“Kćer je pomazila aljaškog malamuta, a on je skočio i pokušao je zaklati!”

Nakon što smo u ponedjeljak donijeli priču o napadu staforda na Splićanku koja se kupala na plaži na Trsteniku, redakciju Dalmacija Newsa kontaktirao je Željko Petko, kako sam kaže pukovnik Hrvatske vojske u miru, te nam ispričao o stravičnom napadu aljaškog malamuta na njegovu, tad 8-godišnju kćer. 

Priču donosimo u cijelosti. 

“Ponukan člankom vezanim za napad psa u
moru na Žnjanu i vašim pozivom, evo naše priče.

Početkom prosinca prošle godine,
kao i na desetke puta ranije, moja kćer (8) bila je na igri u stanu prijateljice
iz razreda. Njena sestra blizanka nije bila s njom jer je bila bolesna, inače
bi šteta bila daleko veća jer je ta druga blizanka što fizički slabija i manja
što veći zaljubljenik u tog psa.

Pas je ležao u hodniku i moja
kćer je prolazila pokraj njega u namjeri da ode u WC. U stanu je bila i
vlasnica psa. Prolazeći pokraj psa, pomazila ga je i već u sljedećem trenutku
pas je skočio na noge i oborio dijete na pod pokušavajući je ugristi za vrat i
zaklati. Promašio je i ugrizao je više puta za lice, usnu i potiljak. Na našu
sreću, dijete se borilo i pokušavalo obraniti od psa. Na sreću, uspjela se
podići na noge a u tom je dotrčala i vlasnica i odvojila psa od moje kćeri.

Radi se o aljaškom malamutu, psu
teškom više od 40 kg.

Vlasnica nas je nazvala u panici
i prije nego je završila misao bio sam na ulici. Dovezao sam se do ispred
portuna a oni su upravo silazili niz stepenice.

Dragovoljac sam Domovinskog rata,
pripadnik 4. gardijske čitavi rat i mislio sam da me nikakva nesreća, povreda
ili prizor ne mogu više izbaciti iz kolosjeka. Kako sam samo pogriješio.
Uklonivši kuhinjsku krpu kojom je vlasnica psa prekrila djetetovo lice, imao
sam dojam da sam dobio tako jak udarac u prsa da ga je nemoguće preživjeti. Ne
sjećam se vožnje do hitne.

Držeći dijete u rukama dotrčao
sam do vrata ordinacije hitne kirurške službe sa kojih me je čovjek u bijelom
odmah uputio na Odjel maksilofacijalne kirurgije.

Operacija je trajala više od tri
sata. Upravo je nevjerovatno što je dežurni kirurg sa ekipom uspio napraviti. I
ovu priliku koristim da im se poklonim i zahvalim. Kazati ću samo da smo,
poznavajući neke ljude, poslali anamnezu i fotografije na jednu kliniku u Njemačkoj
odakle su nam poručili da oni na svojoj klinici nemaju takvih stručnjaka koji
mogu ovakvu ozljedu tako dobro sanirati. Spasili su čak i žlijezdu slinovnicu.

Kirurg je nakon operacije, ispred
mene, nazvao epidemiološku službu u Splitu i prijavio slučaj. Nakon razgovora
sa liječnicom slušalicu je predao meni i ja sam dogovorio da ću doći sutradan
ujutro do epidemiološkog zavoda kako bi napravili zapisnik o događaju. Sjedeći
u ordinaciji epidemiološkog zavoda i opisivajući liječnici što se desilo, stekao
sam dojam nelagode. Liječnica je ispred mene nazvala vlasnicu psa i vrlo
ljubazno joj objasnila, nakon što je dobila određene podatke, kako se nema zbog
čega brinuti jer je ona ljubiteljica pasa. Odmah sam stekao dojam da ta
liječnica ima problema i da više voli pse nego ljude ali čovjek bi očekivao da,
bar u ovakvim momentima, „glumi“ empatiju prema mojoj kćeri ili bilo kojoj
žrtvi u odnosu na psa. Prešutio sam, potpisao zapisnik i otrčao nazad u bolnicu
čekajući da mi dijete dođe k sebi nakon narkoze.

Ne vodeći više računa o zakonskim
postupcima u takvim slučajevima, čekao sam zajedno sa suprugom kako će se
razvijati priča sa ozljedom. Nakon 7 dana u bolnici sve je izgledalo super.

Nakon nekog vremena, kada su se
osjećaji slegnuli i posložili a izazvani nedostatkom suosjećanja od strane
vlasnice koja nije čak ni Božić čestitala, počeli smo se raspitivati što je sa
psom. Naime, koliko nam je poznato, vlasnica je u najmanju ruku trebala dobiti
prekršajnu prijavu međutim policija uopće nije bila upoznata sa slučajem.
Padaju mi na pamet svi oni nebulozni slučajevi sa hitne gdje dežurni policajaci
prijave pišu čak i za prometne prekršaje, kao u slučaju našeg sugrađanina koji
je došao ozlijeđen pri padu sa bicikle pa zaradio prijavu. 

Nema veze pomislio sam, jer
ionako smo prijavili epidemiološkom zavodu. Valjda su oni upoznali policiju sa
slučajem. Nazvao sam ih da bi saznao i naišao na tako bahato i bezobrazno
ponašanje da mi je trebalo pola dana da se smirim. Epidemiološka je trebala
kontaktirati veterinarsku inspekciju, a nije ni to učinila. Pada mi na pamet
onaj razgovor u kojemu liječnica tješi vlasnicu da će s psom biti sve u redu
jer ona obožava pse. Nakon toga zovem veterinarsku inspekciju gdje mi kažu da
nisu upoznati sa slučajem. Što više, šefica veterinarske službe bezobraznija je
i bezobzirnija od one sa epidemiološkog zavoda i ja prekidam razgovor jer
trebam trenirati mir. Zovem privatnog veterinara kojemu je taj pas “pacijent“ i
pitam za proceduru. Kaže mi da je pas kod njega na promatranju a to znači da ga
vlasnica dovede tri puta u roku od deset dana kako  bi se utvrdilo da li je pas “normalan“. Što
se njega tiče, pas je normalan.

Nakon toga odlazim u policiju i
prijavljujem slučaj sam, slučaj je zatvoren sa zaključkom da je sve u redu i da
vlasnica nema nikakve odgovornosti. Ponovno kontaktiram veterinarsku inspekciju
i insistiram na prijavi slučaja. Nažalost opet imam priliku na svojoj koži
osjetiti bezobrazluk i bahatost šefice. Nakon tjedan-dva javlja mi se veterinarski
inspektor sa pitanjima za slučaj jer napokon rade na zapisniku. U međuvremenu a
sve ovo traje već par mjeseci, vlasnica niti jedan jedini put nije nazvala da
bi pitala za moje dijete. To već samo za sebe govori koliko je ta osoba “oštećena“ i kakvi sve moralni idioti mogu posjedovati psa. Par mjeseci nakon
događaja, vlasnica dolazi sa tim istim psom po svoje dijete na ples gdje i moje
dijete pleše i nakon što je moja supruga nazvala i kazala joj kako je to
potpuno neprimjereno, ova ima toliko drskosti primijetiti da je moja supruga
nervozna. Nakon toga nazvao sam privatnog veterinara koji prati tog malamuta i
molio ga da nazove vlasnicu i skrene joj pozornost da to više ne radi.

Tog psa vlasnica najnormalnije
izvodi u park iznad škole Lučac gdje se igraju kako djeca tako i drugi psi i ne
pada joj na pamet staviti mu brnjicu ili ga izvesti na neku livadu dalje od
djece da se istrči.

Čekajući zapisnik veterinarske
inspekcije polako zaboravljamo. Djetetu je lice unakaženo za čitav život, a o
psihi da i ne govorim. Pročitavši članak o napadu na ženu u moru ispred Žnjana
i čitajući komentare, ponovno sam sve proživio i odlučio nazvati veterinarsku
inspekciju. Ljubazna osoba s druge strane slušalice, za razliku od njene
šefice, mi je rekla da je slučaj završen i da je zaključeno da se ne radi o
opasnom psu. Šok!

Da vam opišem zakonom predviđenu
proceduru: – u slučaju bezrazložnog napada psa na čovjeka ili drugu životinju,
pas se stavlja u karantenu u trajanju od deset dana. Nakon karantene donosi se
sud o tome da li psa uspavati ili proglasiti opasnim psom. Ako pas nema
vidljive znakove psihičke nestabilnosti proglašava se opasnim. Opasan pas MORA
u svakom trenutku nositi brnjicu, biti čipiran i mora se držati u ograđenom i
zaključanom prostoru.

U našem slučaju, zakon je izigran
i nepoštovan u nekoliko segmenata ali najviše me iznenađuje bahatost,
bezobrazluk i neprofesionalnost službi. Naravno da, svjestan da živim u državi
do srži korumpiranoj i premreženoj nepotizmom i kriminalom, to nije ništa
neobično ali bi čovjek očekivao da se bar u slučaju gdje nevino dijete strada,
ipak netko negdje nešto poduzme.

Zaključujem da je za sve
slučajeve napada pasa, za sve zelene površine zagađene fekalijama pasa, za sve
vlasnike koji se do krajnosti neprimjereno brinu za velike pasmine pasa i
konačno za pomodarstvo vezano uz posjedovanje pasa, kriva veterinarska
inspekcija u Splitu, policija koja ne kažnjava prekršitelje i komunalno
redarstvo. Ipak najveća odgovornost, po meni, leži na veterinarskoj inspekciji
jer oni iz nekog razloga pse koji napadnu ne proglašavaju opasnima a prilično
sam siguran da nemaju niti kapacitete za provođenje zakona.

Pozdravljam privatnog veterinara
koji če se prepoznati u ovoj priči i poručujem mu da nije sve u novcu i da ne
bi trebao mirno promatrati kretene u posjedu velikih pasmina i svesti sve na
uzimanje novaca za cjepiva i ostale pizdarije. Ne bi trebalo biti moguće da
neki lik, koji je očito ili ovisnik ili pijanac bez posla, ima za ljubimca
staforda ili malamuta i sve one osebujne pasmine borbenih pasa i pasa preko 50
kg. Vrlo je očito pomodarstvo u držanju pasa i vrlo je očita neprimjerena briga
za te ljubimce u smislu dnevnih potreba svake pojedine pasmine.

I za kraj napomena, moja obitelj
oduvijek je imala pse ali smo se po rođenju prvog djeteta odrekli njihovog
društva svjesni da se ne možemo njima posvetiti u dovoljnoj mjeri i zato sada
posjedujemo mačku i zeca. Čisto da znate da se ne radi o ljudima koji mrze pse.
Ne mrzimo pse, mrzimo kretenizam, bezobrazluk i bahatost i vjerujte da mi je
žao što nije 91., 92., 93,. 94. ili 95. godina jer bi se tada ja osobno
pobrinuo da taj pas nikog više ne napadne, koliko god to nekima zvučalo ludo u
2015. godini. Uostalom svatko pametan i svatko tko zna nešto o psima i voli ih,
zna što se radi o ovakvim slučajevima. Nažalost prag 21. stoljeća donio je
totalno nakaradne poglede na sve pa tako i na pse.”

Stavovi izneseni u tekstu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Dalmacija News portala.