Dok se Mladić približavao Sinju, Petar Malbaša krenuo je prema njegovim tenkovima: “Imao sam samo kameru, ona je bila moje oružje”

Smrt haškog osuđenika Ratka Mladića ponovno je otvorila sjećanja na ratne godine i događaje koji su početkom devedesetih obilježili Sinj i Cetinsku krajinu. Među onima koji su iz neposredne blizine svjedočili Mladićevu prodoru na tom području bio je Petar Malbaša, ratni snimatelj koji je s kamerom proveo 1800 ratnih dana na prvim crtama.

Malbaša je još u razgovoru za Dalmacija News 2022. godine detaljno opisao dane u kojima su snage JNA i srpske postrojbe napredovale prema Hrvacama i brani Peruća. Njegova kamera tada mu je, kako je govorio, bila oružje.

Sve je, prisjećao se, za njega počelo još 1990. godine i u vrijeme balvan revolucije. Nakon što je na sinjskoj Pijaci čuo da su u Civljanima postavljene barikade, s prijateljem je automobilom krenuo prema Vrliki kako bi se osobno uvjerio što se događa.

– Došli smo tako u Civljane, počeo sam micati gume i kamenja, a Srbi me pitaju što to radim. I kad sam im rekao da želim u Zagreb, uzvratili su da nema više odlaska do Zagreba. Nisu tada bili kivni i ratoborni, rat nije ni počeo, ali sam tada vidio da će naša domovina Hrvatska imati strašne probleme – ispričao nam je tada Malbaša.

Ubrzo je rat stigao i pred vrata Cetinske krajine, a Malbaša je u svom svjedočanstvu posebno izdvojio Ratka Mladića.

– Četnici su krenuli iz Knina, otkuda je i krenuo kamen smutnje koji je zadesio našu domovinu, a Ratko Mladić je u kratkom vremenu okupirao i Kijevo i Vrliku i krenuo prema Hrvacama. Njihov cilj je bio okupirati branu Peruća. I onda nije bilo druge – obući uniformu hrvatskog vojnika kao dragovoljac s puškom ili ću kamerom u rat. Kamera je bila moje oružje, a ne puška. Bilježio sam sve što se događa na terenu jer sam smatrao da će ti materijali vrijediti jednog dana suhog zlata – govorio je Malbaša.

Posebno dramatično bilo je u rujnu 1991. godine. Malbaša je tada kamerom pratio prodor prema Perući, dok su se tenkovi približavali Hrvacama.
– U rujnu 1991. godine, sa 16. na 17., Ratko Mladić probija prvu crtu u Maljkovu, okupira branu, a tenkovi sa strane Bitelića došli su na most na Panju. Krvnik se tada zaustavio na Alebića kuli, na uzvisini, i imao je Hrvace na dlanu. To područje sedamnaest su mjeseci držali pod kontrolom – prisjetio se.

Malbaša je tada stigao na državnu cestu D1, na skretanje prema hidroelektrani Peruća. Tenkove i transportere mogao je čuti, ali ih nije mogao vidjeti.
– Skinuo sam bijelu majicu, ostao gol do pasa i napravio sam rupu u zidu da mogu snimiti tenkove jer je u meni tinjala vatra da moram vidjeti pada li Peruća, zapravo do koje su granice zaželjeli ići četnici i Mladić – opisao je.

Kada je kolona oklopnih vozila krenula prema brani, postalo mu je jasno koliko je situacija ozbiljna. Otišao je prema Alebića kuli, ostavio automobil uz cestu i nastavio kroz šumu. Pri povratku je, kako nam je ispričao, naišao na četiri kamiona sinjskog Autoprijevoza.
– U prvom mi je bio zet Janko Šabić, iza njega Dušan Vukasović Cigo, trećeg je vozio Igor Ohara i u četvrtom jedan gospodin iz Glavica. Vikao sam da ostavljaju fapove i upadaju u moj auto. Tako su i napravili, pobjegli smo. Dok smo vozili prema Hrvacama, vidjeli smo crni dim, a što se dogodilo – fapovi su već granatirani.

Snimke nastale tih dana Malbaša je sačuvao, iako je kazeta iz njegove kamere u jednom trenutku nestala.
– Nažalost, tada mi je iz kamere ukradena kazeta da se ne vidi što se zbilo tog dana kada su četnici okupirali branu. Nakon dugo vremena kazeta mi je vraćena i, hvala Bogu, te sam materijale kasnije imao i koristio u filmovima – kazao nam je 2022. godine.

Malbaša je tijekom Domovinskog rata kamerom zabilježio brojne događaje od Cetinske krajine i Dinare do Knina. Snimao je razaranja i stradanja, ali i završne oslobodilačke operacije. Među snimkama koje je ostavio iza sebe upravo su prizori s područja Peruće postali vrijedan dokument vremena u kojem su se Mladićeve snage približile Sinju i zauzele prostor oko brane.

Više od tri desetljeća poslije, Malbašino svjedočanstvo ostaje zapis iz perspektive čovjeka koji je tih dana kao branitelj dragovoljac umjesto puške odabrao kameru i krenuo prema mjestima s kojih su drugi bježali.