Proći preko puta i nije toliki problem. Daleko je veći problem kada se nađemo na raskrižju. Na mjestu gdje se, kako kaže pjesnik, “račvaju dvije staze”. Na raskrižju od života. Na mjestu gdje se susreću prostor, vrijeme i vječnost. Na mjestu gdje donosimo za život bitne odluke. Donošenje odluka neizostavan je dio našeg svakodnevnog življenja. Mučile su važne odluke i Sinjanina Petra Malbašu.
– Kada je 1990. godine počela balvan revolucija, poslom sam bio dosta vezan sa Zagrebom. Nešto ranije sam otvorio foto radnju na Žankovoj glavici u Sinju i nije mi jednostavno išlo u glavu da se preko Vrlike, Civljana, Polače više neće moći do Zagreba. Oko ponoći na sinjskoj Pijaci čuo sam tako da su lokalni Srbi stavili barikade u Civljanima pa smo moj tadašnji prijatelj i ja sjeli u auto da se uvjerimo u to. Dođemo mi u Vrliku i policajci nam kažu da ne možemo do Zagreba, ali ja im kažem da idemo na vlastitu odgovornost i propuste nas. Došli smo tako u Civljane, počeo sam micati gume i kamenja, a Srbi me pitaju što to radim. I kad sam im rekao da želim u Zagreb, uzvratili su da nema više odlaska do Zagreba. Nisu tada bili kivni i ratoborni, rat nije ni počeo, ali sam tada vidio da će naša domovina Hrvatska imati strašne probleme – priča Petar Malbaša, čovjek koji je nenaoružan, u maskirnoj uniformi i s kamerom u ruci, 1800 ratnih dana jurišao po prvoj crti, snimke slao u splitski studio HTV-a, odakle su obilazile svijet i širile istinu o Domovinskom ratu.
– Četnici su krenuli iz Knina, otkuda je i krenuo kamen smutnje koji je zadesio našu domovinu, a Ratko Mladić je u kratkom vremenu okupirao i Kijevo i Vrliku i krenuo prema Hrvacama. Njihov cilj je bio okupirati branu Peruča. I onda nije bilo druge – obući uniformu hrvatskog vojnika kao dragovoljac s puškom ili ću kamerom u rat. Kamera je bila moje oružje, a ne puška. Bilježio sam sve što se događa na terenu jer sam smatrao da će ti materijali vrijediti jednog dana suhog zlata – veli. I vrijedili su. 
Sjećanja su uvijek tužna. Kad su lijepa, tužna su zato što su prošla. Kad su ružna, tužna su zato što su ružna. Ali, ovo nisu sjećanja na neki osobni, privatni ili intimni život, sjećanja su to na jedno vrijeme kojemu smo bili svjedocima, zbog čega bismo trebali biti sretni i zbog čega bi generacije koje su došle i koje će doći trebale biti ponosne. Prije svega zbog dugih vjekova, ali i brojnih i teških žrtava i zabluda koje su vodile do tog vrlo značajnog cilja i ostvarenja.
– Nismo imali iskustva, nismo se imali čime braniti, a lokalni Srbi već su od davna bili naoružani i imali su potporu JNA – govori Malbaša koji je zabilježio mnogo toga pa priznaje da ima još dosta materijala koje nije ni pregledao.
“Napravio sam rupu u zidu da mogu snimiti tenkove…”
I to u svijetu koji širokogrudno nudi more relativnih istina. More u kojem se neko vrijeme ugodno kupamo, ali u kojem se na kraju utapamo. More koje proguta.
Ma tko danas cijeni i voli iskrene ljude, one koji govore ono što misle ili tko danas želi uz sebe čovjeka koji je s identitetom? Važno je svidjeti se svijetu, pobrati pljesak, ogrijati se na svjetlu reflektora, ogrnuti se carevim novim ruhom.
Ipak, čovjek mora govoriti, jer riječ nas ljudima i čini, a Petar ne šuti. Dijelom olakša svoju dušu, a ostatkom pronosi istinu koja se zahvaljujući njegovim snimkama nije mogla zatajiti ni iskriviti.
– U rujnu 1991. godine, sa 16. na 17. Ratko Mladić probija prvu crtu u Maljkovu, okupira branu, a tenkovi sa strane Bitelića došli su na most na Panju. Krvnik se tada zaustavio na Alebića kuli, na uzvisini, i imao je Hrvace na dlanu. To područje sedamnaest su mjeseci držali pod kontrolom. Tada sam s kamerom došao na cestu D1 u Prolića, na skretanje za hidrocentralu Peruća i čuo sam zvukove transportera i tenkova, ali ih nisam vidio. Skinuo sam bijelu majicu, ostao gol do pasa i napravio sam rupu u zidu da mogu snimiti tenkove jer je u meni tinjala vatra da moram vidjeti pada li Peruča, zapravo do koje su granice zaželjeli ići četnici i Mladić – nastavlja Malbaša koji je, da je vrag odnio šalu, kako kaže općeprihvaćena izreka, dokučio kad je silna kolona transportera i tenkova krenula prema brani.
– Nikada prije nisam išao na Alebića kulu, ostavio sam auto na cesti i vjerujte da sam se pozdravio s autom s obzirom na situaciju. No, sreća je to, kroz šumu sam pri povratku baš pogodio put točno da dođem do auta. U tom trenutku četiri fapa sinjskog Autoprijevoza idu prema meni. U prvom mi je bio zet Janko Šabić, iza njega Dušan Vukasović Cigo, trećeg je vozio Igor Ohara i u četvrtom jedan gospodin iz Glavica. Vikao sam da ostavljaju fapove i upadaju u moj auto. Tako su i napravili, pobjegli smo. Dok smo vozili prema Hrvacama, vidjeli smo crni dim, a što se dogodilo – fapovi su već granatirani. Nažalost, tada mi je iz kamere ukradena kazeta da se ne vidi što se zbilo tog dana kada su četnici okupirali branu. Nakon dugo vremena kazeta mi je vraćena, i hvala Bogu sam te materijale kasnije imao i koristio u filmovima.
“Puška je pukla, a Luka je nastradao…”
Snimao je Petar svu bol i jad, tugu odlaska od onoga što su ljudi žuljevitim rukama gradili godinama da bi se sve sravnilo sa zemljom ili otišlo u pepeo u nekoliko minuta. Tužne slike bijega glavom bez obzira na Doljaninovom mostu u Hrvacama neće nikada zaboraviti, kaže. Baš kako neće zaboraviti ni da ga je od smrti minom dijelilo nekoliko milimetara, a tek više od centimetra bila je udaljenost metka koji mu je prohujao pored glave na području Perućkog jezera.
– Moje vatreno krštenje bilo je nekoliko dana više od 31 godine unatrag. Tog sam dana snimao krštenje na oltaru Čudotvorne Gospe Sinjske kada su došli po mene da se hitno moram javiti na kapiju tadašnje vojarne Tadije Anušića. Došao sam do vojarne, Branimir Petričević razgovarao je s oficirom, a pokojni Luka Erceg i Jure Jukić popeli su se na zid, uzeli su hrvatsku trobojnicu i skočili u vojarnu i napravili cijeli krug oko nje. Mladi vojnici JNA u zemlji su iskopali rupe i uperili su oružja prema Ercegu i Jukiću. I mislim se ja tako da je to neka zezancija, nisam mogao sebi objasniti da je to rat. Nitko nije znao što se događa, sirene za uzbunu su obuzele cijeli kraj. I danas kao da se ta scena vrti pred mojim očima. Puška je pukla, nesretni Luka je nastradao, a ja sam bio od njega tridesetak metara i čak sam uspio snimiti kad su kola Hitne pomoći stigla po njegovo tijelo – prisjeća se.
– U operaciji “Zima 1994.” s 23. na 24. prosinca, Male i Velike Poljanice na vrhu Dinare, minus 20, osamdesetak centimetara snijega. Srbi su iz Banja Luke izvukli Hrvate i Bošnjake, doveli ih na Dinaru, koristili kao radni vod, a i kao živi štit. U tom okršaju stradalo je nekoliko civila, teško je reći s naše ili njihove strane i kad je ta operacija bila završena, skupili smo nastradale nesretnike i odveli ih u Rujane na pravoslavno groblje. Doveli smo i ove koji su bili živi i na kraju je svatko tražio svoje. Sve sam snimao kamerom, i primijetio sam kako Petar Oljačić iz sela Šimići iz okolice Banja Luke nije našao sina Marka. Prišao sam k njemu, pitao sam ga gdje mu je sin bio i hoćemo li otići do tog mjesta jer, bilo je logično da ako nije gore, da je otišao sa Srbima. Petar Oljačić je pristao i nakon duže vožnje džipom Četvrte brigade ugledali smo mrtvo tijelo njegovog sina Marka. Pokraj njega bila je lopata, a glava mu je bila puna snijega, zamrznuta. Otac pada njega, miluje ga po glavi i zaziva. Okrene se prema nama, zahvali što smo mu omogućili da vidi mrtva sina i jadnik u toj tuzi i jadu govori: “Sine moj, poginuo si za svoj hrvatski narod. Ništa u životu još nisi prošao.” I kako onda ostati ravnodušan – govori nam Petar koji je tu scenu snimao i plakao, a nakon 23 godine i pronašao obitelj Oljačić koja danas živi u Topuskom. Petar koji je snimao famozan brifing generala Gotovine 6. kolovoza 1995. godine na kninskoj tvrđavi u operaciji “Oluja”, i kojeg je pustio u javnost nakon jednog gostovanja Ive Sanadera u Stankovićevoj emisiji “Nedjeljom u 2”.
– Kad je brifing vidio svjetlo dana, politika se prepala što ja to sve imam u arhivi. Od strane policije sam u jedan sat u noći odveden iz obiteljske kuće i priveden u Zagreb u Črnomerac s ciljem da svu arhivu predam njima. Sreća je jedino što se nisam prepao nego sam važne originale dao prijatelju i rekao da ih nosi i ni meni ne govori gdje ih je skrio. Lako je to danas pričati, ali u to vrijeme 4,5 dana nisam spavao u kući već po štalama u Brnazama. I ne zbog straha nego nisam želio naivno izgubiti glavu nakon rata kad već u ratu nisam. Odjednom su me, jednostavno, tretirali kao neprijatelja. Zašto? Jer sam na račun jednog brifinga želio testirati koliko im je stalo do naših generala Gotovine i Markača. Zamislite da su Gotovina i Markač bili osuđeni u Haagu, što bi sve zadesilo našu domovinu Hrvatsku?
“Bio je oličenje ratnika, neizmjerno hrabar…”
Kao svjedok tog vremena, da svako zato ima svoje zašto, dokaz je i životna sudbina Malbaše koji je svog prijatelja, Andriju Matijaša Pauka upoznao još 1978. na Svearmijskom prvenstvu u Lori, predzadnjem takvom ikad održanom u bivšoj državi Jugoslaviji.
– Pauk je nastupao u vojničkom višeboju. U finalu je izgubio od oficira Radulovića. Zadnji dan rata, 9. listopada 1995. godine u operaciji “Južni potez”, u ponoć manje 15 minuta se brijao, bili smo skupa u jednoj kući i tada mi je pripovjedio da je na suprotnoj strani zapovjednik oklopa baš Radulović iz finala prvenstva 1978. godine. I gle, sudbine. Pauk je tog dana na radio vezi čuo da četnici imaju dosta gubitaka na jednom križanju u okolici Banja Luke i da traže sanitet. U toj operaciji bio je strašan okršaj tenkista Četvrte gardijske i četnika. Nažalost, baš tog 9. listopada, praktički zadnji dan rata, pogiba legenda Četvrte brigade Andrija Matijaš Pauk.
Pauk je bio oličenje ratnika, neizmjerno hrabar, a ne libi se Petar reći da je bio ljubomoran na njegov stas i hrabrost, baš kako ga je osvojila profesionalnost i beskompromisnost do posljednjeg daha i pokojnog novinara HRT-a Joška Martinovića.
– Snimali smo razgovor s Matijašem u Dračevcu nakon operacije “Oluja”. Andrija s generalom Krstičevićem ulazi u kapelu svetog Križa. Unutra su se nalazile sve slike poginulih pripadnika brigade, Andrija skida crvenu beretku i pokazuje prstom na sliku pokojnog Markića koji je poginuo dva dana prije oslobađanja Knina, Markića iz Bugojna kojemu je životna želja bila ući u slobodni Knin. Nije to doživio. Danas na tom mjestu je baš i slika Pauka.
Njegova kamera bilježila je užase, smrt, razaranja i patnju, ali i radost i sreću. Radost oslobođenja, pobjede.
– Kada je svanulo, 5. kolovoza 1995. godine probijamo se ja i Martinović sa zapovjedništvom udarne Četvrte gardijske brigade Pauci preko vrha Dinare, Plješevice, Crvene zemlje, a na kružnom toku u centru Knina spajamo se sa Sedmom brigadom Pume iz Varaždina i odlazimo na kninsku tvrđavu proslaviti našu pobjedu… Knin je slobodan – zastaje Malbaša. Ostalo je – povijest.