Teo Vardić, kapetan Junaka koji bez posrtaja plovi trećeligaškim društvom: “Ostavio sam se nogometa, ali na poziv trenera Grčića želio sam pomoći svom klubu!”

Nogometna sinjska priča sunovrato je nakon prošlogodišnje bez ispaljenog metka u ovoj sezoni bez ikakvog premca ispisana zlatnim slovima. Sinj je uz košarku postao i nogometni centar Dalmacije  pa ne čudi kako svaka utakmica u gradu viteške Alke kada se sinjskog Junaka tiče ne bude s brojkom na tiribinama ispod 1500 gledatelja.

Spoj mladosti i iskustva pod vodstvom Sinjanina, Stipe Grčića urodio je plodom, Plavi su debelo trasirali put prema jesenskom prvaku, nije skromna želja niti za ulaskom u rang više kada se pogleda tablica na kojoj sinjski stogodišnjak svom prvom pratitelju Neretvancu bježi velikih osam bodova.
Priča o tom Junaku gotovo da nije zaobišla niti jedan medij, bilo elektronički ili tiskani, a nogometne stranice u nastavku posvećene su Teu Vardiću, kapetanu Junaka koji sa svojih punih 30 godina predvodi momčad koja na svjetskoj nogometnoj sceni tek uz Juventus i PSG drži stopostotan učinak.



Kako je krenula nogometna priča Tea Vardića?
– Moja nogometna priča je počela zahvaljujući mom ćaći Jozi koji me od malih nogu vodio sa sobom na utakmice i malonogometne turnire njegove ekipe, zatim me upisao u NK Tekstilac, iz kojeg sam prešao u Junak i zatim prošao selekcije Hajduka od starijih pionira do juniora, ali na moju žalost kao Hajdukovcu nikad nisam dobio priliku zaigrati za prvu momčad. Igrao sam seniorski nogomet za Junak, Hrvace, Dugopolje, Solin, Mosor, Imotski, Mračaj…

Trideseta godina na ramenima, iskustvo na vrhuncu, ali i dalje glavni pogon Junaka. Možda najbolja rečenica koja opisuje Tea Vardića?
– Ne bih rekao da sam glavni –  to nikako, ali iskusan jesam. Svašta sam prošao i baš zato mi stariji u klubu (poput Stipe Baraća, Marunice i Bandala)možemo pomoći mlađima da im pokažemo savjetom šta moraju mijenjati da bi bili još bolji. Ono što veseli je kako prihvaćaju i kritiku jer znaju da je za njihovo dobro…Isto tako moram reći da sam se ostavio nogometa u 28 godini, jer sam se zasitio svega i nisam imao volje mučiti sebe ni druge kad sam vidio da ne idem sa guštom na treninge kao prije. I onda je poziv trenera Stipe da se vratim i pomognem klubu promijenio sve, a najviše je žena Antonija pomogla jer me ona nagovorila i rekla da pokušam još jedanput i hvala joj na tome! Sada opet uživam u nogometu!

Prošle godine Junak bez ispaljenog metka, koji je bio razlog takvog rezultata i na kraju – spas u zadnji čas?
– Prošla sezona je bila najteža u mojoj karijeri jer ideš spavati, a budiš se s mišlju “daj Bože da se neispadne” jer ne želiš da tvoje ime piše u povijesti kluba i kada drugi naraštaji dođu da čitaju kako smo mi baš Junak izbacili iz lige. Hvala Bogu, sve je super završilo!

Ta loša sezona kao da je nagovijestila nešto što se sada događa u sinjskom klubu?
– Ima jedna anegdota iz Zmijavaca sa kraja te sezone. Croatia je prvak, zadnje kolo se igra, pun stadion i mi radimo špalir i čekamo da izađu iz svlačionice. U tom trenu ja hodam od jednog do drugog suigrača i govorim kako će dogodine oni isto nama raditi. Svi su se smijali, vjerojatno mislili kako sam lud, ali eto, na dobrom smo putu!

Biti kapetan Junaka u ovom razdoblju kada je tu osam pobjeda iz osam susreta sigurno je prelijep osjećaj?
– Biti kapetan Junaka je za mene velika čast i odgovornost. Mnogi veliki igrači kroz povijest su je nosili. Počašćen sam što sam u takvom društvu! Uvijek govorim da mi stariji moramo biti primjer mlađima i nadam se da to dobro radimo!

Što je glavni razlog ovog niza nepobjedivosti i prekrasne nogometne priče iz Sinja? Stadion pun, gledatelji napokon uživaju u nogometu!
– Veliko prijateljstvo je među nama, prava atmosfera, dišemo kao jedan! Doveli smo prava pojačanja, koja su prije svega pravi ljudi i karakteri. Bašić Šiško je najbolji igrač lige sigurno, igrao sam s dosta igrača u karijeri pa bi se usudio reći, a možda će se neki “stručnjaci” naljutiti, da je Petar bolji od svih veznih Hajduka. Ipak mi je najdraže šta igram opet s Stipom Baraćem -puno smo toga skupa prošli, osvojili smo 3.ligu skupa, a nadam se da ćemo to ponovit opet skupa pa možemo mirni u mirovinu! (osmijeh od uha do uha)Hvala Maliganima i svim ljudima koji vole Junaka da su prepoznali naš rad. Prekrasan je osjećaj igrati pred punim tribinam i nadam se da će nas podržavati i dalje i u što većem broju!

Možemo već lagano i reći – titula jesenskog prvaka u rukama Junaka?
– Tek je prošlo osam kola, nadam se da ćemo biti jesenski prvaci, ali nama je bitnije da na kraju prvi prođemo kroz cilj. Od početka priprema govorim da ćemo biti prvaci, nadam se da ću obećanje i ispuniti, da na proslavi bude pun stadion i da razveselimo naše navijače. Vidjet ćemo u petom mjesecu jesam bio u pravu.Samo za kraj da još kažem – Kada sam se vratio nogometu nakon godine pauze, moram iskreno reći da sam bio totalno nespreman. Onda su počele priče da u Junak vraćaju invalida, čovik se raspada. Takva razmišljanja samo su mi dala dodatnu snagu da ne odustanem i da svaki trening idem još jače, da im dokažem da me više nepodcjenjuju! Drago mi je da sam im začepio usta, a oni će se sami prepoznati tko su! Imam godina i iskustva, više se nemam kome dokazivati, završit ću karijeru u Junaku i sam ću se povući kada vidim da više nemogu…!