U svijetu sebično skrojenom prema našoj mjeri slijepe osobe svakodnevno preskaču barijere. Baš takve osobe često mogu daleko više od
onoga što im društvo omogućuje. Ljudi
su to različitih životnih priča, neki od rođenja slijepi, drugi nakon životne
prekretnice, ali prst sudbine doveo ih je na zajednički put. Jednakost za
sve, iste šanse za svakog člana društva – usta puna lijepih rečenica koje
u praksi i nisu baš takve.
Oni su slijepi, ali ne žive u mraku. Svojom upornošću hrabro koračaju teškim
životnim stazama. Za neke ljude uspjeh
znači uspješnu karijeru, za nekoga je uspjeh odgojiti djecu, a za njih je
uspjeh prelazak ceste ili samostalan dolazak na neko odredište.
Dvije različite priče za istim su stolom spojili dva Ivana. Jedan
je Tokić, drugi Bogdanović. Ovaj kraćeg prezimena vid
je počeo gubiti tijekom školovanja, dok je Ivan Bogdanović slijep od
rođenja. Optimizam i ustrajnost njihove su
vrline, a sljepoća? Sljepoća je poseban dar od Boga.
– Desetljećima nas ljudi nisu razumjeli.
Problemi su se gomilali i nisu se rješavali.
Od pristupačnosti u gradu Splitu, prepoznavanja
invalida samo kroz određene parametre pa sve do financiranja udruga za osobe s
invaliditetom – priča nam Ivan Tokić, predsjednik županijske Udruge
slijepih, 37-godišnji suprug i otac dvoje djece.
Razne prepreke rješavaju se tek uz malo volje i zdravog razuma. Slična je
situacija i u infrastrukturi Splita. Jedan od najvećih problema je i
obrazovanje u kojem se slijepe osobe osjećaju ‘posebnima’ jer malo je primjera
u kojima udžbenici ne kasne na školske klupe.
– Niti grad niti bilo koja institucija ne može
znati naše probleme niti će ih rješavati ako ih mi ne upoznamo s njima. Nisu
krivi grad Split i županija u tolikoj mjeri koliko je kriva Udruga slijepih
koja je u prošlom razdoblju sve probleme ‘stavljalo pod tepih’. Zašto bi grad
radio nešto što ne treba? Ako mi slijepi nismo rekli da nam treba, suludo je
pomisliti da će grad ulagati novac u nešto nepotrebno – veli Tokić.
Nesvjesni postupci ravni katastrofe
Ne predaju se oni tako lako, mogu puno toga, ali
ne baš sve. Zapravo, više je zanimanja koje su sposobni raditi. Ne mogu biti,
primjerice, piloti ili kontrolori leta. Svaki drugi pozitivan
primjer novi je poticaj.
Tokić korak po korak, uz svog omiljenog Voicea, psa vodiča, a Bogdanović uz štap. Ono što je nekom običan put do škole ili
posla, za njih je novi izazov. Izazov kojeg mogu prebroditi uz pristupačnost
društva i senzibilnost okoline.
– U cijelom svijetu ima neodgovornih pojedinaca
pa tako i u Splitu. Ljudi nisu ni svjesni kako nam neki njihovi nesvjesni postupci
smetaju. Meni će osoba pomoći prijeći zebrom ili će mi reći koji je broj
autobusa koji stiže, a onda će parkirati automobil na
pločnik – uključuje se Ivan Bogdanović, magistar povijesti i
filozofije koji je i voditelj ureda za studente s invaliditetom.
– Često ljudi imaju potrebu nama pomoći. Nekada
ih je sram pitati, nekad ne znaju kako pomoći. Često uzmu psa i vuku nas jer
nisu educirani, što ponovno dovodi na priču o krivici Udruge slijepih koja nije
educirala građane. Ja se neću naljutiti na čovjeka, ali nam u tim trenutcima
više otežavaju nego što pomažu – Bogdanovića nadopunjuje Tokić.
Što je pojam teškog invalida u Splitu?
U Splitu ima jako malo semafora sa zvučnim
signalima, trake vodilje ne postoje. Standard u brojnim europskim državama rijetkost je
u ‘gradu pod Marjanom’, a kako onda tek opisati još jedan apsurd.
– Grad Split je radio Pravilnik koji se koristi
za davanje propusnica na Benama. U njemu stoji kako propusnicu imaju pravo
imati osobe s oštećenjem većim od 80 posto na donje ekstremitete. To, laički
rečeno, znači da pravo na propusnicu imaju ljudi u kolicima i na štakama. Dogodilo
se da propusnicu na Bene nije mogao dobiti slijepi momak koji uz to ima i
epilepsiju i autizam. Ako to nije pojam teškog invalida, onda ne znam što jest
– pita se predsjednik županijske Udruge slijepih.
– Pas vodič poznaje pojam zebra pa me on dovuče do zebre i tako prijeđem
cestu, ali zvučni semafor nije samo za zeleno, on proizvodi zvuk koji slijepa
osoba čuje iz daljine i tako se orijentira gdje treba prijeći cestu. Bez toga
je sa štapom jako teško naći zebru. Sve je to nagađanje – svoju svakodnevicu
pričaju nam dva Ivana.
Na kraju im ostaje tek osluškivati promet i život dovoditi u
pravi rizik.
– Često mi se događa da me ljudi upozore kada trebam prijeći cestu.
Samostalnost je najvažnija u životu, zvučni semafori bi nam svakako donijeli
jedan dio samostalnosti. Čim nekoga moraš pitati, više nisi samostalan –
zaključuje Ivan Tokić.
Njihova samostalnost u prijevodu je percipiranje svijeta pomoću dlana, mirisa,
okusa ili osjeta. Percepcija koja je posebna i drugačija, a u isto vrijeme
jednostavno za društvo koje na njihovu posebnost treba odgovoriti uz puno
socijalne osviještenosti i bez predrasuda.
Iako ne vide vanjske boje, svi ovi posebni ljudi
odišu bojama osobnosti koje dolaze direktno iz srca.