Ne mogu se sjetiti kada mi je bilo ovako teško započeti jer s kojom god misli krenuo, nisam bio zadovoljan i uvijek sam imao nekakav prigovor. U vremenu brzom i kompliciranom, teško je danas razgovarati, teško je drugog slušati, teško se približiti ljudima koji su izranjeni i razočarani, ljudima koji su u stalnoj žurbi oko vlastitih moranja i trebanja.
Svatko od nas može razumjeti kad ti se “u životu skupi”, kad ti život nanese puno lošega u kratkom vremenu i na jednom mjestu, kad ne vidiš kraja lošim danima i lošoj sreći. No, nema čovjeka bez rana. Rane su dokaz da su bili živi. Pa da i zaboliš, pretrpiš. Pa i da natjeraju suze na oči, isplačeš se kad nitko ne vidi.
Često čujemo onu izreku kako je svaki čovjek kovač svoje sreće, no vremena se mijenjaju, vremena su se promijenila. Tako i u viđenjima, u suvremenoj percepciji – velikih ljudi i putokaza. S vremenskim odmakom ih počnemo cijeniti, kad na vidjelo izađe njihovo djelo, kad oni sami svojim djelom – uđu u povijest. Lice i riječi običnog malog čovjeka koji je u mnogim očima velik i vrijedan – do neba vrijedan.
Mirovina je za Kseniju Prohasku samo riječ. Ne samo da svoje godine odlično nosi već sedmo desetljeće života uglavnom provodi ispred kamere ili na kazališnim daskama. No, nijedan umjetnik ne odlazi u penziju, jer njegova penzija je njegov odlazak iz života. Još u djetinjstvu mnogi sanjaju da će jednog dana stati na velike kazališne daske, zablistati pred užarenim reflektorima koji prate svaki njihov korak, odigrati uloge o kojima će pisati etablirani filmski kritičari. Sanjala je i ona – i uspjela.
U svojoj Dujmovači, na kraju Splita, tamo pokraj ploče na kojoj je pisalo Solin. Uz djeda s kojim bi pješice išla na sajam u Solin, koji joj je obavezno kupio “cici mici na štapici” i onaj drveni leptir kojim bi klapala oko kuće, a ona – zvijezda Stinica. Jer – jedina je mogla stajati na dvije noge na štramcu koji je plovio morem. Stinice je zatrpalo, ali ostale su to lijepe uspomene i sjećanja.
Pjevačica, balerina, glumica
– S pet sam godina svima objavila da ću biti glumica, pjevačica i balerina. I ostvarilo se. Nije da plešem Labuđe jezero, ali skačem po sceni. Moja mama je prekrasno pjevala, daleko jači glas je imala od mene, prava nesuđena operna pjevačica. Nekako me podsjećala na Gertrudu Munitić, i od tuda valjda moja spona s umjetnošću – kaže Ksenija.
– Glazbenu sam školu počela, ali nisam nastavila. To je onda uzrok što sam karijeru glazbenice počela s dvadeset godina odstojanja – veli.
Podno Marjana je rođena, da bi onda obišla svijeta i svijeta kroz zapisane brojne uloge na kazališnim daskama, u filmu i na televiziji. Uz njezine su glumačke uloge odrastale brojne generacije s ovih prostora.
– Puno sam provela kod djeda i bake u Splitu, mama, tata i seka bili su u Rijeci. Split mi je najveća ljubav, čak kad sam imala desetak godina, a kad sam odlazila u Split, imala sam posebnu bilježnicu u kojoj sam pisala pjesme posvećene Splitu. Sjećam se i danas kako smo plakali po odlasku iz Splita. Sada mi je to smiješno, ali i razumljivo za te prilike – u dahu govori.
– Imala sam neviđenu ekipu, posebice četiri brata Simunića među kojima su nogometaš Vjeran, pjesnik Pere, inženjer Mario i Neno. Djetinjstvo u markezovskom stilu, reklo bi se, čarobna kristalna kugla u koju nikad neću ući, ali mi je ispunila srce – priča Prohaska.
Od Zagreba do Amerike
Sedam je godina tri puta tjedno i svake subote i nedjelje njezina svakodnevica bila balet, ali, kako je s više od 180 centimetara visine bila poput diva na sceni, ta je životna epizoda kraće trajala. Zato i oni koji rijetko posjećuju teatar i slučajno ne znaju tko je, neće ostati ravnodušni kad negdje ugledaju glumicu Kseniju Prohasku. Kako i ne bi kada je na daskama što život znače bila sklona metamorfozi.
– Uloga po kojoj me se nakon akademije pamti bila je u filmu “Gosti iz galaksije” Dušana Vukotića, a u kazalištu “Krvava svadba” u kojoj sam igrala nevjestu. Igrala sam 11 predstava u HNK Zagreb, manjih i većih uloga, počela sam kao studentica, a velika škola dogodila se u Hollywoodu za ovu glumicu, nacionalnu dramsku prvakinju koja je četvrtinom Čehinja. Djed joj je podrijetlom iz te zemlje.
– Tamo sam bila u privatnoj školi kod Ricka Edelsteina koji je inače bio učitelj glume, kao i Roberta Duvalla te drugih velikana. Edelstein je čovjek koji me je toliko podržao i koji mi je dao samopouzdanje koje nisam dobila u Zagrebu. Zagrebačka akademija kao da mi je i tog malo samopouzdanja koje sam imala uništila, i taj period rada u Zagrebu bio je obilježen turbulentnim životom. Jednostavno nisam bila spremna za problem – govori pa dodaje.
– Kada sam došla u Ameriku, prvu stvar koju sam napravila bio je koncert. Imala sam fantastične pianiste, jedan od njih bio je Frank Zappa uz Georgea Dukea i Tommya Marsa. Iako nisam klasični glazbenik nego glumica koja pjeva, mislim da su moje pjesme moji najbolji monolozi koje imam u predstavama. Sanjala sam da udružim glazbu i glumu i da to bude na drugačijem nivou, u dramskom izričaju, i u tome sam uspjela.
Jer kad pjeva – onda je najsretnija na cijelome svijetu.
Aktivan nije primjerena riječ za glumca, više za vojničko zvanje, općenito za nekog službenika. Jer glumca – traže i igra dok može. Ksenija danas igra i radi u Italiji, a živi…
– Živim na Dalmatini, ili autoputu Rijeka – Zagreb. Uvijek planiram da ću manje putovati, a ovoga sam se ljeta potpuno posvetila mojoj obitelji.
Split mi je ‘napunio’ dušu
– Negdje duboko u mome srcu zauvijek će ostati predstava s našom Milkom Podrug Kokotović, a najdraže dvije predstave koje sam imala na sceni su bile sa Žarkom Radićem “Tetovirana ruža” i Alenom Liverićem u “Filomeni Marturano”. Nisam s njim surađivala, ali mi je u Hollywoodu lijepe preporuke dao i moj profesor i prijatelj – Klaus Maria Brandauer. On mi je otvorio put da sagledam moje vrijednosti, da osvijestim tko sam i da se ne bojim na sceni – veli.
Ne boji se već dvadesetak godina, a iako se raduje svakoj izvedbi, danas glumi za radost drugih ljudi.
– Ne bojim se jer smo svi isti, nema veze što sam ja na sceni. Dvadesetak godina unazad sam imala sumanutu tremu, onesvijestila bih se prije predstave, ali danas to nije tako.
Najljepši životni trenutak vezan za Split bio joj je koncert sedam diva za svetog Duju, pred 50 tisuća ljudi kada je bez ikakvog papira najavljivala prijateljice pjevačice. Split joj je, kaže, dao što je sanjala.
– Kada sam se vratila u ovaj grad bila sam prazna i slomljena. Ovaj grad mi je napunio dušu. Dao sve ono što sam sanjala – od rada s najdivnijim umjetnicima poput Borisa Dvornika, tu sam voljela, stekla prijatelje, najbolju prijateljicu. Mene Split nikada nije iznevjerio, teško je kad dođeš u godine pa ljudi počnu odlaziti. Smrt je surova stvar. Teško sam preboljela smrt Borisa Dvornika, Mosora, Jakše Fiamenga, to su ljudi koji su me podržavali, bili su veliki, bili su Split. Nikad ih neću zaboraviti.