Privlačenje stranih investitora neprekidno se u Hrvatskoj ponavlja kao
imperativ ekonomske politike, bilo to mišljenje vladinih funkcionara
ili dijela nezavisnih stručnjaka. U tom smislu, vlada je prošli tjedan
najavila poticajne mjere po tzv. slovačkom modelu. Okvirno, to
podrazumijeva niz ustupaka potencijalnim ulagačima, kao što su iznimne
porezne olakšice za svakog zaposlenog radnika, pomoć u infrastrukturnom
opremanju, povlašteni zakup terena itd. Prednost bi dobili poslovi u
sektorima materijalne industrijske proizvodnje, energetike i turizma.
Ideja vladinih ekonomskih stratega odmah je dočekana razmjerno kritički,
s podsjećanjem na neka loša iskustva europskih zemalja koje su na
sličnom modelu više izgubile nego dobile. Obično bi se u takvim
situacijama pokazalo da ulagači žele iskoristiti beneficije za lakši
otkup državnih poduzeća i ulazak na domaća tržišta usluga, dok bi javni
proračuni trpjeli uslijed naglo uvedene fiskalne apstinencije. Utoliko
proizvodnja te izvoz često uopće ne bi dostatno porasli, i sve bi se
pokazalo ishitrenim pripuštanjem vanjskih mešetara koji ubrzo napuštaju
posao.
Tragična orijentiranost prema turizmu
– Čini se izvjesnim da time opet pokušavamo primijeniti neki uvezeni
model bez uporišta u našoj realnoj situaciji, umjesto da iskreiramo vlastitu ekonomsku politiku, iz svojih ljudskih i
materijalnih strateških resursa te vlastitog razvojnog mentalnog i
mentalitetnog sklopa – drži Slavko Kulić,
Ovaj zaslužni znanstvenik Ekonomskog instituta u
Zagrebu pojasnio je za Deutsche Welle da slovački model u cjelini nipošto ne odgovara
beskoncepcijskom stanju u koje je zapala hrvatska ekonomska politika i
generalno ekonomija, pa bi Hrvate taj eksperiment lako mogao koštati
daljnjih teških posljedica.
Kulić smatra da Hrvatska kronično pati od nedostatka integralnog
sustava privređivanja, gdje prevladava gotovo isključivo pogubni
trgovački model gospodarenja resursima. „Izložiti se pritom
bjelosvjetskim prekupcima dobara moglo bi nam donijeti nove velike
štete, naročito u naznačenom području turizma“, nastavlja on, dodajući
kako turizam nije niti može biti gospodarska te industrijska grana broj
jedan, budući da je to u biti relacioni fenomen koji se događa oko
prirodnih i sociokulturnih vrijednosti, a država koja u njemu traži spas
nalazi se ekonomski u – tragičnom stanju.
Opasni nedostatak strategije
Naš sugovornik također skreće pozornost na izuzetno opterećenje Hrvatske
ekološkim problemima, pri čemu turizam odmaže i generira nove teškoće.
Istodobno, prihod od te djelatnosti jest 68-postotno u privatnim rukama,
dok su ulaganja pretežno državna, odnosno društvena i javna. Sve to
ukazuje na preveliki prostor mogućih daljnjih špekulacija, no treba
uočiti da problem potječe od političkog nesnalaženja domaće elite, i to
ne samo aktualne vlade, nažalost. Slično razmišlja i Guste Santini, još
jedan hrvatski ekonomski analitičar koji već dugo upozorava na propuste
ove vrste.
On tako redovno naglašava da je optimalni put izlaska iz krize, čak i
ako je temeljen na tuđem iskustvu, moguće pronaći jedino ako se znade
konkretan, strateški ekonomsko-politički cilj. Ali, puko načelno
pozivanje stranih investitora – bez kriterija, naime – a koji će “ljubazno otkupiti sve naše grijehe”, nije ništa doli opasna zabluda.
– Nije to ništa nova već dodatni pokazatelj
koliko nam je sustav nevjerodostojan i paušalan. Bojim se da će i ovo
skončati u samo još jednom kratkoročnom poreznom redizajnu, a to ulijeva
dodatnu nesigurnost – rekao je Santini za DW,.
Neoliberalno pustošenje
Prema tome, nužno bi bilo definirati utemeljenu industrijsku
strategiju na duži rok, s obzirom na resurse poput prirodnih i
kulturnih, imajući u vidu i regionalne posebnosti. Takvom cilju treba
zatim podrediti specifične zahvate kao što su infrastrukturni ili
obrazovni, a da se ne govori o fiskalnoj i monetarnoj politici.
– Tad bi
vlada mogla promovirati čitav sustav, pa bi nam i strani kapital mogao
pripomoći. Ali, moramo odbaciti uvjerenje da je on presudan, jer ništa
takvog ne može nadomjestiti nacionalni koncept razvoja, bez kojeg
neminovno propadamo – tvrdi Guste Santini.
Štoviše, i on stavlja naglasak na rizičnost orijentacije stranom
privatnom kapitalu u postojećim okolnostima, jer je interes takvih
ulagača po definiciji okrenut isključivo vlastitoj koristi. Santini
podsjeća da se oni u pravilu evakuiraju prema tržištima s manje otpora,
čim se profit započne smanjivati, a npr. sindikati stanu iskazivati neku
vrstu nezadovoljstva.
– Za njima ostaje pustoš, pa treba izbjegavati brzopleto uvođenje nacionalne privrede u
globalno okružje po diktatu neoliberalnoga tzv. vašingtonskog
konsenzusa. Ne smijemo si dopustiti toliku pogrešku – kaže Santini.