. Kao što je i Dalmacija News pisao, radi se o napadu staforda na ženu u moru i napadu aljaškog malamuta na dijete. Naši čitatelji su posvetili popriličnu pozornost ovim događajima, a broj različitih komentara suprotnih stajališta, ponukao nas je da se obratimo stručnoj osobi kako bi nam pojasnila ključna pitanja. Sanja Grubišić je licencirani voditelj tečaja pri HKS-u i savjetnik za ponašanje pasa u Todos Split, udruzi koja se bavi rješavanjem bihevioralnih problema u pasa.

Bilo je mnogo komentara s različitih strana, neki smatraju da je pas zapravo htio pomoći ženi u moru… Što vi mislite?

– Jako je teško komentirati slučajeve o kojima nemamo dovoljno podataka. Puno se buke stvorilo oko slučaja o navodnom napadu staforda na ženu u moru, međutim, po izjavama same gospođe koja je bila ozlijeđena, da se zaključiti da se nije radilo o napadu, već o jednom nesretnom spletu okolnosti. Stafordi kao pasmina su izrazito miroljubivi naspram ljudi i puno je vjerojatnije da je pas imao jedan svoj vid spašavanja žene u moru, nego napada. Moram napomenuti da psi inače jako nezgodno plivaju, tako da se često događa da i sami vlasnici koji plivaju sa svojim psom često budu ogrebani od strane svojih pasa. 

Jesu li krivi vlasnici pasa? U čemu je problem, jer očito je da se različiti napadi događaju?

– Definitivno, najveći problem u cijeloj situaciji je ponašanje same vlasnice koja nije imala što raditi sa psom na javnoj površini, na javnoj plaži po danu, kada nije dozvoljeno pustiti psa da se tamo slobodno šeće i kupa. Dakle, pas nije trebao biti odvezan, a ako su već i boravili na plaži, trebao je biti na povodniku. Još jedna greška vlasnice psa je ta što se nije zadržala nakon što se incident dogodio. Trebala je ostaviti svoje podatke i dokaze da je pas uredno cijepljen. Sama gospođa koja je “napadnuta“ je, po navodima iz medija, izjavila da se ne bi obratila policiji da se vlasnica drugačije 
ponijela u toj situaciji. 

Smiju li se psi poput staforda ili aljaškog malamuta šetati bez uzice?

– Zakon propisuje da psi na javnim površinama koje nisu određene za slobodno puštanje pasa, trebaju biti na povodniku, a to nema veze ni sa veličinom niti sa vrstom pasmine. Svi psi svih veličina trebaju biti vezani na javnim površinama! Kada bi se svi vlasnici pridržavali tog zakona, onda bi bilo puno manje problema i puno manje netrpeljivosti prema psima.

Otac djeteta kojeg je također napao pas je izašao sa svojom pričom u medije nedugo nakon incidenta u moru. Kako biste komentirali priču o napadu aljaškog malamuta na dijete?

– Otac je sigurno još emocionalno pogođen, te ga ta emocionalna trauma i dalje prati, jer je to jako traumatično iskustvo bilo za njegovo dijete i cijelu obitelj. Iz tog razloga, naravno, njegova strana priče nije potpuno objektivna. Također, otac djevojčice nije bio osobno prisutan kada se napad dogodio. Nemamo drugu stranu, priče same vlasnice. Nitko nije izašao na uviđaj, netko stručan tko bi objasnio što se dogodilo sa psom. Smatram da veterinari nisu stručni za procjenu ponašanja pasa kod ovakvih slučajeva. Po onome što sam pročitala po medijima, primjetila sam da je pas ležao u hodniku kod svojih zdjelica za hranu i vodu, a dijete je prolazilo i odlučilo ga pomaziti. Znači, pas se nalazio blizu nečega što je njegov izuzetno vrijedan životni resurs – hrana i voda. Drugo, nalazio se na vlastitom teritoriju, i treće, ležao je. Djeca, na žalost, imaju tendenciju da  psima prilaze poprilično naglo, i da im se unose u lice. U jednom psećem govoru tijela, to je izrazito nepristojno i agresivno ponašanje. Ono u čemu se slažem s raznim komentatorima na društvenim mrežama koji su komentirali je da ako je pas htio zaklati dijete, onda bi to i učinio. Bitno je napomenuti da psi uglavnom ne pate od 
patoloških vrsta ponašanja. To bi značilo da ono što mi smatramo agresijom i napadom, kod pasa je zapravo obrambeni mehanizam u tolikoj mjeri koliko im treba da se obrane od nečega za što smatraju da ih ugrožava. Jako je rijetko, bilo u napadima na druge životinje ili na ljude da psi namjerno koriste takvu silu kojoj je za cilj da bude smrtonosna.

Kako biste objasnili iznenadnu promjenu u ponašanju kod malamuta koji je odjednom odlučio napasti djevojčicu koju je, kako se da zaključiti, pas ipak poznavao i igrali su se redovito?

– Statistike su pokazale da 60% osoba koje budu teže ozlijeđene od strane pasa su djeca od 6 do 11 godine. Unutar tih 60 % djece, 90% djece je ugriženo od strane svog obiteljskog psa ili od psa kojeg su izuzetno dobro poznavali. Statistike idu u prilog tome da psi grizu one koje poznaju. Djeca nemaju strah od prilaska psu, a navikla su se možda malo čak i grublje ponašati s njim, Nažalost, situacija s malamutom koji je napao djevojčicu dogodila se u trenutku kada nitko drugi nije bio u blizini. U ovom konkretnom slučaju, ni pas ni djevojčica nisu ništa krivi. Krive su odrasle osobe koje su ih trebale imati oboje pod nadzorom. Pravilo broj 1 druženja psa i djeteta je da se pas i dijete nikad ne ostavljaju bez nadzora. Postoje slučajevi u kojima su obiteljski psi, koji su cijeli život sa djetetom, ugrizli to dijete i nanijeli teške tjelesne ozljede. Kasnije se pokazalo na velikom broju slučajeva, da se radilo o psima koji su bili u tom trenutku bolesni, u tom trenutku ih je nešto bolilo. Pas ne može kazati: “Mene boli, loše se osjećam“ kao što mi ljudi kažemo. Još jedna stvar je bitna za istaknuti – 
vlasnici često misle da njihov pas treba biti druželjubiv, ali neki psi, kao i ljudi, vole se družiti, neki pak ne. Međutim, često se događa da vlasnici umjetno stvaraju toleranciju kod svojih pasa na fizički kontakt sa čovjekom. A pas nekad jednostavno može trpiti koliko može, ne može ga se unedogled prisiljavati. 

Možemo reći kako u zadnje vrijeme po medijima vidimo sve češće naslove koji u javnosti izazivaju strah od pasa?

– U javnosti se stvorio trend o tome kako se često događaju takvi napadi, osobno smatram da je takvo viđenje situacije netočno. U gradu Splitu trenutno živi, prema neslužbenim informacijama, otprilike 10.000 pasa. Na toliku brojku, da se radi o ozbiljnom problemu vezano za život pasa u urbanim sredinama, problemi bi bili puno veći. Postotak slučajeva gdje se dogodi nekakav incident vezan za pse je jako malen s obzirom na broj pasa u gradu Splitu. Uglavnom se problemi događaju zbog nedovoljne socijalizacije i odgoja pasa. Psi za razliku od ljudi, nisu skloni psihičkim patološkim oboljenjima. Dakle, kod pasa, a općenito i kod životinja, izrazito je malen postotak s takvim oboljenima (radi se o 0.01 %). Životinja s patološkim oboljenjima se ne može popraviti. Psi su životinje i agresivno će reagirati onda kada se osjete ugroženima ili kada smatraju da trebaju čuvati nešto što je njihovo. To je njihova normalna reakcija, i mi bi kao ljudi, a pogotovo kao vlasnici pasa, trebali poštovati i prepoznati takve situacije.

Kako biste ocijenili grad Split i njegove stanovnike u odnosu na suživot ljudi i njihovih ljubimaca, u ovom slučaju pasa?

– Moram priznati da je, u načelu, suživot građana i pasa u Splitu na jednoj visokoj razini. Imajte na umu pse koje svakodnevno viđamo u susjednim stanovima, na ulici, u kafićima, u parkovima… Sve su to psi koji ne rade nikakav problem. Podsjećam – 10.000 pasa. Ono što moram istaknuti kao negativan aspekt u držanju pasa u gradu Splitu jest nedovoljan broj adekvatnih zelenih površina određenih za slobodno šetanje pasa. One koje su trenutno određene za takvu aktivnost su uglavnom neograđene i premale, kao i na neadekvatnim lokacijama. Grad Zagreb je nekidan otvorio dodatna 3 pseća parka, čime se njihova brojka popela na više od 70! Stoga apeliram na gradsku upravu da obrati pažnju na 
ovaj problem, a njegovim rješavanjem vjerujem da bi se smanjile incidentne situacije poput ove sa puštanjem staforda na javnoj plaži. Sama panika koja se stvorila zbog straha od napada pasa je neopravdana, i ljudi ih se ne bi trebali bojati. Po jednakoj logici koja vodi ovaj trenutni trend u strahu od pasa, svi pješaci bi se trebali užasavati vozača jer ih mogu ozlijediti nepažljivom vožnjom.

Imate li savjet za roditelje u vezi interakcije djeteta i psa, što da nauče svoju djecu u ophođenju prema psima?

– Udruga Todos redovito organizira predavanja, pa i upravo na tu temu, tako da svi zainteresirani mogu doći nešto više naučiti. Općenito, postoji nekoliko pravila što se tiče interakcije psa i djeteta. Prvo pravilo je da pas i dijete ne smiju nikad, ali baš nikad biti ostavljeni bez nadzora. Dijete može napraviti nešto što će zasmetati psu čak i nenamjerno, a mala djeca pogotovo. Pas koji želi odmaknuti dijete od sebe koje mu nanosi bol (a pogotovo ako se radi o malo većem psu) nanijet će ozljedu djetetu. Čak i kad nema namjere kod psa, može doći do ozljede čisto zbog veličine, ničeg drugog. Drugo pravilo – dijete treba naučiti da se psa ne dira kad spava, kad leži, kad se odmara, pije i jede, i kada ima svoju igračku u ustima. Tu se radi o visokorizičnim situacijama, jer se u takvim okolnostima napadi najčešće događaju. Igračke, hrana i voda su visoko vrijedni resursi za psa koje on nagonski osjeća potrebu čuvati. Što se tiče ležanja,morate shvatiti da se pas nalazi u njemu nezavidnom položaju u kojem se ne osjeća ugodno i nastojat će promjeniti situaciju. Treće – dijete treba naučiti da se sa psom ponaša mirno, da ga ne tuče, da mu ne nanosi bol i ako se primjeti da se pas ne želi zabavljati sa djetetom, onda da ga se ne dira. To je vrlo jednostavno. Bez obzira na moja strašna upozorenja, opet ću naglasiti da je 99,99 % pasa zaista dobro sa djecom i ljudima i da uglavnom nema problema, ali ovo su neke stvari na koje treba pripaziti.

Da ponovim usporedbu sa vozačima i pješacima. Svi znamo da moramo poštovati pravila ponašanja u prometu i zbog svoje sigurnosti i zbog sigurnosti drugih. Ista je stvar sa interakcijom sa psima. Moramo znati kako se ponašati u njihovom okruženju kako bi to druženje bilo ugodno i zabavno, a na vlasnicima pasa je odgovornost da svog psa socijaliziraju i priviknu na urbano okruženje kako ne bi nikoga ugrožavao ili ometao. Kad je u pitanju prilazak tuđem psu kojeg ne poznajemo, svaki put treba pitati vlasnika da li ga se može pomaziti i čak onda kada vlasnik dozvoli treba psa dozvati sebi a ne krenuti put njega. A ako pas ne želi doći, jednostavno ignorirati situaciju i ne forisati jer pas nije od volje. Pogotovo ovo treba imati na umu u ovo doba, kada su velike vrućine, psi teško podnose ove temperature, a vlasnici ih znaju šetati i po najvećem suncu.