Cjelokupni identitet Čavoglava sazdan je na slici proizašloj iz rata. Nagovještava to i tenk na ulazu u mjesto. U godini pred nama doživjet će rekonstrukciju, vele nam mještani. Uredit će se i okolni prostor kako bi tenk postao spomenik domovini, u pravom smislu riječi. Podsjetnik na slavne dane, opomena da se nikad ne ponovi. 


Glatki asfalt autoceste zamijenila je krivudava zmija popucalog asfalta. Preko Prugova i Muća, dok se još nije nadziralo mjesto s olinjalim obiteljskim kućicama. Kako smo dublje ulazili tako su nicala i novija, svježija pročelja. Redom vikend kuće.

Na početku odmah mladi ljudi. Ivan Matić sa svojim imenjakom krenuo je do prostrane konobe. Pridružili smo se društvu dok je oko nas trčkarao pas Rocky. Bijele tenisice dobile su smeđu sjenu. 'Blato svuda oko nas', otpjevala bi Josipa Lisac. 


- Kako Čavoglave žive 365 dana u godini? - pitamo Ivana.

- Skromno. Vikendom kao mali grad, preko tjedna k'o selo. Najviše je starijih ovdje - odgovara pa nastavljamo.

- Vreva je, dakle, vikendom?

- Preko vikenda nema slobodnih konoba. Svugdje se pije i veseli. 

- I u vrijeme korone?

- Mi se, bez obzira na sve, veselimo.

- Bilo je COVID-a ovdje?

- Nismo se mi testirali pa ga nije bilo - rezolutno zaključuje.

Pokazuje nam svoga konja. Priznaje i kako se o njemu više brinu baka i djed, ali kako i on uskoči kad treba. Vrijedni su tamo ljudi, žive mahom od rada žuljevitih ruku. Zemlja je rodna. Imaš sve, a nemaš mnogo. Bogat si, a izoliran od modernih tehnoloških čuda. 
Mobilni signal 'iskače' svako nekoliko metara, i ondje gdje ga ima, ako uspijete uspostaviti poziv, na ogromnom ste dobitku. 

Ali, nemaju s tim prevelikih problema. Jer to što oni imaju - predivnu prirodu koja je nepromijenjena od prvog dana - nema nitko! 

Ovdje je glavno zanimanje dobar susjed

- Svatko svakome pomaže. Nema mjeseca kad se nešto ne događa. Od sadnje krumpira pa do berbe loze. Tako je to u jednom malom mjestu - priča nam Smiljko Pauk kojeg smo prohladne i kišne večeri pronašli pored obiteljske kuće. Poziva nas unutra. Ispod krova jednokatnice temperaturna razlika veća je i za 20 stupnjeva. U nekoliko trenutaka, uz pomoć supruge Tonke, na stolu se već našao pršut, sir, pečenica, kobasice. Nećemo dalje, tek čisto da slova u nastavku dobiju i očaravajući miris. 

Dvaput smo odbili orahovac, a onda je rekao da ne možemo dalje bez 'podmazivanja grla', pa smo ipak nazdravili. 

Smiljko je živa enciklopedija, on popisuje Čavoglave svake godine. Ne trebaju mu pusti formulari, tek komad papira, olovka i malo koncentracije u zamišljenom prolasku mjestom. Ondje, bez vikend dolazaka, otkriva nam, žive 173 duše. Najviše je Goreta, drugi najbrojniji su baš Pauci, a ima tamo i Perkovića, Matića, Blaževića, Jukića, Mikulića, Gotovaca, Akrapa, Jelića, Jukica, Serezlija, Dabra i Buovaca. 

Nismo mogli ni slutiti kako je Smiljko ujak splitskog gradskog vijećnika Martina Mladena Pauka kojeg smo i sreli na obiteljskom ognjištu. Pomagao je majci Jasni oko pripreme blagdanske trpeze s kojom će se ući u novo ljeto. Godinu od koje svi očekuju mnogo jer je 2020. bila za dugotrajno brisanje iz memorije.

Martin je ovdje kratio i dane totalnog lockdowna u ožujku i travnju godine za nama, nije bilo teško prepoznati netaknuti krš koji je pokazivao kolegama vijećnicima na online sjednicama.

Povećao se broj sprovoda...

Ispred Crkve hrvatskih mučenika u Čavoglava sreli smo fra Ivana Lukača. Pun elana brine o duhovnom životu u Kljacima i ovdje. Prekrasno zdanje hrama Gospodnjeg dodatno je, u noći, očaralo na tisuću lampica. Uz nedjeljnu misu subotom je i klanjanje. I ovdje je koronavirus 'uzeo danak' jer svijeta je manje, stariji se boje, priča nam fra Ivan.

- Riječ Božja kaže 'Ne bojte se' - veli ovaj učitelj Božjeg naroda.

Od 2014. pred crkvom se organizira Advent. Pogledati žive jaslice u Čavoglave bi došlo i nekoliko stotina ljudi iz svih krajeva. Dirigentsku palicu uprizorenja u novije su vrijeme preuzeli mještani, radost Božića donose po scenariju koji uvijek ima nešto novo. Kako i drukčije kada nije lako biti glumac amater.

- U godini za nama održali smo Prvu svetu pričest. Četvero prvopričesnika imalo je svoj dan. Krizma je odgođena za 2021., a značajno se povećao broj sprovoda. U Kljacima i Čavoglavama bilo su čak 53 sprovoda - tužne brojke govori Lukač.

Veseli statistika od 11 novorođene djece. Dodatan argument kako se mlade obitelji vraćaju u ovaj kraj ojkavice.  

'Bojna Čavoglave' složila je 'Bojnu Čavoglave'

Put nas dalje vodi do izvora rijeke Čikole. Oko nas tišina, nevjerojatna tišina. Prekida je samo čudno biće iz vode. Nismo se odmah snašli, ali smo pažljivo čekali novi izron. Izron koji je značio i povijest jer čak ni najstariji mještani Čavoglava ne pamte kako je na izvoru uočena vidra. 
Prošle godine već nije bilo ribe, dogodio se pomor. Dolazili su stručnjaci, navodno riba ondje nema dovoljno kisika.

Čikola je, uslijed ogromne količine kiše, korito proširila. Na izvoru se kao na dlanu vidi moć plave ljepotice čiju je ljepotu i Marko Perković Thompson opjevao u nekoliko stihova. Thompson često svraća u rodni kraj, ondje gdje je i njegova glazbena karijera krenula ogromnim koracima naprijed.  

Na crti obrane 'Bojna Čavoglave' složila je 'Bojnu Čavoglave'. Stražu se kratilo uz gitaru, svatko je imao neki svoj stih. Mirko Bešlić Beka s Thompsonom je radnu verziju odnio u Split gdje je sve dobilo konačnu notu na nekoliko kazeta. Pjesma koja je ostavila neizbrisiv ratni trag ubrzo je završila na frekvencijama Radio Splita. 

Bez grčeva, u spomen na žrtvu

U mjestu s dva Kulturna umjetnička društva i malonogometaškom ekipom korijene vuče i Barbara Matić, najbolja sportašica Hrvatske u ovoj godini. Imaju se mještani Čavoglava pohvaliti i s nekoliko uspješnih nogometaša poput Ante Blaževića, Bože Mikulića i Marka Pauka, a grijeh bi bio ne spomenuti i poznatog kipara Antu Dabru koji živi i radi u Canberri u Australiji.

Novi heroj Čavoglava je i Žare Jukić koji je biciklom, u svega pet dana, prešao put od rodne grude do Vukovara.

- Nešto prije prvog vala korona krize kupio sam bicikl koji mi je, dotad, kupio prašinu, a onda sam se aktivirao u lockdownu. Vozio sam do Drniša, Sinja, Knina pa sam se odlučio i na malo veći put. Rodila mi se ideja i tako je sve krenulo - priča nam Žare. 

- Vrijeme nas je 'mazilo', bilo je tek malo magle i bez ikakvih problema. Iskreno sam se bojao nekakvih grčeva, upala ili slično, ali zbilja nisam trenutak boli osjetio - dodaje.

- Kako je stići do 'grada heroja'?

- Izgubio sam pojam o danu i satu, ali kad stigneš do cilja... Nešto neopisivo - zastao je Žare, oči su se zacaklile, šutnja koja je govorila više od svake izgovorene riječi. Potpora u svakom smislu te riječi bio je kum Šime Žurić. Osoba za potrebne sitnice, za rečenicu podrške. 

Mala je tehnička nezgoda stigla u Sisku, a s ostvarenim ciljem stigla je i nova ideja. U planu je i put biciklom na Bleiburg. Ekskluziva dostojna kraja ove fantastične priče koja prerasta u životnu lekciju. Teško ovakav opis života čovjeka radnika može ponuditi i neki jako pametni 'Life Coach'. Proslavljeno mjesto s još živopisnijim mještanima koji svakoga dočekuju široke ruke uz priče o vilama, vucima i hajducima, a sve kako bi dočarali život uz obale Čikole.

U potpunosti je sada jasan i kultni stih pjesme Ekološka svijest u izvedbi Ede Čule - Dođi živit' u Zagoru, gori krave, još su zdrave...

Ništa pozitivno osim pozitivnih testova

138 rupa od centra Žrnovnice do Korešnice

'Sad je tamo sve otvoreno'

- Da igrate svaki dan sa starim Mosorom već bi bili u ligi više - iz kamiona, prolazeći pokraj tamošnje osmoljetke, koju pohađa 370 učenika, viče Ante Marin Puška pozdravljajući društvo koje pokušava biti ozbiljno pred mikrofonom. Uz tih 380 iz matične škole još je 20 učenika u dvije područne škole u Gornjem i Donjem Sitnom.

Njihovo vrijeme tek dolazi

Mladi, domaći ljudi u nogometnoj priči s Mosorom odigrali su presudnu ulogu. Istu onu kakva najljepše note svira u Limenoj glazbi. I ovdje je taj mladenački elan kreirao bazu. Bazu koju predvodi Opuzenac Danijel Curić. 
- Htio sam napraviti nešto iz temelja, bez dodira s politikom koja se umiješa svugdje gdje novca ima. Zanimalo me napraviti nešto sistemski i ozbiljno, što traje godina, ali što je i kasnije teško srušiti. Ako se bude radilo ovakvim tempom, za dvije, tri godine sigurno ćemo vidjeti i rezultate - skromno priznaje.

Najveći uspon dogodio se baš prije ove nesretne pandemije. Kad su dobili krila da polete, ovi glazbeni amateri morali su stati. Svoju ljubav i uživanje u glazbi morali su prekinuti.

- Bilo je teško pohvatiti konce nakon prvog vala. Ipak, nešto kasnije je bilo bolje. Radili smo u grupama, u većini slučajeva online, uživo samo individualno - objašnjava nadasve inspirativan sugovornik koji tek obećava kako ćemo se ponovno vratiti u Žrnovnicu. Zašto? Pa pisati o uspjesima glazbara.

Crne misli pokušavaju zaboraviti, ali...

Kakvo priznanje ne bi bilo dovoljno za zahvalu vatrogascima dobrovoljcima iz Žrnovnice koje štite mjesto i kad drugi mirno spavaju. Iako ne vole govoriti o onom negativnom, takav je to posao. Baš kao i novinarski. Trenutak ne pita.

Iako je bila s manjim brojem intervencija, prošla godina ostat će zapamćena po požaru reciklažnog dvorišta i smeća na TTTS-u. Crne misli pokušavaju zaboraviti, ali uvijek ima situacija koje se urežu u sjećanje. Dugo se još neće izbrisati onaj strašan požar iz srpnja 2017. godine. 

- U komadu smo bili više od 25 sati na požaru. Odmorimo se dva, tri sata i vratimo se na požarište - veli nam Marko Kovačić. Sve potvrđuje kolega Zdravko Roguljić. Uz par oštećenih kuća i izgorenih fasada, prozora i krovova, najveća je šteta bila na kućama u kojima nitko ne stanuje. Srećom, uglas govore.

Vatrogasni red, koji je cijeli iz Žrnovnice, kratko se osvrnuo na tu kobnu 2017. kada su kaotične slike stizale iz Dalmacije. 

- Znaš da gori oko tvoje kuće, a ti si dva kilometra dalje i gasiš nečiju drugu kuću. Svojima ne možeš pomoći. Nezgodno je bilo, bilo je emocija, svega, ali preživjeli smo - kažu.

Doći u Žrnovnicu, a ne apostrofirati bogatstvo vode je kao u Vatikanu zaboraviti na papu. Najbolje je i završiti ovu turu uz hladnu Žrnovnicu i prizore koji vraćaju u neka bolja vremena, prizore u kojima kao da je vrijeme stalo. Ali ovdje itekako ide. 

Umjesto velikih misli koje bi čovjek mogao imati na poziciji naziva 'Antoničin mlin', tišinu i mir prekida gakanje pataka. Kao da i one prepoznaju ekipu u želji za kakvim posebnim slovom. Evo, i dobile su ga. Iako je tek jedna htjela stati pred fotoobjektiv.