Je li treća životna dob zlatna dob? – Mnogi zbog pohlepe bližnjih posljednje godine života provedu u siromaštvu

Je li treća života dob zaista zlatna dob? Bila je to tema javne tribine održane u srijedu s početkom u 18 sati u prostoru Odvjetničke komore Splitu, a koju je organizirala udruga Naš kvart. Odvjetnica Olivera Radoš Šaponja te djelatnice splitskog Centra za socijalnu skrb Tea Bačić i Tea Škaričić govorile su o ovoj temi, pokušavajući približiti široj javnosti probleme s kojima se svakodnevno susreću, a to je eskalacija nasilja, zanemarivanja i iskorištavanja osoba treće životne dobi, s naglaskom na ugovore o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju.
 
Za početak, ako ste mislili da su ugovor o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju jedno te isto, prevarili ste se. U oba slučaja starija osoba s nekim od svoje obitelji ili s nekom drugom bliskom osobom sklapa ugovor o uzdržavanju, a zauzvrat će toj osobi dati dio ili pak cijelu svoju imovinu. Razlika je u tome što kod doživotnog uzdržavanja, imovina pripada osobi koja uzdržava stariju osobu, tek nakon njezine smrti, dok se u slučaju dosmrtnog uzdržavanja imovina prepisuje ovome još za života osobe treće dobi. Naravno, ugovor se mora ovjeriti kod javnog bilježnika ili kod suca, ali često vrijeme provedeno kod njih nije dovoljno da se utvrdi je li starija osoba koja pristaje na takvo što zaista sposobna o tome odlučiti i razumije li uopće što potpisuje. A jednom kada se potpis stavi na taj dokument, nije ga lako “poništiti”. Ne može se ugovor tek tako raskinuti, cijeli slučaj dospijeva na sud, a ne treba niti spominjati kojom “brzinom” se to rješava. 

Možda se pitate u čemu je problem s potpisivanjem jednog od ta dva ugovora?! E, pa problem je u tome što rodbina ili prijatelji jednom kada se dočepaju takvog ugovora- postanu pravi pravcati monstrumi, pa ili ucjenjuju osobe o kojima bi trebali skrbiti, ostavljaju ih same, zapuštene…, rasprodaju im imovinu, a njih strpaju u dom i više ih ne posjećuju, a kamoli da skrbe o njima. Ovakva vrsta nasilja često nikada ne bude prijavljena, barem ne od strane same oštećene osobe (uglavnom zbog srama i osude okoline),  a kada do toga ipak dođe, to najčešće učine dobronamjerni susjedi, liječnici i sl.

– Godišnje nam bude prijavljeno 400 slučajeva obiteljskoga nasilja. Jedna trećina toga otpada na odrasle osobe, dok se jako mali postotak odnosi na starije osobe. Starije osobe rijetko same prijave nasilje, samo zbog toga što smatraju da je to sramota, da se to kod drugih ne događa…- kazala je na tribini socijalna radnica Tea Škaričić.

– Treća životna dob za mnoge nije zlatna. Kada se potpišu ugovori o dosmrtnom uzdržavanju, dogodi se da starije osobe postanu žrtvama.Često je riječ o osobama koje žive same, imaju u svome vlasništvu nekretnine, potpišu ugovor, a da nisu svjesni što uopće potpisuju, ostanu bez imovine i često posljednje godine svoga života provedu u siromaštvu. Bitno je da se starije osobe upozna s tom tematikom jer su sud i pravda u ovom slučaju samo teorija. Sporovi su dugi, neizvjesni i mnogi ne dožive kraj spora – ispričala je Tea Bačić te pojasnila da se stvari ipak znaju promijeniti nabolje za stariju osobu u trenutku kada sve dođe do Centra za socijalnu skrb. 

Kako je kazala odvjetnica Radoš  Šaponja, ne postoji registar osoba koje su sklopile takve ugovore, odnosno ne postoji zakonska regulativa na ovom području. Možda se pitate što bi se uopće time postiglo!? Znalo bi se točno koliko postoji takvih ugovora i koliko ih tko potpisuje- ako je netko potpisao deset takvih ugovora, sasvim je sigurno da se ne može kvalitetno brinuti o toliko ljudi.

Vjerovali ili ne, i djeca su sposobna takvo nešto učiniti vlastitim roditeljima, a okolina ništa o tome na zna jer se sve događa unutar njihova četiri zida. Važno je naglasiti da se takve stvari mogu dogoditi svakome, a oni koji su u ovom slučaju “počinitelji” koriste se činjenicom da im te osobe starije životne dobi vjeruju i niti ne sumnjaju da bi posljednje godine svoga života mogle provesti u oskudici, a ne onako kako su zaslužile. Svatko ima pravo na dostojanstven život do posljednjega dana i upravo zato je bitno da se društvo upozna s ovim problemom i da se pomogne onima za koje se sumnja da su žrtve pohlepnih.