Frane Bebić (HGSS Split): “Lani smo spasili 50 života. Prostorije su nam pretijesne, a sredstva oskudna”

Već smo dobro zagazili u turističku sezonu, svaki dan na području Hrvatske sve je veći broj turista, domaći se trude upravo u ove vruće ljetne dane otići na godišnji odmor koji će iskoristiti u sunčanju, kupanju i svim ostalim ljetnim radostima. No, za hrvatske gorske spašavatelje odmora- nema. Za njih počinje onaj dio godine kada su još aktivniji, a upravo strani turisti često su ti koje treba spašavati. Upravo zato, u vrijeme kada se turistička sezona zahuktava, odlučili smo popričati s Franom Bebićem, pročelnikom HGSS Stanice Split. 

– Kod nas su dvije sezone- ljetna i zimska, i moram reći da je ljetna jedno tri do četiri puta jača od zimske. Uglavnom zbog većeg broja turista, ali nisu samo turisti- i domaći nekad postanu sami sebi turisti i počnu raditi stvari koje inače ne rade – pojasnio nam je Bebić.

Naravno, zanimalo nas je kako se spašavatelji pripremaju za sezonu, te koje su vrste akcija češće.  

– Imamo naše regularne aktivnosti pripreme za turističku sezonu. Ljeto ostavljamo isključivo za spašavanje, a sve druge vježbe odradimo u proljeće- kroz četvrti i peti mjesec. Tada imamo različite akcije, vježbe spašavanja, speleovježbe, akcije traganja, dodatne specijalne vježbe…

Ljeti se pola akcija obavlja helikopterskim putem jer je vrsta akcija takva da zahtjeva helikopter. Ljudi se kreću po brdima, po nepristupačnom terenu, žele planinariti… zato imamo sedmodnevna dežurstva, a budu dežurna po tri spašavatelja, koja su spremna odmah krenuti u akciju spašavanja. Godišnje spasimo 50-ak ljudskih života. Prosjek za cijelu Hrvatsku dobijemo kada tu brojku pomnožimo sa deset. Statistika govori da se u Slavoniji primjerice više traga za starijim ljudima koji odlutaju od kuće, dok u priobalju ima više avanturističkih aktivnosti pa je u pitanju i drugačiji tip spašavanja.  – priča dalje prvi čovjek splitskog ogranka HGSS-a. 

Naravno, kada prosječnom čitatelju spomenete spašavanje ljeti negdje u planini, odmah mu na pamet dođe slika kakvog Čeha koji se zaputio u brdo, doslovno u japankama, i sa jednom bočicom vode. Zato nas je zanimalo je li situacija zaista takva. 

– Činjenica je da je ta priča čitateljevom oku puno poželjnija, takve stvari se čitaju pa se na neki način stvara odmak od realnosti, ali s druge strane toga zaista ima. Imamo zaista teških akcija, primjerice Biokovo je kamena pustinja i zaista se teško snaći čovjeku koji je skrenuo s puta i izgubio se, a također ga je jako teško i uočiti. Ima nekoliko ljudi koji su se na Biokovu izgubili i nikada nisu pronađeni. To je statistika koju treba uzeti u obzir. Upravo zato i dajemo upute putem interneta i upozoravamo ljude da ljeti nije ništa manje opasno ići u planine. Zimi ne treba nositi toliko vode kao ljeti, to je u ovom periodu godine otegotna okolnost. Sa sobom treba ponijeti pet litara vode, a to nije lako nositi. Ako netko želi u ljetnim mjesecima ići u planine, onda treba ići na pametan način. Najbolje je krenuti u noćnim satima, negdje oko 3 ujutro tako da gore dođeš oko 8, a natrag dolje si oko 11 sati. Na taj način izbjegnu se problemi, a zora u brdu je nešto najljepše što se može doživjeti. Na ovaj način izbjegne se problem sunca, zmija, dehidracije, ali to ne znači da šlape nisu problem. Dobra obuća sprječava da osoba izvrne nogu – kaže Frane Bebić. 

Lažnih dojava uvijek ima, baš kao i kod svake druge žurne službe.

– Imali smo i lažnih dojava, ali treba ih znati razlikovati.Tu se radi o izigravanju žurnih službi, a  imali smo jedan slučaj koji je kasnije završio na prekršajnom sudu- to je doslovno u pitanju bio poziv iz lokalnog kafića da je čovjek upao u jamu. Također zna biti i nestalih osoba koje se skrivaju, ne žele da ih itko vidi i na kraju se same vrate kući. Tu može biti riječi o osobama koje su psihički utučene ili psihotične. U svim tim situacijama trudimo se učiniti maksimalno što možemo jer nikada ne znaš kada možeš spasiti nečiji život. Nekad namirišemo da se netko skriva pa polijepimo plakate, objavimo preko medija…pa se javi netko s nekom informacijom. Tako smo imali potragu za ženom od nekih 30-ak godina koja se skrivala između Kozjaka i Mosora, a pronađena je zahvaljujući dojavi mještana. Zaista svega ima, koliko god je čovjek kompleksno biće, toliko ima i složenih akcija – pojašnjava naš sugovornik. 

Iz godine u godinu sve je više članova HGSS-a, ali ih i onih koji im žele pomoći. 

– HGSS Split ima 80 članova, ali u zadnje vrijeme imamo velik broj suradnika, tako da se brojka penje do 250 ljudi. Puno ljudi je aktivno po različitim ispostavama, što može biti jako korisno kada se dogodi nesreća na nekom kritičnom mjestu. Zato je dobro da imamo lokalne ljude koji nam mogu biti od velike pomoći jer bolje poznaju teren. Imamo suradnike u Sinju, Kaštelima, Vrlici, Omišu, Dugopolju, Solinu- sve su to mjesta ispod velikih brda i u roku od pola sata se može doći do mjesta nesreće. Svoje ljude imamo i na otocima, što nam opet olakšava posao. Nekada smo morali čekati trajekt da bi do negdje došli, a sada ne moramo – kazuje nam dalje Frane Bebić. 

Helikoptersko spašavanje sve je češće, to je činjenica, a HGSS se koristi helikopterom Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Iako s HRZ-om surađuju jako dobro, problema ipak ima…

– Količina ljudi i resursa ovisi o akciji. Kada je helikopter u pitanju, ne traži se velik broj ljudi jer nema potrebe za posebnim transportom kada je helikopter tu. Helikopterska posada broji tri do četiri čovjeka. U helikopteru je uvijek jedan liječnik i tri iskusna spašavatelja koji su specijalizirani za taj tip akcija i zovu se letači- spašavatelji. Pitanje helikoptera još uvijek nije riješeno. Lani smo imali pilot projekt s privatnom firmom, a sad opet koristimo helikoptere Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, baš kao i zadnjih 20 godina. S njima dobro surađujemo, a dobra je stvar što se HGSS može uklopiti u bilo koju službu. Postoje dvije vrste spašavanja. SAR (Search And Rescue) i HEMS (Helicopter Emergecy Medical Service). HEMS bi trebalo biti vozilo hitne pomoći iz zraka. Taj je projekt odobren i postoje dvije baze. Što se tiče SAR-a, još uvijek nije uspostavljen. To znači da nema posade koja dežura u bazi, nego mogu biti bilo gdje i u roku od dva sata u helikopteru, a to je loše rješenje. To akciju može produžiti za dva sata. Imali smo prije desetak dana akciju sa najvišeg vrha Dinare. U pitanju je bila benigna ozljeda, ali smo čekali helikopter sat i pol vremena. Da je u opasnosti bio ljudski život, bilo bi upitno…Ako se ostavi ovakav sistem, samo je pitanje vremena kada će to biti razlog neuspjeha u spašavanju života. Hrvatsko ratno zrakoplovstvo je jako dobro, ali poanta je u tome da se HGSS drži svoje spremnosti u roku od deset minuta, a nemamo jednako dobru kvalitetu u zračnoj potpori. Ta dva sata su zaista previše jer ljudi često zovu tek kad izgube nadu da će sami moći riješiti svoj problem. Najčešće to bude kad već počne padati mrak, mi to zovemo zlatni sat. Ljudi shvate da više ništa ne mogu učiniti, nazovu 112… pa se dogodi da često letimo u sumrak i spašavamo čovjeka u zlatnom satu – upoznao nas je s problematikom prvi čovjek splitskog HGSS-a. 

Već smo rekli da je s vremenom broj članova sve veći i veći, no paralelno s brojem članova ne rastu i kvadrati u kojima djeluju. Naime, prostor je veliki problem s kojim ova žurna služba (barem splitski ogranak) muku muči već godinama. 

– U prostor smo uselili prije 15 godina. Riječ je o prizemnom stanu od 75 kvadrata. To je prostor gdje radimo sve- držimo opremu, imamo obuku, održavamo sastanke… Taj je prostor davno postao pretijesan za nas. Kada smo uselili bilo nas je 20-25, a sada nas je 80. Rapidno je povećan broj akcija, a također i broj ljudi. Prostor smo definitivno prerasli, i to davno. Sve druge stanice su riješile problem prostora, a mi nismo. Imamo nesreću da smo u gradu Splitu koji je prenapučen i prostori su skupi. Dogovaramo se s Gradom oko toga, i mogu samo reći da se čovjek uvijek može nadati. Dobili smo od City Centra One prostor na korištenje, imamo kućicu na heliodromu… snalazimo se s alternativnim rješenjima, ali nam je oprema na jednom mjestu, auta na drugom- na javnom parkiralištima, puna vrijedne opreme…- kazuje nam Bebić. 

Prošle godine je u 59 akcija spašeno 50 života. Najčešće su bile akcije na Mosoru, pet ih je bilo na Paklenici, četiri na Hvaru, po tri na Biokovu i na Visu…a najviše je bilo helikopterskih spašavanja. Nekada je znalo biti akcija potrage koje su trajale danima, no i to se promijenilo s vremenom. Naravno, vodeći se onim- što prije izađeš na teren, to će akcija prije biti gotova, akcije potrage za ljudima svedene su na- jedan dan.

Iako je, priznat ćete, postojanje HGSS-a od velike važnosti za državu, ona se nekada prema ovoj službi odnosi, mogli bismo reći, maćehinski.

– Činjenica je da se mi neprestano borimo da steknemo malo bolji status unutar tih krugova. Dobili smo svoj vlastiti zakon- Zakon o Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja, koji je doživio nekoliko aneksa. Činjenica je da podrška HGSS-u sa financijske i sa infrastrukturne strane uvijek kasni. Kojom brzinom HGSS ide naprijed, podrška države bi bila dovoljna za ono što smo bili prije pet-šest godina, a ne za ovo što smo danas. Država i jedinice lokalne samouprave su naš jedini izvor prihoda. Država je jedina koja nam daje novac, ali je to uvijek premalo. Mi ćemo uvijek spašavati, ali kada pogledate kuću u kojoj živimo- to je preslabo, ali smo se već na to navikli. Imamo dobre temelje da budemo respektabilni, ali nam je potrebna dobra infrastruktura da bi bili u skladu s drugim žurnim službama – kazuje nam dalje Bebić.

– Naša obveza je pružiti sigurnost svim ljudima u RH. To uključuje spašavanje, prevenciju i čitav niz drugih aktivnosti. Izradili smo gotovo 40 karata, pročistili putove, izgradili planinarske kuće… a sve da bi se smanjio broj nesreća. A statistika je pokazala da je prevencija jako bitna. Tako su primjerice na Pelješcu tri godine zaredom bila tri smrtna slučaja, zbog neispravne karte. Postojeća karta TZ-a nije bila u skladu sa stanjem na terenu i mi smo sebi dali u zadatak riješiti situaciju na terenu, pa smo to i učinili. Mi sve radimo volonterski, nitko od nas ne zaradi ni kunu od toga, a svi imamo svoj vlastiti posao. Ovo radimo jer to volimo i želimo, time se ponosimo. Jednako tako rade i DVD-ovi, a to je princip rada koji je jako podržan u svijetu – pojasnio nam je što sve radi HGSS Frane Bebić.

I za kraj- kakav je osjećaj nekome spasiti život?

– Spasiti nekome život je najljepši osjećaj na svijetu. I sad se naježim kad se sjetim. U tom trenutku si u nekom čudnom feelingu, drži te adrenalin.. ali kasnije shvatiš da ti ta činjenica da si spasio nečiji život daje jednu unutarnju nagradu koji ti nitko ne može oduzeti i koja je jedinstvena – zaključio je svoju priču pročelnik Bebić. 

POSLJEDNJE DODANO: